Drinovci su naseljeno mjesto u općini Grude, Federacija BiH, BiH,2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 29. lipnja 2019. a do 1. rujna 1955. i sjedište općine Drinovci (danas općina Grude).

Zemljopisni položaj

Drinovci su smješteni na jugoistočnoj strani Imotskog polja. Relativno velika površina mjesta i 2569 stanovnika po popisu iz 2013. godine, smješta Drinovce u red velikih hercegovačkih sela.

Stanovništvo

Popisi 1971. – 1991.

Drinovci godina popisa 1991.Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993. 1981. 1971. Hrvati2419 (99,13 %)3227 (99,10 %)3509 (99,80 %)Srbi 0 7 (0,21 %)2 (0,05 %)Muslimani 02 (0,06 %)0Jugoslaveni02 (0,06 %)1 (0,02 %)ostali i nepoznato21 (0,86 %)18 (0,55 %)4 (0,11 %)ukupno244032563516

Popis 2013.

Drinovci godina popisa 2013.Hrvati2558 (99,57 %)Srbi0Bošnjaci0ostali i nepoznato11 (0,43 %)ukupno2569

Povijest Ravlića Pećina

U arheološkim istraživanjima koji su u Ravlića Pećini provedeni u više navrata između 1977. i 1980. godine, pronađeni su materijalni dokazi o pojavi života u neolitu (mlađe kameno doba). Na tom opsežnom poslu radili su arheolozi iz cijele bivše Jugoslavije, a voditelj iskopavanja mr. Brunislav Marijanović objavio je znanstveni članak u Glasniku Zemaljskog muzeja (Sarajevo, 1981.), u kojem je opisao metode i faze iskopavanja, te na temelju pronađenih ostataka i znanstveni osvrt na cijelo nalazište. Obnavljanje arheoloških istraživanja započetih krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća, kojih je prva etapa obavljena u jesen 2008. godine, među brojnim arheološkim nalascima svojstvenih prvoj fazi istraživanja, dao je i jedan vrlo rijedak i neobičan nalaz. To je pintadera (stamp seal, stamp, calculi, ear plug, contract ili token). Radi se ustvari o keramičkom predmetu valjkastog oblika dugom oko 5 cm s promjerom od oko 3 cm, s perforiranom dužinom cijelog korpusa čija je površina bogato ukrašena dvjema spiralnim zavojnicama izvedenim tehnikom urezivanja. Srodni predmeti do sada su poznati na Bliskom istoku i u jugoistočnoj Europi i spadaju u rijetke akvizicije s neolitičkih nalazišta. Pintadera iz Ravlića pećine u Drinovcima, sudeći po motivima i izvedbi uresa, pripada hvarskoj kulturnoj grupi. Do sada sličan nalazak nije registriran u okviru ove prapovijesne kulture. Funkcija, značenje i uporaba ovog nesvakidašnjeg predmeta pripisuje se raznim oblicima; od identifikacijske oznake spiljske zajednice u komunikaciji s drugim zajednicama preko otiskivača oznaka na keramičkim posudama i bojenih ukrasa na odjeći i tijelu do označavanja identiteta i statusnog položaja pojedinca u zajednici. Međutim, pronalazak ulomaka posuda ukrašenih i s vanjske i s nutarnje strane za koje se drži da su imale kultni karakter a koje su imale slične ukrase i u istom sloju hvarske kulture u kojem je otkrivena pintadera, govore o pintaderi iz Ravlića pećine kao instrumentu korištenom u ritualnoj praksi najstarijih stanovnika Drinovaca.

Vrijeme Ilira Ono što se može po pisanim dokumentima zaključiti je da nastavak života u Drinovcima počinje s Tračanima koje su u željeznom dobu potisnuli Iliri. Bio je to dobro naoružan narod koji je materijal za oružje iskopavao u željeznim rudnicima u Bosni. Ujedno su od Grka, čiji je trgovački uticaj na ovim prostorima počeo vrlo rano, kupovali oružje i luksuznu opremu za svoje potrebe i preprodaju. Iliri su svoje gradove gradili od drveta i kamena koji uvijek nije bio oklesan, a nisu poznavali ni žbuku. Vidljivo je katkad, na ostacima njihovih gradina, kako je i općeniti naziv za njihove stambene građevine koji potiče još iz srednjeg vijeka, po fino oklesanim kamenjima, da su ih radili grčki majstori.

