Staroegipatska umjetnost

mini|300px|Piramide u Gizi, oko 2620. pr. Kr. - 2500. pr. Kr. Staroegipatska umjetnost jest umjetnost starog Egipta, tj. zajednička obilježja slikarstva, arhitekture i ostalih umjetnosti koje je razvijala civilizacija iz doline Nila od oko 3100. pr. Kr. do 31. godine.

U Egiptu su smatrali da je ljudski oduprijeti se prolaznosti i težiti za trajanjem "u vječnost". "Ljudski život je prolazan, ali spomenici traju vječno" je jedno od osnovnih načela na kojima počiva egipatska umjetnost. Jedan od načina da oživotvore ovu filozofiju bila je gradnja objekata i kipova koji su bili otporni na djelovanje godina. Egipatska umjetnost je samosvojna, nikad podložna drugim utjecajima. Nasuprot tome potencijalni osvajači su uzimali egipatske običaje. Dakle, tijekom tri tisuće godina nije bilo velikih promjena u stilu, u štovanju jedne umjetnosti koja je sebi postavila velike norme: monumentalna arhitektura, vrlo stroge simetrije, stroga skulptura visokog stupnja figuracije i dekorativno, plošno slikarstvo strogih pravila. Egipatski umjetnik je službenik političke i vjerske hijerarhije; bio je puki zanatlija, anoniman, a sva je slava pripadala faraonu koji je djela naručivao i potpisivao.

Dar Nila

Svoju dugovječnost Egipat može zahvaliti jedinstvenom zemljopisnom položaju neprohodnih pustinja na istoku i zapadu (Sahara), mora na sjeveru i visokih planina na jugu. Dakle, Egiptu nisu bile potrebne zidine da ga čuva od neprijatelja, a najveće blago koje su imali bila je plodonosna rijeka – Nil. Nilom je kroz pustinju protjecalo dovoljno vode za napajanje ljudi i stoke, i za natapanje obradnih polja, a osobito dragocjen je bio zbog redovitog izlijevanja koje je natapalo zemlju i nanosilo plodonosni mulj.

Kako je blagostanje Egipćana ovisilo je o svakidašnjem pojavljivanju sunca i godišnjem razlijevanju rijeke, prirodne sile su se smatrale bogovima kojima je trebalo laskati i prinositi im žrtve. Većina bogova predstavlja prirodne sile, a prikazivani su obično kao životinje, pa je tako sokol bio simbol sunca, kobra - žetve itd. Egipćani su vjerovali da bogovi imaju iste potrebe kao i ljudi stoga su bogovima donosili hranu i piće, molili da primi posjetitelje, čak su im i skidali noćnu odjeću. Bogovi su putovali u procesijama i narod mu se okupljao i klicao. Pojedinci koji bi se nečim istakli mogli su biti proglašeni božanstvima, ali vrlo rijetko. Faraon je kod Egipćana vrh državnog aparata i vjerske moći, smatrao se bogom i svećenikom. Takva trajna funkcija te osobe jedna je od proturječnosti egipatske religije. U umjetnosti, faraon je prikazivan kao naručitelj i inspirator. Zato se u Egiptu vrijeme i računalo po egipatskim dinastijama, mi razlikujemo 6 glavnih perioda: Staro egipatsko kraljevstvo, Prvi prijelazni period, Srednje egipatsko kraljevstvo, Drugi prijelazni period, Novo egipatsko kraljevstvo i Treći prijelazni period.

Arhitektura Gradovi U Egiptu nisu postojali gradovi kakvi su postojali u drevnoj Mezopotamiji i onakvi kako mi zamišljamo grad jer je stanovništvo zbog izvrsnog navodnjavanja bilo apsolutno raspršeno po cijelom toku rijeke Nil. Egipatski gradovi su otvoreni, nemaju zidina, a prostorno su organizirani u odnosu prema Nilu, tako da ulice mijenjaju smjer kako rijeka zakreće. Društvene zgrade (hramovi, kraljevske palače, državni uredi itd.) nisu bile koncentrirane na jednom mjestu već razasute po cijelom gradu. Ostale građevine (npr. stambene kuće ili naseobine radnika-graditelja) bile su pravokutnih oblika, napravljene od mulja i trstike i imale su hipostilno osvjetljenje (uzdignuti središnji dio kako bi bio više osvijetljen). Piramide mini|lijevo|300px|Imhotepova stepenasta piramida faraona Džosera u Sakkari, 2630.-2611. pr. Kr. thumb|Savijena piramida, 101,1 m visine, 2613.-2589. pr. Kr., Dahšur thumb|Crvena piramida, 104 m visine, 2613.-2589. pr. Kr., Dahšur Egipatska umjetnost je od početka obilježena smrću, tj. obredima koji prate odlazak faraona na drugi svijet. Tako je i egipatska arhitektura služila uglavnom veličanju bogova i pokojnog faraona kojima su podizani hramovi i grobnice. Faraonovi posmrtni ostaci, mumificirani i položeni u sarkofag smještani su u golemu grobnicu koja je neka vrsta pročišćivača na njegovom putu u vječnost. Prve grobnice nazivaju se mastabe (arapski: "klupa"); to su grobnice pravokutne osnove, napravljene od cigli ili kamena, a sastoje se od tzv. bunara (koji se nalazi u sredini objekta i služi za smještaj sarkofaga koji bi se zatrpao kamenjem) i kapele (koja je bila u visini zemlje i služila je za pogrebne darove. Tipično za mastabu starog carstva su tzv. lažna vrata koja pokazuju pokojnika. Ona su ograničena stupovima i arhitravom (gredom na dva stupa). Prema važnosti hrama vrata su bila različite veličine, od 50 cm pa dalje.

