Festival zabavne glazbe Split ili jednostavnije Splitski festival jedan je od najpopularnijih festivala lakih nota u Hrvata, koji se već 57 godina održava svakog ljeta u Splitu. Splitske Prokurative, na kojima se festival održava od kasnih 1960-ih, znaju zablistati početkom srpnja i postati centar glazbenog svijeta zemlje za narednih par festivalskih dana. Prvi Splitski festival održan je 1960. godine, kao glazbeno-modna revija "More-Revija-Split", a od tada je pa do danas na njemu izvedeno preko 800 kompozicija najznačajnijih domaćih autora (Zdenko Runjić, Arsen Dedić, Đelo Jusić, Nikica Kalogjera, Rajko Dujmić, Zrinko Tutić, Đorđe Novković) u interpretaciji najjačih imena domaće zabavne muzike (Oliver Dragojević, Tereza Kesovija, Kemal Monteno, Radojka Šverko, Ibrica Jusić, Miki Jevremović, Meri Cetinić, Tedi Spalato, Zorica Kondža) i najboljih domaćih vokalno-instrumentalnih sastava ("Dubrovački trubaduri", "Pro arte", "Indexi", "Teška industrija", "Novi fosili", "Magazin", "grupa 777").
mini|desno|300px|Prokurative
Melodije Jadrana 1960. – 1966. Prvi splitski festival održan je 1960. godine, tek kao popratni dio programa ljetne modne revije "More-Revija-Split", koja se održavala na bazenima omladinskog školskog kluba POŠK-a. U pauzi presvlačenja manekenki, među kojima je bila i kasnija zvijezda ranih Splitskih festivala, Maruška Šinković, izvedene su samo tri od prispjelih 70ak kompozicija. Pjesme su izvedene uz plesni orkestar Đekija Srbljenovića, a jednu od njih pjevao je kasniji šampion "Splita" Vice Vukov. 1961. festival nije održan, jer je odlučeno, da ta godina bude pripremna, no zato je 1962. "Split", tada poznat još pod imenom "Melodije Jadrana" zabljesnuo na istom mjestu u još većem sjaju, ovaj put krajem ljeta. Na Festivalu se prvi put pojavljuje Zdenko Runjić, tada još srednjoškolac, čije "Ćakule o siromajima" s Terezom Kesovijom odnose prvu nagradu publike. Festival je pod velikim uticajem dva starija mediteranska festivala, onog u Sanremu i Opatiji, što se osjeća i u prvim kompozicijama s "Melodija Jadrana", koje neodoljivo vuku na talijansku kanconu. Među zvijezdama prvih festivalskih godina je sama krema tadašnje domaće zabavne muzike: Tereza Kesovija, Arsen Dedić, Gabi Novak, Ivo Robić, Đorđe Marjanović, Vice Vukov, Nada Knežević, Anica Zubović. Prve festivalske uspješnice govore o moru, obali, mjesečini, šetnjama na rivi, putovanjima, ribanju. Ništa se ne mijenja ni 1963., kad festival seli na ljetnu pozornicu kina "Bačvice", u istoimenoj splitskoj gradskoj uvali.Denis Krnić: Splitski kutak raja – "Bačvice s okuson salbuna" u sjećanje i protiv devastacije, Slobodna Dalmacija, 29. siječnja 2012. Prve nagrade odnose uglavnom autori sa zagrebačkom adresom, Dedić i Kalogjera, no već nekoliko godina kasnije sve će se promijeniti u korist domaćih snaga.
1964. rođena je i himna festivala – "Nima Splita do Splita", koju pjevaju Tereza i Toni Kljaković, ali i nezaobilazni evergreen domaće šlageristike – "Kuća pored mora", kojeg su u alternaciji otpjevali Arsen Dedić i njegova kasnija supruga Gabi Novak. Na 5. jubilarnim "Melodijama Jadrana" 1965. izvodi se 20 pjesama s gotovo 40 festivalskih aranžmana, koje rade naši najpoznatiji kompozitori-aranžeri: Alfi Kabiljo, Krešimir Oblak, Nikica Kalogjera, Zlatko Černjul, Stipica Kalogjera, Pero Gotovac. Te godine počinje trijumfalni pohod Vice Vukova na festivalske nagrade, kojeg je splitska festivalska publika inače obožavala. Vice Vukov pjeva 1965. "Bodulsku baladu", 1966. "Bokeljsku noć", a 1967. legendarno "Pismo ćali". Uspjeh se nastavlja i 1968. s "Dalmatinskom elegijom" i "Zvonima moga grada" 1970.
