Ruska književnost uključuje književnost Rusije i njenih emigranata, kao i književnost nezavisnih naroda koji su kroz povijest živjeli zajedno s Rusima u istoj državnoj zajednici poput Ruskog Carstva ili Sovjetskog Saveza, a napisana je na staroslavenskom, staroruskom ili suvremenom ruskom jeziku. Ona započinje najranijim staroruskim djelima, već od 900. godine, a traje do danas. Ruska književnost obuhvaća jedne od najpopularnijih romana, drama i pjesama današnjice. Stručnjaci rusku književnost uglavnom dijele na 4 perioda:
1) Staroruska književnost (od X. do XVII. stoljeća) 2) Moderna ruska književnost (od XVII. stoljeća do 1917.) 3) Ruska književnost tijekom Sovjetskog Saveza (od 1917. do 1991.) 4) Postsovjetska ruska književnost (od 1991. do danas)
Iako je velika većina djela ruske književnosti pisana na ruskom, neka djela pisana su i na staroslavenskom jeziku, koji je bio prvi jezik u Rusiji koji se pisao.
Većina ranijih ruskih djela su religijska djela u tradiciji s Istočnom pravoslavnom crkvom. Zapad je Rusiju upoznao s nereligijskom književnošću, a to se najviše vidi u XVII. i XVIII. stoljeću, kada se najviše očituje utjecaj francuske književnosti. Na početku XIX. stoljeća, u Rusiji se pojavila domaća tradicija, zajedno s piscima kao što su Lav Nikolajevič Tolstoj, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Aleksandar Sergejevič Puškin i Anton Pavlovič Čehov. Nakon 1917., uspostavom SSSR-a, ruska književnost bila je pod najstrožom kontrolom, no 1991., nakon raspada SSSR-a, ruska književnost ulazi u novi period literarne slobode.
Staroruska književnost
Stručnjaci starorusku književnost uglavnom dijele na dva perioda: Kijevski i Moskovski. Kijevski period traje od X. stoljeća pa do polovice XIII. stoljeća. U tom periodu Kijev je bio glavno središte ruskog, ukrajinskog i bjeloruskog kulturnog života i jedno od najvažnijih središta srednjovjekovne Europe. Godine 1240. nomadski narodi iz Azije, Tatari, ušli su i uništili Kijev pa je kulturni život premješten iz Kijeva u Lavov u sklopu Galičko-Volinjskog Kraljevstva, ali i Moskvu koja se našla pod tatarskim protektoratom u sklopu Velike kneževine Moskve. Moskovski period obuhvaća razdoblje koje je trajalo od duge polovice XIII. stoljeća do XVII. stoljeća. Velika većina staroruske književnosti obuhvaća povijesne kronike i religijska djela pod utjecajem Ortodoksne Crkve.
Kijevski period mini|200px|Ćiril i Metod Prva djela staroruske književnosti nisu pisana na staroruskom jeziku, nego na staroslavenskom, jeziku koji je bio prvi pisani jezik u Kijevskoj Rusi i na prostorima današnje Rusije. Staroslavenski je prvi put pisan u IX. stoljeću, kada su ga Ćiril i Metod koristili kako bi pokrštavali Slavene. Staroslavenski je postao liturgijski jezik Pravoslavne crkve, koja je tada upravljala svim događajima u Kijevskoj Rusi. Godine 988. Vladimir I., Veliki knez Kijeva, postao je kršćanin i tada je kršćanstvo učinio službenom religijom Kijevske Rusi. S njegovim pokrštavanjem stvorila se potreba da se vjerski tekstovi, mise i biografije svetaca prevode s grčkog na staroslavenski. Sa sve većim razvojem pismenosti u Kijevskoj Rusi, sve je više djela prevođeno na staroslavenski. Naposljetku, staroslavenski jezik je u Rusiji bio službeni jezik do XVII. stoljeća. mini|lijevo|200px|Bitka kneza Igora s azijskim nomadima, ilustracija za djelo Slovo o polku Igoreve Prihvaćanje pravoslavne vjere u Kijevskoj Rusi pa tako i samoj Rusiji omogućilo im je čitanje djela iz susjednog Bizantskog Carstva. Bizantski tekstovi bili su inspiracija za prve tekstove nastale tijekom ovog perioda: propovjedi, biografije svetaca i povijesne kronike. Najznačajnija propovijed tog doba, Propovijed o zakonu i blagodati (1050.?; Slovo o zakone i blagodati), zapravo je složen govor kojeg je napisao tadašnji vođa pravoslavne crkve, Ilarion Kijevski. To se danas uglavnom smatra prvim djelom ruske, ukrajinske i bjeloruske književnosti. U XI. stoljeću pojavila se i priča skupine anonimnih autora koja govori o prvim staroruskim svecima Borisu i Glebu. Djelo Povijest prošlih vremena ili Prva ruska kronika (1113.?; Povest’ vremennykh let), koje se pripaja svećeniku Nestoru, govori o povijesti Istočnih Slavena (Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa) do godine 1110. Najslavnije djelo ovog perioda je ep Slovo o polku Igoreve (1185.?, Slovo o polku Igoreve ) koja u liričnoj, ritmičnoj prozi govori u neuspjelom pohodu kneza Igora protiv jednog nomadskog naroda iz Azije. Baš zbog svog načina pisanja, koji se izuzetno ističe od ostalih djela tog perioda, stručnjaci osporavaju njegovu autentičnost, no isti ti stručnjaci tvrde da su vokabular i gramatika djela autentični.