Evolucijom mastabe došlo je do izgradnje tzv. stepenastih piramida od kojih je najznačajnija ona faraona Džozera iz 3. dinastije (Staro Carstvo). U Sakari na mjestu stare mastabe u koju su se sahranjivale kraljica i kraljevska djeca nije bilo dovoljno mjesta za faraona Džozera, pa je Imhotep, prvi poznati arhitekt, povećao osnovu od kvadrata u pravokutnik i na nju dodao još 4 terase - platforme, a kasnije još dvije. Pretpostavlja se da je ovakva simbolika koja vodi stepenasto prema nebu trebala olakšati uzlet duše pokojnika prema vrhovnom bogu suncu - Ra. Džozerov kompleks, pored piramide, sadržavao je ulaznu kapiju, trijem, kapele i sve je bilo opasano velikim zidom.

Naziv piramide potječe iz grčkog jezika i znači kolač od žita, vjerojatno su stoga piramide u Bibliji nazvane egipatskim žitnicama. Neke piramide nisu nikad bile korištene kao grobnica vladara, a jedna teorija smatra da su te piramide bile samo nadgrobni spomenici. Faraon Snofru, prvi vladar 4. dinastije, zapovjedio je izgradnju Crvene piramide nakon što su mu radnici sagradili raniju, Savijenu piramidu, koja je bila velika pogreška jer nije ispala savršena. Najpoznatiji kompleks piramida je pored Gize, faraona Kufua, Kafre i Menkaure (4. dinastija). Najstarija i najveća je Keopsova piramida (230 x 148 m), pored nje su 3 manje oštećene. Monumentalni volumen piramide je jako zatvoren, gotovo puno geometrijsko tijelo ravnih stranica. Na površini bilo je oklopljeno najglatkijim pločama koje su reflektirale svjetlo i u golemom prostranstvu pustinje odavale istinski zapanjujući dojam na promatrača. U unutrašnjosti, piramida se sastoji od uskih mračnih hodnika koji vode do glavne faraonove grobne komore koja je, u odnosu na monumentalni volumen zida piramide, jako mala (10 x 5 x 5 m). Od glavne sobe nalazi se niz prostorija različitih vjerskih namjena, a zanimljiv je i maleni tunel za zrak koji gleda na zviježđe Orion, jedinu nepokretnu točku na noćnom nebu koje se ne miče i koje je vjerojatno služilo kao orijentacija pri gradnji. Plan svake piramide je drugačiji, samo je ulaz uvijek na sjevernoj strani. Druga piramida je Keopsovog sina Kefrena, a treća, najmanja, Kefrenovog sina Mikerina.