Svoje pokojnike Iliri su spaljivali ili pokapali na više načina. Najčešći oblik pokopa bio je grob obilježen velikom gomilom kamenja koja je nabacana u obliku stoga stijena. Te, kasnije nazvane, gomile, grobovi su uglednih ljudi, poglavica rodova i plemena, njihovih obitelji. Veličina gomile je jednaka brojnosti roda ili plemena, pa tako najveće gomile u promjeru imaju 40 metara, a visina im je katkad iznad 10 metara. U Drinovcima je vidljiv veliki broj gomila što upućuje na činjenicu da je na ovom prostoru bilo mnogo ilirskih rodova, manjih bratstava, ali i aristokracije koja je vladala nad suplemenicima.

Gomile su postavljane na otvorenim predjelima, okrenutim suncu ili šumama, gdje su Iliri imali svoja pobožna mjesta za prinošenje žrtava božanstvima ili za plemensko zborovanje, suđenje i vračanje. Orijentacija im je zapad-istok, a u Drinovcima su vidljive najčešće na brežuljcima. Običaj bacanja kamena na gomile koji su ilirska plemena po dužnosti obavljala, posebice na grobove svojih odličnika, možda je razlog veličine ovih kamenih gomila.

U Drinovcima gomile se nalaze u Blaževićima (pet gomila promjera 10 do 14 metara), u Dragi (skupina više pretpovijesnih gomila), Malom Petnjiku (tri gomile i pretpovijesno naselje), Malkanovićima (jedna gomila koja je naknadno sravnjena), Vrcanima (pretpovijesni grob u kojem je otkriveno više nalaza, kopalja i fibula iz starijeg željeznog doba). Gradine su u Vrcanima, gdje je utvrda bila na jednoj zaravni elipsastog oblika s ostacima keramike te gradina na Sebišni na kojoj se nalazi i jedna velika ilirska gomila. Treba naglasiti kako gomile, čiji izgled katkada upućuje na ilirske grobove, katkada ustvari predstavlja njihova svetišta dok su gradine nekada utvrdne građevine, nekada stambeni objekti.

Vjera Ilira svodila se na obožavanje prirodnih sila, smatrali su da se božanska volja očituje u žuboru potoka i strujanju vjetra. A kako nisu imali vlastitiga pisma, preuzeli su najprije od Grka, te kasnije od Rimljana, njihovo pismo, te su njime, u novije vrijeme obilježavali imena svojih bogova. Tako je bog Sunca, kome su prinosili žrtve da bi ga odobrovoljili, od njega nešto isprosili ili mu zahvalili, bio Mitras. Bog Medaurus bio je zaštitnik liječnika, Dioskur – zaštitnik trgovine, Liber i Libera bili su darovatelji vina, Armat – bog rata... Tek pod utjecajem Grka i Rimljana počeli su i izrađivati kipove svojim božanstvima, što su vremenom počeli činiti vrlo vješto.

Na području cijele Bekije i susjednih krajeva živjelo je dosta ilirskih plemena: Delmati, Ardijerci, Daorsi... Delmatima je centar bio na gradini Lib kod Kongore u Duvnu, a u doba Rimljana u Županjcu. Oni su nastanjivali područje Drinovaca, a vladali su srednjim dijelom dalmatinskog primorja do rijeke Cetine. Po piscu Strabonu, Delmati su se dijelili na općine, tako da su imali 342 dekurije (svaka oko 200 stanovnika) s 20 gradova, a u cvjetanju svoje moći 60 gradova, dok su Ardijerci imali 20, a Daorsi 17 dekurija. Od njihova imena nastao je najprije rimski naziv za današnji Tomislavgrad (Delminium), a zatim ime za jednu mnogo širu regiju – Dalmacija.

Delmati su trgovali s Rimom mnogo prije nego što su ih Rimljani pokorili, tako je na rimskim trgovima bio poznat duvanjski sir koji su oni pravili. Proizvodili su piće od ječma, zvano sabaja, neku vrstu piva dok je aristokracija uvozila vino. Premda je to teško utvrditi, ali postoje naznake da su se još iz ilirskih vremena sačuvali neki običaji: primjerice tetoviranje pa, spominje se na nekim mjestima, da i pjevanje gange ima ilirske korijene.

Pojava Kelta i rimsko osvajanje Oko 350. godine pr. Kr. Kelti su provalili na sjeverni dio Balkanskog poluotoka. To je bio dio migracija koji je išao sve od Galije, pa su preko napada na Rim (s njim su sklopili savez 386. g. pr. Kr.), krenuli i na naša područja. Poslije zauzimanja centralne Bosne Kelti su u Hercegovinu počeli provaljivati već u 3. stoljeću pr. Kr.