Period Moskovske kneževine
Godine 1240. Tatarska vojska okupirala je Kijev i tako završila jedan od velikih kulturnih perioda. Sljedećih 200 godina, veći dio Rusije bio je pod Tatarskom okupacijom, pa je književnost stagnirala. Utjecaj Kijeva je opadao, ali se stvarao utjecaj novog kulturnog središta - Moskve. Do vremena kada je Ivan IV. Grozni postao car, Moskva je već istjerala sve Tatare, ojačala je i proširila svoju vlast sve do Urala. No, 1453. Rusija je odvojena od Bizantskog Carstva, njezinog primarnog izvora kulture. To se dogodilo zbog Osmanskog zauzimanja Konstantinopola, glavnog središta Bizanta i Pravoslavne crkve. Osmanlije su Bizant odvojile od ostatka svijeta, te su tako izolirale Rusiju. Rusija je tako propustila renesansu i sve do XVIII. stoljeća bila je izolirana od kulturnog razvoja na zapadu.
Ruska književnost producirala je djela, svjetovna i vjerska, no ona su uglavnom prikazivala želju moskovskih vladara za moći. Priče i pjesme kao što je Bitka kod Dona (1390.?; Zadonščina) slavile su pobjede Rusa nad Tatarima. Ostala djela opravdavala su želju Rusije za vodstvom nad Pravoslavnom crkvom i tvrdnje da se crkvena prijestolnica preselila iz Rima (Rimsko Carstvo) u Konstantinopol (Bizantsko Carstvo), pa iz Konstantinopola u Moskvu (Rusko Carstvo). Mnoga već postojeća djela su sakupljena i razvrstana, što je pokazalo želju vlasti da sistematizira vjerski, kulturni i politički život. Jedna od najzanimljivijih kompilacija takvih pravila je Domostroi (Kućni red), koji osim pravila za svakodnevno održavanje kuće nudi i moralne norme. Domostroi nije pravo književno djelo, no daje dobar uvid u ideologiju i svakodnevnicu Rusije u XVI. stoljeću.
17. stoljeće
Moskovski period je obilježio niz političkih skandala koji su započeli u XVII. stoljeću. U književnosti, to je označilo kraj staroruske književnosti. Većina djela bila je pod nadzorom ili crkve ili cara, a na nju je počeo dolaziti utjecaj sa Zapada. To je rezultiralo ruskim širenjem na zapad, borbom s drugim narodima i, kasnije, fascinacijom cara Petra I. Velikog europskom kulturom. Počele su izlaziti prve tiskane knjige, iako su bile malobrojne. Gotovo sve su bile vjerske tematike. Prijevodi (uglavnom s poljskog) pustolovnih priča i romansi donijele su u Rusiju nereligijsku zapadnjačku književnost. Glavni tipovi djela (biografije svetaca i povijesne kronike) bile su i dalje prisutne u Rusiji, no s puno više nereligijskih obilježja. Najznačajniji primjer toga je Život arhiđakona Avvakuma (1672. – 1673.; Žitie protopopa Avvakuma). U toj biografiji, Avvakum je prikazan kako brani tradiciju od dolaska novih promjena. To radi na jeziku koji je sličniji tadašnjem ruskom, nego staroslavenskom. mini|200px|Simeon Polotski, autor prve ruske drame. Prvi put u povijesti, Rusi su počeli pisati pjesme po uzoru na Zapad, a 1678. i 1679. izlaze i prve ruske drame koje je napisao Simeon Polotski. U fikciji, evidentan utjecaj zapadnjačkih pustolovnih priča (kao Don Quijote Miguela de Cervantesa) vidi se u djelima kao što su Priča o Savi Grudcinu (1660.?; Povest’ o Savve Grudtsine) i Priča o Frolu Skobejevu (kraj XVII. stoljeća; Povest’ o Frole Skobeeve ). Prva je moralistička priča, dok je druga napisana čisto za užitak čitatelja.
Moderna ruska književnost mini|200px|lijevo|Petar I. Veliki, začetnik modernizacije ruske književnosti. Moderna ruska književnost nastala je kada su ruski pisci razvili karakterističan, ruski, stil pisanja. U XVIII. stoljeću, ruski jezik je konačno u potpunosti zamijenio staroslavenski jezik. Vladari kao Petar I. Veliki i Katarina II. Velika uvelike su potpomagali piscima i tako doprinijeli razvoju književnosti.
18. stoljeće
Petar I. Veliki, koji je vladao od 1682. do 1725., započeo je proces europeizcaije ruskog višeg staleža upoznavajući ga s idejama i mislima Zapada. Taj proces nastavili su i njegovi nasljednici nakon njegove smrti. Kako su se ideje Zapada širile Rusijom, tako je rasla i želja za književnošću. Carica Katarina II. Velika, koja je vladala od 1763. do 1796., i sama je bila književnica, tako da je svoj dvor pretvorila u književno središte. Najznačajniji uzori Rusima bili su Francuzi, no s vremenom su i oni sami nalazili inspiraciju. To XVIII. stoljeće nije bilo posebno plodno, no ono je postavilo temelje za kasniju književnost koja je Rusiji i svijetu prikazala veliku raznolikost događaja, likova i misli. mini|200px|Mihail Vasiljevič Lomonosov, najznačajniji Ruski intelektualac u XVIII. stoljeću. Najvažnija intelektualna ličnost u XVIII. stoljeću u Rusiji bio je Mihail Vasiljevič Lomonosov. Rođen na selu, Lomonosov se uzdigao da bi postao jedan od najznačajnijih ruskih pisaca i znanstvenika. Lomonosov je pokušao razjasniti odnose između staroslavenskog u tadašnjeg ruskog. Predložio je stvaranje tri stila: visokog, srednjeg i niskog. Svaki od njih bi se koristio za različiti žanr. Najznačajniji pjesnik tog doba bio je Gavrila Deržavin, koji je u svojim djelima kombinirao elemente poezije i proze. Najznačajniji dramatičar bio je Denis Fonvizin. