O pravopisu na hrvatskoj Wikipediji možete pročitati na stranici Wikipedija:Pravopis.
Na stranici pravopisna pitanja više se ne mogu postavljati nova pitanja, ali se ondje mogu pronaći brojni korisni odgovori i savjeti.
Povijest hrvatskih pravopisa
U predstandardizacijsko vrijeme hrvatskoga jezika objavljeno je više hrvatskih pravopisnih djela, a prvo je ono Rajmunda Džamanjića iz 1639. godine koje spominje Tomo Maretić u svojoj Istoriji hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima iz 1889. godine,Tomo Maretić, Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, 1889., str. XII zadnje je ono Josipa Partaša iz 1850. godine. Na osnovama Gajeve i Vukove reforme, te Kušarova Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga izdaje Ivan Broz 1892. godine svoj Hrvatski pravopis, kojim se pravopis hrvatskoga jezika vraća fonološkoj praksi nakon kraćeg Gajevog izleta s morfonološkim pravopisom. Pogrešno je hrvatski pravopis smatrati jednoznačno fonološkim, shvatio je to još Ivan BrozLada Badurina, Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1996., str. 51 u njegovu se pravopisu naime morfonološko načelo redovito provodi na granicama riječi, d ne prelazi u t ispred s i š, ali i ispred c, č i ć u riječima nadcestar i nadčovječni.Lada Badurina, Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1996., str. 52Sadržaj:Ivan Broz Hrvatski pravopis 1893.djvu Broz izdaje godinu kasnije (1893.) drugo izdanje svoga pravopisa i umire te iste godine u 42. godini života. Uz manja dotjeravanja Hrvatski pravopis sad autora I. Broz (postumno) i Dragutina Boranića doživljava još četiri izdanja: 1904., 1906., 1911. i 1915. godine. Nakon Prvoga svjetskoga rata Hrvati ulaze sa Srbima i Slovencima u novu državu te novi pravopis sad ima jednog autora (D. Boranić) te novo ime: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, te doživljava 11 izdanja od 1921. do 1951. godine. Ministarstvo prosvjete Kraljevine SHS objavljuje 1929. godine Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S.H.S. kojim se žele ukloniti razlike između Boranićeva pravopisa i Belićeva Pravopisa srpskohrvatskoga jezika objavljenoga u Beogradu 1923. godine, tako da se kao zajednička rješenja prihvate riječi i pravila iz Belićeva srpskog pravopisa.Marko Samardžija, Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 8 Kako se u Kraljevini (od 1931.) Jugoslaviji dio knjiga u nakladi HSS-a tiskao pisan morfonološkim pravopisom, nakon kraćeg vremena izvjesnog ujednačavanja pravopisa (u predstandardno doba postojale su četiri grafije (ili pet): slavonska, kajkavska, dubrovačka i čakavskaLada Badurina, Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1996., str.) na dva, većinski Broz/Boranićev i manjinski morfonološki, sad opet imamo tri pravopisa, dva fonološka i jedan morfonološki.Marko Samardžija, Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 9 Osnivanjem Banovine Hrvatske vraća se raniji Boranićev pravopis. NDH je jezična pitanja regulirala zakonima, vratila je morfonološki pravopis i 1942. godine objavljen je pregled pravopisnih pravila Koriensko pisanje A. B. Klaića te 1944. godine potpun Hrvatski pravopis autora F. Cipre i A. B. Klaića. Kraj Drugoga svjetskoga rata donosi nove promjene, vraća se Boranićev pravopis koji dobiva zadnja dva izdanja (1947. i 1951. godine) te 6 godina nakon Novosadskog dogovora 1960. godine izlazi Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika u Zagrebu ijekavicom na latinici, u Beogradu Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika ekavicom na ćirilici, u izdanju Matice hrvatske i Matice srpske. Novosadski dogovor pretvorio se u sredstvo za opravdavanje jezične neravnopravnosti i za nametanje srpskog književnog jezika ekavskog tipa.Izjava Matice hrvatske u Zagrebu, 16. travnja 1971., Jezik, 1971., br.5, str. 138 Toj izjavi prethodi Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika te je Matica hrvatska potaknula izradu novog pravopisa koji