Banovina Hrvatska bila je autonomna teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije.
Uzroci nastanka Njezin nastanak rezultat je suradnje hrvatskih političkih vođa s vođama Srba Prečana i prinudnog napuštanja koncepta centralizma srbijanskih političara i dvora. Stvorena je na temelju političkog sporazuma između Dragiše Cvetkovića, predsjednika jugoslavenske vlade i predstavnika srbijanskih političkih čimbenika okupljenih oko kneza namjesnika Pavla i Vladka Mačeka, čelnika HSS-a i Seljačko-demokratske koalicije (u kojoj je sudjelovala prečanska Samostalna demokratska stranka) predstavnika najjače hrvatske političke skupine (tzv. sporazum Cvetković-Maček). Zakonski počinje postojati donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. Poznata je kao „mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja”.Bilandžić, 99.
Banovina Hrvatska rezultat je pokušaja rješavanja hrvatskog pitanja i stvaranja mogućnosti za opstanak jugoslavenske države u okolnostima zaoštrenih europskih političkih prilika uoči II. svjetskog rata. Hrvatska strana smatrala je utvrđena rješenja privremenima, tj. etapom u cjelovitu preuređenju jugoslavenske kraljevine. Banovina Hrvatska uspostavljena je na temelju članka 116. Ustava iz 1931., dakle kao izvanredna mjera, uz istodobno raspuštanje Narodnoga predstavništva, kako bi se izbjeglo neizvjesno potvrđivanje Uredbe u Narodnoj skupštini. Njezinom uspostavom bitno su se promijenile političko-teritorijalna organizacija i ovlasti vlasti Kraljevine Jugoslavije, jer je stvorena zasebna jedinica sa širokim ovlastima u području zakonodavne, upravne i sudske vlasti s obilježjima državnosti, koja su je približavala statusu federalne jedinice.Hrvatska enciklopedija (LZMK): Banovina Hrvatska
Banovinu Hrvatsku činile su dotadašnje banovine Savska i Primorska te kotari Dubrovnik (izdvojen iz Zetske banovine), Ilok, Šid, (iz Dunavske banovine), te Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica (izdvojeni iz Drinske banovine), dakle najveći dio područja Kraljevine Jugoslavije s većinskim hrvatskim pučanstvom."Uredba o Banovini Hrvatskoj" od 26. kolovoza 1939., kod Pravnog fakulteta Sarajevo
U njezine su ovlasti preneseni poslovi poljoprivrede, trgovine, industrije, šuma, rudnika, građevina, socijalne politike i narodnog zdravlja, tjelesnog odgoja, pravde, prosvjete i unutarnje uprave, tj. većina poslova, osim vanjskih, vojnih i sigurnosnih te onih poslova koji su osiguravali jedinstveni gospodarski i novčarski sustav. Poslije je tim ovlastima dodano sudstvo i oružništvo. Banovina je imala veliko značenje, jer je njome obnovljena hrvatska državnost, izgubljena 1918., konsolidiran je nacionalni prostor, a zadobivena je i toliko željena autonomija od Beograda. Po prvi put još od srednjeg vijeka, većina hrvatskog naroda se našla u jednoj teritorijalnoj jedinici. Hrvati su dočekali stvaranje Banovine kao prvi korak prema hrvatskoj nezavisnosti.
Predviđena je potrebna financijske samostalnost iz autonomnih prihoda kako bi Banovina uspješno mogla obavljati poslove iz svojih ovlasti. Organizacija vlasti u Banovini Hrvatskoj predviđala je da zakonodavnu vlast u ovlastima Banovine obavljaju zajednički kralj i Sabor. Sabor je vrhovno zakonodavno i predstavničko tijelo u poslovima iz ovlasti Banovine. Upravnu vlast imao je ban, koji je morao supotpisati svaki pisani čin kraljevske vlasti u Banovini. Bana je imenovao kralj, a odgovoran je Saboru i kralju. Banska se vlast ostvarivala preko 11 odjela kojima su na čelu bili odjelni predstojnici što ih je postavljao ban. Prvi ban Banovine Hrvatske bio je Ivan Šubašić.