Splitski biseri 1960. – 1966.: "Slušaj more" (1960.) – Vikica Brešer "Ćakule o siromajima" (1962.) – Tereza "Maškare" (1962.) – Anica Zubović & Marko Novosel "Balada o tovaru" (1963.) – Ðorđi Peruzović "Veslaj, veslaj" (1963.) – Zdenka Vučković i Arsen Dedić "Moja kala" (1963.) – Ivo Robić "Nima Splita do Splita" (1964.) – Tereza "Kuća pored mora" (1964.) – Gabi Novak "Bodulska balada" (1965.) – Vice Vukov "Stara cura" (1965.) – Arsen Dedić "Bokeljska noć" (1966.) – Vice Vukov "Ljeto s Irenom" (1966.) – Arsen Dedić "Vražja Mare" (1966.) – Đorđi Peruzović
Međunarodna festivalska ljeta 1967. – 1974.
Splitski festival 1967.godine prelazi s ljetnje pozornice kina "Bačvice" na monumentalne Prokurative, gdje dobiva internacionalni karakter. Organizatori su, naime, shvatili da nešto treba promijeniti, jer je zanimanje domaće publike za festival naglo poraslo, što se vidjelo i u broju prodanih festivalskih ploča. Iz Zagreba stižu prva voditeljska imena domaće televizije, Gordana Bonetti i Ljubo Jelčić. Uz 13 jugoslavenskih kompozitora zabavne glazbe, osam njihovih inostranih kolega rade na aranžmanima za 22 skladbe, koje izvodi 14 domaćih izvođača i tri ansambla, te osam stranih pjevača i dva vokalno-instrumentalna sastava internacionalnog ranga, engleski "The Shadows" i "The Lords". Te 1967. debitira i Oliver Dragojević, no s bljedunjavom izvedbom Runjićeva "Picaferaja" ostaje ipak nezapažen. Sljedeća je, 1968. godina neponovljiva, jer na Prokurative dolazi prvo ime talijanske kancone, legendarni Domenico Modugno, koji pjeva u gala-programu. Od domaćih snaga briljiraju "Dubrovački trubaduri", Maruška Šinković, Arsen Dedić, a ne treba zaboraviti i neke od slovenskih autora i pjevača, čije su pjesme veoma odgovarale splitskom i dalmatinskom festivalskom senzibilitetu. Od 1969. festival je i službeno odbacio naziv "Melodije Jadrana" i sad se zove Internacionalni festival zabavne muzike. Te 1969. festival bilježi brojne skandale i pikanterije, koje "Splitu" na kraju samo gode. Na Prokurativama pjevaju prva imena talijanske kancone, Claudio Villa, Gino Paoli i Iva Zanicchi (umjesto najavljene Ornele Vanoni), a prvu ligu domaćih izvođača čine Arsen Dedić i Tereza Kesovija. Oko njihove dvije pjesme te 1969. – "Vraćam se" i "Nono, moj nono" stvorio se čitav jedan skandal, u kojem je "Nono" Nikice Kalogjere nadmašio favorita žirija Arsena Dedića, koji se uz zvižduk publike morao povući sa svojim talijanskim prijateljem Paolijem, koji je tu istu pjesmu pjevao u alternaciji.
Na desetom jubilarnom festivalu "Split ´70" nastupilo je čak 18 zemalja. Selekcijska komisija izabrala je 18 domaćih i 18 stranih kompozicija za izvođenje na Prokurativama, na kojima se te godine pojavila čitava plejada novih, mladih i perspektivnih imena: Ibrica Jusić, Josipa Lisac, Duško Lokin, Majda Sepe, Krunoslav Slabinac, Boba Stefanović, Ljupka Dimitrovska. Međutim, te će 1970. nadmoćno pobijediti Radojka Šverko s evergreenom Esada Arnautalića "Kud plovi ovaj brod", čiji tekst potpisuje Arsen Dedić, skriven iza pseudonima Luka Juras, zbog toga što je godinu prije obećao da se nikada više neće vratiti na "Split", barem ne kao pjevač ili kompozitor. Naredna je 1971. u znaku dalmatinskog megahita "Proplakat će zora", koja je nastala na osnovu istoimene dalmatinske narodne pjesme. Mišo Kovač ovom se pjesmom konačno etablirao na domaćem estradnom nebu, pokazujući da ima izraziti senzibilitet za pjesme s dalmatinskom tematikom, kojoj će se vraćati i narednih godina. Pažnju medija na festivalu iz 1972. godine izaziva zanosna Milva, talijanska diva osebujnog glasa, koja uz Tonyja Christiea pjeva u gala-programu festivala. Naredne godine primjetna je izvjesna zasićenost i pad festivala, jer Prokurative tog ljeta ne bilježe onako veliki broj hitova kao proteklih godina. Favoriti festivalskog auditorija su Miki Jevremović s pjesmom "Jedna soba s pogledom na more" i Maruška Šinković sa " Ča je bilo tega više ni". 1974. na Prokurative se vraća i Oliver, no njegovo vrijeme dolazi tek godinu dana kasnije, kad će pjevati "Galeba". Zdenko Runjić je stvarni pobjednik "Splita ´74", jer su njegove dvije šansone, "Sunčane fontane" s Terezom Kesovijom i "Ja ne mogu drugo nego da je ljubim" s Mišom Kovačem apsolutni favoriti festivala.