Ostaci njihova oružja, nakita i oruđa upućuju na njihovo pojavljivanje u Bekiji. Imali su dvije klase ljudi: narod i plemstvo, u čiji stalež su ulazili svećenici zvani druidi i svjetovni plemići. Vjerovali su u seljenje duša i bavili se astronomijom, a možda je ime biljke drijen od kojeg potiče toponim Drinovci keltskog podrijetla (draigno). Kelti su se negdje izmiješali s Ilirima, ali uglavnom se nisu duže zadržavali na ovim područjima već su prešli u Malu Aziju, u pokrajinu Galatiju.

Pohodi Rimljana na istočnu obalu Jadrana počeli su 229. godine pr. Kr. pod izlikom čestih gusarskih napada od strane Ilira na njihove i grčke trgovačke brodove. Ti ratovi između najvećeg ilirskog plemena Delmata i Rimljana, koji su sklopili savez s ostalim Ilirima na ovom prostoru, trajali su sve do 9. godine nove ere.

Žilavi ilirski otpor Rimljani su uspjeli slomiti tek nakon više ratnih pohoda u kojima su nerijetko bili poraženi. Jedan od tih pohoda zbio se 155. g. pr. Kr. kad je dolinom Trebižata, kroz Drinovce, Kornelije Scipio Nazika prodro sve do Delmatskog središta Liba i privremeno ga zauzeo.

Tek pod vodstvom cara Augusta Rimljani su uspjeli potpuno zagospodariti ovim krajevima. Podijeli su prostor Illyricuma na pokrajine Panoniju i Dalmaciju i otada slijedi razdoblje romanizacije ovih krajeva. Pokoreni Iliri pomalo su počeli primati njihove običaje i vjeru. Latinskim jezikom, kulturom, vojnom organizacijom i učvrščivanjem političko-teritorijalnih jedinica ovaj kraj je veoma brzo romaniziran, posebice zbog toga što je smješten na prostoru između Cetine i Neretve što je bio važan trgovački međuprostor.

Tako je glavna rimska cesta od Salone do Narone išla ovim područjem, a prije nje tu je postojala neka ilirska cesta preko koje su išli i grčki trgovački putevi što je vidljivo po ostacima grčkog novca. Išla je od Salone, preko današnjeg Trilja, te prolazila kroz najznačajnije mjesto Imotsko-bekijskog polja Novae (današnji Runovići) zatim kroz Drinovce (Ploca, Peć-Mlini) i završavala u drugom važnom rimskom trgovačkom centru u Dalmaciji – Naroni (Vid kod Metkovića). Pored nje postojalo je još mnogo manjih rimskih cesta kao i odvojaka s ove glavne ceste, od kojih su neki također prolazili kroz Drinovce (jedan odvojak glavne ceste išao je sjevernom stranom Petnjika, dok se cesta koja je išla od Lovreća preko Gorice u Drinovcima ponovo vraćala na glavnu cestu). Ostaci ove važne ceste vidljivi su i danas na mjestima u Drinovcima, posebno u Ravlićevoj ogradi gdje se i danas u kamenu mogu razaznati ostaci žljebova od kotača.

Duž Imotsko-bekijskog polja ostaci su mostova i kanala kao znak da su se Rimljani u ovim krajevima najviše bavili zemljoradnjom. Uzgajali su mediteranske kulture, uglavnom lozu (nju su još i Iliri pod uticajem Grka počeli uzgajati), ali i masline i razno voće. Tome je pogodovalo podneblje, plodno zemljište i voda. Bilo je rašireno i stočarstvo, uzgoj pasmina malih, brzih konja i ovaca.

Politički ustroj, vojnička organizacija, religijska obilježja i društvena hijerahija na području Bekije ne predstavlja ništa novo već je dio poznatog rimskog sustava koga ovdje ne treba posebno obrađivati osim činjenice da je vjerojatno u Drinovcima bio prostor koji su isluženi rimski vojnici dobivali u posjed. Na tim imanjima nije se ubirao državni porez, a njihovi vlasnici predstavljali su neku vrstu društvene aristokracije.

Materijalni ostaci Rimskog Carstva u Drinovcima kreću se od rimskih zgrada u Vrcanima (1. – 3. st.) i u Leventićima (Crkvina, 1. – 4 st.) do bogatih nalaza sitnih rimskih predmeta. Tako se u Vrcanima pronašlo koplje, lončić s dvije ušice od gline, jedna posuda, sedam šiljaka od koplja i dvije kopče. Dok se u Drinovačkom polju, u blizini Novae pronašlo više stotina, dosta raritetnih rimskih novčića, pa i neki dosta rijetki novčići iz kasnijih vremena, od Ludovika Pobožnog, sina Karla Velikog do novca kralja Tvrtka I.