su radili Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš. Njihov je pravopis u listopadu 1971. dobio pozitivne ocjene recenzenata Ljudevita Jonkea i Radoslava Katičića te je mjesec dana kasnije (u studenome 1971.) dobio preporuku obaju ocjenitelja za objavu, no umjesto objave već tiskani arci završili su tvornici papira kao stari papir, uvezano je 600 primjeraka s naznakom "samo za internu uporabu" pa je objavljen 1972. i 1984. u Londonu i stoga je dobio ime Londonac.Ivo Pranjković, "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, 2006. str. 42 Kako je pravopis iz 1960. odbačen, nastali pravopisni vakuum po direktivama drugova iz SKH (iz Republičkog komiteta za prosvjetu, kulturu fizičku i tehničku kulturu, Komisije CK SKH za idejni i teorijski rad i novoosnovane Komisije za jezična pitanjaIvo Pranjković, "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, 2006. str. 47) trebali su otkloniti "marksistički orijentirani lingvisti" Vladimir Anić i Josip Silić.Ivo Pranjković, "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, 2006. str. 46 Njihovo djelo pod nazivom "Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika" objavljeno je 1986. godine, i u Hrvatskoj je uglavno dobro primljen, iako se radi o nekoj vrsti bastarda između Novosadskog pravopisa i Hrvatskog pravopisa (Broz/Boranić/Londonca). U neovisnoj Hrvatskoj izlazi 1990. pretisak Londonca te izdanje Hrvatskog pravopisa iz 1994. godine istih autora (Babić, Finka, Moguš) dobiva odobrenje za školsku uporabu Ministarstva kulture i prosvjete. Hrvatski školski pravopis izlazi 2005. godine te dobiva preporuku kojom se odobrava za školsku uporabu, slijede drugo, treće i četvrto izdanje 2008., 2009. i 2012. godine koja sva osim preporuke Ministarstva na prvoj stranici nose podnaslov "usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika". Anićev i Silićev Pravopis hrvatskoga jezika ponovno je otisnut 2001. godine koji nije bitnije odstupio od svog prethodnika; Matica hrvatska objavljuje 2007. godine svoj Hrvatski pravopis autora Badurine, Markovića i Mićanovića (2008. drugo izdanje) te su time na tržištu tri pravopisa. Iako je jedan od njih službeni, ponavlja se situacija slična onoj od prije 80-ak godina u kojoj postoje tri fonološka pravopisa te malobrojni zagovornici morfonološkog pravopisa. U ožujku 2013. najavljen je i novi pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.Dovršen Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje , pristupljeno 25. ožujka 2013. Na poticaj ravnatelja Željka Jozića Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavio je na mrežnoj stranici pravopis.hr 27. lipnja 2013. godine potpuno besplatan i trajno javno dostupan Hrvatski pravopis koji je izrađen u toj znanstvenoj instituciji. Na taj je način prekinuto dugogodišnje nejedinstvo hrvatskoga pravopisanja jer je Hrvatski pravopis IHJJ-a pravopis koji je objedinio razne hrvatske pravopisne kodifikacije te je usvojen na Znanstvenome vijeću Instituta, a 15. travnja 2013. upućen je u jednomjesečnu javnu raspravu. U javnu raspravu uključilo se više od 400 stručnjaka i govornika hrvatskoga jezika, a nakon što je Uredništvo neke primjedbe potpuno, a neke djelomično uvažilo, konačna inačica usvojena je na sjednici Znanstvenoga vijeća Instituta 4. lipnja 2013. godine. Hrvatski pravopis Instituta objavljen je u studenome 2013. godine i kao tiskano izdanje.
Slovopis Slovopis (grafija) je sustav slova kojima se bilježe glasovi nekog jezika. Pismo kojim se služi hrvatski jezik je latinica koja se ponešto razlikuje od tog pisma u drugim jezicima, hrvatska abeceda zove se još i gajica po Ljudevitu Gaju. Posebnost hrvatskoga jezika su slova č, ć, š, ž, đ, dž, lj i nj. Prvih pet slova odgovaraju načelu »jedan fonem-jedan grafem«, slova dž, lj i nj su digrafi. Osim 30 slova hrvatske abecede u pisanju tuđih imena i riječi ili u znanosti (matematici, fizici) rabe se slova koja ne pripadaju hrvatskoj latinici x, y, w, q i ina.