Povijest Pozadina
mini|lijevo|Banovine u Kraljevini Jugoslaviji su uspostavljene da se u što više njih stvori srpska većina. Hrvatska je podijeljena na Savsku bez istočnoga Srijema i Primorsku banovinu bez Dubrovnika i Boke kotorske. Kraljevina SHS bila je nedemokratska monarhija s prevlašću Beograda, Srbije i dinastije Karađorđević u kojoj su nesrpski narodi bili dovedeni u neravnopravan položaj: financijski su iskorištavani, a oko 90% ministara, dužnosnika i visokih časnika su bili Srbijanci i Crnogorci. Učestali su bili progoni i politička ubojstva. Kada su se 1927. protiv centralizma ujedinili Hrvati i hrvatski Srbi, sklopivši Seljačko-demokratsku koaliciju, bio je to poticaj da se u beogradskoj Narodnoj skupštini izvrši atentat na najistaknutije hrvatske zastupnike na čelu sa Stjepanom Radićem. Iduće godine proglašena je izravna diktatura kralja Aleksandra. Država je podijeljena na banovine i dobila je novo ime, Kraljevina Jugoslavija. HSS na čelu s Mačekom tražio je javno 1932. povratak na 1918. i novi ustroj zemlje. Nakon 1928. hrvatski zastupnici su provodili opstrukciju Narodne skupštine, zasjedajući u sabornici na Trgu sv. Marka kao Hrvatsko narodno zastupstvo. Brojnim organizacijama HSS-a, poput Zaštite, Hrvatske žene, Gospodarske sloge, Hrvatskog radničkog saveza i sl. premrežili su hrvatske krajeve i zapravo uspostavili svoj sustav vlasti. Hrvatsko pitanje postalo je od presudne važnosti za opstanak države. Odnosi u zemlji promijenili su se poslije atentata na kralja Aleksandra 1934. kojega je izveo VMRO uz pomoć ustaša u Marseillesu. Kraljevina Jugoslavija se uskoro odvaja od politike francuske i versailleske Europe te skreće prema fašizmu.Dragutin Pavličević, Kratka politička i kulturna povijest Hrvatske , Hrvatski informativni centar, Zagreb, 1998.
Nastanak sporazuma
mini|Zajednička slika aktera sporazuma, Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića Nakon smjene Bogoljuba Jevtića, za premijera je 1935. postavljen Milan Stojadinović, vođa Jugoslavenske radikalne zajednice (sačinjavale su je JNS, JMO i SLS). Stojadinović, doduše, počinje pregovore s Vladkom Mačekom oko statusa Hrvatske, ali za njegova mandata oni neće biti završeni. Iako je režimskoj listi, pomoću snažnih mjera političkog terora i izbornih prijevara, pripala većina na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije 1938., duboka politička kriza dovodi 5. veljače 1939. do pada vlade Milana Stojadinovića. Knez Pavle Karađorđević povjerava sastav nove vlade ranijem ministru Dragiši Cvetkoviću. U svom programskom govoru Cvetković najavljuje da vlada treba riješiti i hrvatsko pitanje, što je bilo prvo priznanje postojanja hrvatskog pitanja. Pregovori Mačeka i Cvetkovića započeli su u travnju. U pregovorima su sudjelovali i predstavnici Samostalne demokratske stranke koja je okupljala Srbe Prečane i još od 1927. bila u koaliciji s HSS-om (Seljačko-demokratska koalicija). Predstavnici oporbenih srbijanskih stranaka, s kojima je SDK zajednički nastupila na prijašnjim izborima 1935. i 1938., odbili su sudjelovati u pregovorima.
Početkom srpnja Cvetković i Maček našli su se u Šubašićevoj kući u Vukovoj Gorici, gdje postižu privremeni sporazum o opsegu Banovine.Prilozi za proučavanje hrvatske financijskopravne prošlosti (III.), prof. dr. sc. Nikola Mijatović, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Politički zatvorenik, br. 239, veljača 2012. Pregovori su se oduljili i zapali u ozbiljnu krizu početkom kolovoza. Vijesti o neizbježnom približavanju velikog rata u Europi utjecale su na spremnost obiju strana da sklope sporazum kojim bi se "koliko-toliko zatrapao jaz između Hrvata i Srba".Vladko Maček: Memoari, str. 191 Na Mačeka je osobito utjecao Juraj Krnjević, koji u to doba boravi u emigraciji u Švicarskoj. Maček i Cvetković te šestorica stručnjaka, koji su radili na razgraničenju ovlasti resora (hrvatski članovi povjerenstva bili su dr. Juraj Šutej kao glavni stručnjak te sveučilišni profesor dr. Ivo Krbek i financijski stručnjak Ljudevit Filipančić kao pomoćnici, dok su srpsku stranu predstavljali dr. Konstantinović, dr. Ilić i dr. Tasić) sastali su se na Mačekovu imanju u Kupincu i radili na sporazumu 16.–20. kolovoza točno u ponoć.