mini|250px|Karnak, Amonov hram u Tebi (14. i 13. st. pr. Kr.) Hramovi

mini|lijevo|250px|Ulaz s pilonima Amonovog hrama u Karnaku, oko 2000. pr. Kr.Ispred svake od navedenih piramida nalazi se kompleks hramova, od Hrama u dolini, pored Nila, polazi strma uzlazna cesta te vodi do hrama mrtvih neposredno smještenog ispred piramide, a piramidu smatramo monumentalnim završetkom cijelog kompleksa. Hram u dolini i hram mrtvih obično se sastojao od ulaza s pilonima (zidovi u obliku krnjih piramida), hodnika, jedne ili dvije hipostilne dvorane (dvorane sa stupovima, grč. hipo = više, stil = stup), dvorišta sa statuama i jednom ili više kapela. Na ovaj način gradit će se skoro svi egipatski hramovi. mini|Sesostrisov kiosk (odmaralište, privremeni oltar) u Karnaku, između 2000.-1800. pr. Kr. Takav je i Amonov hram u Karnaku koji je građen od XII. dinastije (Srednje egipatsko kraljevstvo) do Ptolomeja (XXX. dinastija), oko tisuću pet stotina godina. Sam hram dug je 355 m, a do njega vodi aleja sfingi dugačka 400 i široka 20 m. Započinje pilonima, nastavlja se hipostilnom dvoranom i središnjom dvoranom sa svetištem. Pravocrtni hod od portala, kroz sve geometrijske prostorije, do svetišta određuje prostor hrama. Ovo je arhitektura straha, jer piloni daju lažni dojam da se na njih možemo uspeti, hipostilne dvorane s preglomaznim stupovima su zastrašujuće i tamne, a pogled sprijeda nam stvara lažni dojam prohodnosti do svetišta kojem su mogli pristupiti samo odabrani. Pristup prvoj prostoriji bio je dozvoljen svima, hipostilnoj dvorani samo plemićima i svećenicima, svetištu samo svećenicima i faraonu, a u svečanu salu je ulazio samo faraon.

Arhitekturu Egipta doživljavamo u boji kamena, ali prvobitno je bila ukrašena reljefima potpuno oslikana bojama, natpisima ili slikama na zidu. Zanimljivi su i egipatski kapiteli (grč. glava) stupova koje možemo usporediti s ljudskom figurom. Kako na figuri ljudsko lice najviše izražava karakter pojedinca, tako su kapiteli u egipatskom hramu najizražajniji i najdorađeniji. Egipatski kapiteli su uglavnom oblikovani prema biljnom svijetu: uski, kao sastavljen od snopa valjkastih traka papirusa ili široki, valovita obrisa, na uzoru cvijeta lotosa.

Iz razdoblja Srednjeg kraljevstva inače nema arhitektonskih spomenika jer su bili uglavnom građeni od cigle, skromnih razmjera, izvana obloženi oplatom od kamena koja je svuda propala. U to vrijeme je rođena težnja da se dostigne veličina Starog kraljevstva, ali se istovremeno želi napraviti na izvjestan način realistična analiza koja je u starom carstvu bila nepoznata.

mini|lijevo|250px|Hram faraonke Hatšepsut u Deir el-Bahari, oko 1460. pr. Kr. mini|Grobni hram Ramzesa II. u Abu Simbelu, oko 1260. pr. Kr. mini|Izidin hram na otoku (izgradili Ptolomejevići) viđen s istočne obale Najljepši hram je svakako onaj faraonke Hatšepsut u Deir el-Bahari (Novo egipatsko kraljevstvo). To je djelo arhitekta, svećenika i ljubavnika faraonke, Senmuta. Pored stroge osi simetrije, jedinstva korpusa s ravnotežom nizova arkada s rampama, važniji je snažan kontrast perforacija tkiva arhitekture (kolonade) i ogromne, monolitne mase gorja. Na prvi pogled promatraču se može učiniti da lagani stupovi bez kapitela nose cijelu težinu planine. U zapadnoj Tebi Ramzes I. iz XIX. dinastije sagradio je hram mrtvih u Karnaku- Ramzeum. Ovaj gigantski kompleks od opeke je zapravo klasični egipatski hram koji počinje s trijumfalnim stupovima (obeliscima), a portal je uokviren pilonima na koje se veže dvorište s kipovima boga Ozirisa (sačuvana 4 kipa), zatim se niže drugo dvorište s kolonadom (niz stupova), pilonima, hipostilnim dvoranama, potom dvije iste ali manje i sala sa svetištem. Ramzeum je bio posvećen bogovima Amonu i Ra. Postojanje kultnih prostora za dva boga u jednom hramu nije u suprotnosti jer su Amon i Ra vrijedili kao jedan bog, o čemu svjedoči sjedinjenje imena u Amon-Ra.

Najvažniji vladar Ramesida, Ramzes II. daje novi polet egipatskoj arhitekturi s proširenjem hrama u Luksoru i svojom grandioznom grobnicom u stijeni (Abu Simbel). Monumentalni ulaz u grobni hram Ramzesa II. potencioniraju i uokviruju četiri kolosalne faraonove skulpture. Vladavinu Ramesida obilježava pretjerani neoklasicizam (štovanje stare umjetnosti), nakon čega egipatska umjetnost brzo počinje gubiti svoju snagu dok se faraonska država počinje raspadati.

Umjetnost u Egiptu ima prvenstveno praktičnu ulogu i nije namijenjena užitku. Tako je kiparstvo i slikarstvo Egipta bilo pod jakim utjecajem vjere u postojanje transcedentalnih sila koje je trebalo udovoljiti.

Skulptura

Staroegipatska umjetnost

Źródło i licencja