Velika i mala slova Ljudska imena i nadimci Sva osobna imena i prezimena – veliko. Stjepan Radić, Ivan Krstitelj Tkalčić, Gaj Julije Cezar Sve umanjenice osobnih imena – veliko. Tomo, Katica, Pero Uobičajeni osobni nadimci – veliko. Seka, Beli, Koko, Žućko Ako se neka riječ uvijek stavlja uz određenog čovjeka kao dio njegova imena, i ona počinje velikim slovom. Ivan Grozni, Crni Petar, Karlo Veliki Ako je ime ušlo u opću uporabu kao marka, mjera i slično, ono počinje malim slovom. mercedes, paskal, rengen
Ta vlastita imena koja su postala apelativima, nazivaju se eponimi. To su riječi poput gore navedenih - mercedes, paskal, zatim sendvič (lord Sandwich), giljotina (Guillotin), silueta (Sillhouette), sadizam (de Sade), mazohizam (Masoch), nikotin (Nicotine), spunerizam (Spooner), kvisling (Quisling), marmelada (Marmelade), huligan (Hooligan), žilet (Gillette), šovinist (Chauvin)... Dakle, svi su nekoć bili vlastita imena. Tu ulaze i imena proizvoda - kalodont, digitron, eurokrem (uglavnom u razgovornom jeziku), ali i andol, aspirin... A "mjeru" smo oduvijek imali, ona nije eponim.
Titule Titule se pišu malim slovom. kralj Tomislav, sveti Stjepan, profesor Jurić, doktor Margetić
"titule" poput sir, don, lord, lady, fra... One se pišu malim slovom, ali se, za razliku od ovih gornjih, NE sklanjaju. Dakle, ne možete reći - nema dona Juana, pravilno je samo - nema don Juana. Ili - prilazim siru Richardu, ne, prilazite samo sir Richardu.
Bog i ostala nadnaravna bića Bog – ovisi o kontekstu. Na primjer, možete napisati sve je gotovo, Bogu hvala i sve je gotovo, bogu hvala, ovisno o tome želite li naglasiti da zahvaljujete Bogu (prvi primjer) ili da samo koristite poštapalicu koja ništa ne znači (drugi primjer). Ako koristite riječ Bog kao ime određenog božanstva, pišete veliko. Oprostit će ti Bog. Vjerovali su da nad svime vlada Bog. Sam Bog ga je spasio. Bog dao Bog uzeo. Ali ako je to neodređena oznaka, piše se malo. Vjerovali su da nad svime vlada neki bog. Ako pišete o bogu koji ima određeno ime ili o bogovima u množini, pišete malo. bog Jupiter, božica Atena, rimski bogovi Ako se umjesto imena određenog boga, svetinje ili nadnaravnog bića koristi neka druga uobičajena riječ, pišete sve veliko. Gospodin, Spasitelj, Mesija, Blažena Djevica Marija, Gospa Međugorska, Majka Božja, Najdivniji, Gromovnik, Jaganjac Božji, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Princ Tame Napomena: Riječ sveti se piše malo kad govorite o svecu. Ova crkva je posvećena svetom Franji. Međutim, ako ime sveca pišete kao oznaku blagdana ili crkve, sveti je veliko. Rodio se na Svetu Katarinu. Najveća katolička crkva je Sveti Petar u Rimu.
Opći pojmovi Ako želite jako istaknuti neki opći pojam, možete ga pisati veliko. Nad cijelim svijetom vlada Sreća. U njemu se probudilo iskonsko Zlo.
Životinje Kao i kod ljudi, osobna imena životinja počinju velikim slovom. Kleopatra, Reks... što god vam padne na pamet Pazite: sva imena pasmina počinju malim slovom. čivava, dalmatinac, sijamska mačka Pripadnici naroda, regija i gradova Velikim početnim slovom pišu se pripadnici: kontinenata, Amerikanka, Afrikanac, Azijatkinja, Australac (NE Australijanac!) država i naroda, Hrvatica, Danac, Bolivijka, Egipćanin, Nijemac (ali Njemica) regija i otoka, Međimurac, Rabljanka, Provansalka, Bavarac gradova i sela, Zagrepčanka, Varaždinac, Grožnjanka, Njujorčanin (ili Newyorčanin)
Zemljopis Kontinenti Kontinenti počinju velikim slovom. Europa, Australija, Sjeverna Amerika Države
Sve riječi u imenu država počinju velikim slovom, osim veznika. Narodna Republika Kina, Papua Nova Gvineja, Bosna i Hercegovina Područja unutar državâ Ako je samo jedna riječ, onda prvo slovo veliko. Baranja, Flandrija, Štajerska