Sporazum je konačno dovršen 23. kolovoza. 24. kolovoza na Bledu knez Pavle primio je Cvetkovića i Mačeka u audijenciju, na kojoj je razgovarao o sporazumu te je inzistirao da Maček uđe u novu vladu. Iako on to u tom trenutku nije kanio, na kraju je pristao. Hrvatsko narodno zastupstvo (hrvatski zastupnici u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije) odobrilo je sporazum s 80 glasova za i jednim protiv. Nakon što je sporazum odobrio i namjesnik knez Pavle, sastavljena je 26. kolovoza nova vlada, u kojoj Maček preuzima mjesto potpredsjednika, a HSS ima još četiri ministra. Istoga dana donesena je Uredba o banovini Hrvatskoj, kojom je Banovina dobila posebno hrvatsko predstavničko tijelo (Sabor), uz kraljevu sankciju isključivo kompetentan za donošenje autonomnih propisa, te autonomnu vladu na čelu s banom, odgovornim samo Hrvatskom saboru.
Ovaj sporazum pravno je utvrđen vladinom Uredbom o Banovini Hrvatskoj na osnovi čl. 116. Ustava, koji je dozvoljavao da kruna može raditi mimo ustavnih odredbi i zakonskih propisa u okolnostima rata, mobilizacije, nereda i pobuna, koje bi dovodile u pitanje javni poredak i sigurnost države, ili kada su ugroženi javni interesi.
Reakcije na Sporazum 150px|mini|lijevo|Jutarnji list prenosi Mačekovu izjavu: "Vlast u Hrvatskoj nalazi se potpunoma u rukama hrvatskog naroda" Dana 29. kolovoza u sabornici na Trgu sv. Marka zasjedalo je Hrvatsko narodno zastupstvo, koje je s 80 glasova za i jednim protiv prihvatilo sporazum.Povijest HSS-a 1904.-1940. , HSS Sisačko-moslavačke županije Hrvati su uglavnom s oduševljenjem dočekali potpisivanje sporazuma. Tako je, primjerice, u Slavonskom Brodu održan javni skup i proslava s oko pet tisuća prisutnih.Suzana Leček: Slavonski Brod i uspostava Banovine Hrvatske 1939., Scrinia Slavonica, Vol.5 No.1. rujna 2005.
Najbrojniji nezadovoljnici bili su Srbi u Hrvatskoj, koji su gotovo odmah počeli tražiti autonomiju ili izdvajanja svojih srezova i kotara iz Banovine (primjer je Vukovarska rezolucija), potpirivani djelovanjem Srpskog kulturnog kluba i pokreta Srbi na okup. Srpska pravoslavna crkva nije podržavala hrvatsku autonomiju.Dom i svijet, br. 288., 20. ožujka 2000. Anto Valenta: Podjela Bosne i borba za cjelovitost Mnogi srbijanski političari bili su nezadovoljni Sporazumom, smatrajući da se Hrvatima previše popustilo, rasla je djelatnost četnika, pro-nacističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića i sličnih. Ustaše i drugi hrvatski nacionalisti osuđivali su sporazum sa Srbima i nazivali Mačeka izdajnikom jer su bosanskohercegovačke muslimane smatrali dijelom hrvatskoga naroda. Ustaše su kao granice "povijesne Hrvatske" vidjeli Zemun, rijeku Drinu i Boku kotorsku. Nisu bili zadovoljni ni komunisti, jer su ih vlasti nastavile nesmiljeno progoniti, u čemu su sudjelovale i institucije Banovine Hrvatske. Po njihovoj ocjeni, hrvatska i srpska buržoazija nagodile su se za vlast i položaje na račun radnika i seljaka.HercegBosna.org Kraljevina Jugoslavija: Prokleta avlija (1918.-1941.)
Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), koja je od 1935. do 1941. bila vladajuća stranka Kraljevine Jugoslavije, u skladu s politikom središnje vlade mijenja 1939. godine ideologiju – te odustaje od jugounitarizma i počinje se zalagati za federalizam. Promjena ideologije uvjetovala je neformalni raspad JRZ-a na slovensku, muslimansku i srpsku frakciju, a ubrzo i raspad srpske frakcije na pristalice federalnoga uređenja Jugoslavije te na pristalice stvaranja Velike Srbije.