Splitski biseri 1967. – 1974.: "Pismo ćali" (1967.) – Vice Vukov "Beat na moru" (1967.) – VIS "Delfini" "Picaferaj" (1967.) – Oliver Dragojević "Luda mladost" (1967.) – "Dubrovački trubaduri" "To je moj svijet" (1968.) – Arsen Dedić "Dalmatinska elegija" (1968.) – Vice Vukov "Dalmatinski lero" (1968.) – "Dubrovački trubaduri" "Dani ča i´ nima" (1968.) – Maruška Šinković "Nono, moj nono" (1969.) – Tereza Kesovija "Vraćam se" (1969.) – Arsen Dedić "Krenule su lađe" (1969.) – Josipa Lisac "Kud plovi ovaj brod" (1970.) – Radojka Šverko "Nevera" (1970.) – Toma Bebić "Cvijet čežnje" (1970.) – Krunoslav Slabinac "Kapetane moj" (1970.) – Josipa Lisac "Zvona moga grada" (1970.) – Vice Vukov "Gdje je taj svijet" (1970) – Đorđi Peruzović "Proplakat će zora" (1971.) – Mišo Kovač "48 uri" (1971.) – Đorđi Peruzović "La musica di notte" (1972.) – "Dubrovački trubaduri" "Di si bija kad je grmilo" (1972.) – Ðorđi Peruzović "Odvest ću te na vjenčanje" (1972.) – Mišo Kovač "Decembarska pisma" (1972.) – Maruška Kalogjera "Leute moj" (1972.) – Toma Bebić "Ča je bilo tega više ni" (1973.) – Maruška Kalogjera "Jedna soba s pogledom na more" (1973.) – Miki Jevremović "Bijela lađa" (1973.) – Mišo Kovač "Konistra moje matere" (1973.) – Radojka Šverko "Gala, gala" (1973.) – Đorđi Peruzović "Sunčane fontane" (1974.) – Tereza Kesovija "Ponoćno sunce" (1974.) – Ðorđi Peruzović "Ča će mi Copacabana" (1974.) – Oliver Dragojević
Zlatne godine na Prokurativama 1975. – 1980.
Ljeta koja predstoje se sa sigurnošću mogu nazvati zlatnima, a čovjek koji je najviše zadužen za to je Zdenko Runjić. Ovaj se vrsni splitski kompozitor svake godine pojavljivao s barem dvije pjesme na Prokurativama, a svaka je znala pogoditi "u sridu". Kombinacija Zdenko Runjić (muzika), Tonči Zuppa ili Jakša Fiamengo (tekst), Stipica Kalogjera (aranžman), te Oliver Dragojević (interpretacija) pouzdan su znak za kvalitet i sinonim za preko dvadesetak splitskih festivalskih bisera, koji su nerazdvojan dio dalmatinske pjesmarice 20. stoljeća. Nakon što je 1974. Splitski festival po posljednji put bio internacionalni, 1975. nastaje praznina, koju su organizatori popunili Večerima dalmatinskih šansona.
Na Večeri dalmatinskih šansona te 1975. nastupa i Oliver s "Galebom", no od 12 šansona prema glasovima publike Oliver ostaje tek na slabom osmom mjestu. Tek će kasnije "Galeb" dobiti ono priznanje, kakvo je i zaslužio i kakvo ima i danas kao pjesma nad pjesmama svih splitskih festivala (do 1990.). Suradnja Runjić-Dragojević 1976. rezultira uspjehom "Skalinade", koja je postala najizvođenija dalmatinska pjesma i svojevrsna himna življenja na dalmatinskom kamenu. Festival je te, ali i narednih godina bio pun mediteranske raspjevanosti i živosti, nota koje su slijevale u zvukove mora i mirise obale. Tereza Kesovija te 1976. pjeva pjesmu Nikice Kalogjere "Sviraj mi, sviraj" i pobjeđuje, a ništa lošiji nije ni Kemal Monteno, koji od te godine postaje redovit gost na Prokurativama. Nezaboravne su njegove interpretacije pjesama "Cvite bili iz đardina" (1977), "Sunce djetinjstva" i "Putovanja" (1978), "Adrijana" (1979), "Zvono djetinjstva" (1980), "Pričaju stare none" (1981), "Dobra večer uzorita" (1983), "Produži lađo" (1984), "Zaboravi" (1995), "Kad ja ne mogu" (1997), "U meni imaš dom" (2002), "Da je moja mandolina znala" (2005). 1977. su svi bili zaraženi romantikom. U tri festivalske večeri moglo se čuti na pretek ljubavnih šansona, serenada i mediteranskih šlagera, koji kao da su se natjecali, koji će biti ljepši od drugoga. Prva liga domaćih izvođača pjevala je te 1977. o malinkoniji, romanci, đardinima, mjesečini, šetnjama uz more, raspjevanim djevojkama, Diridondi.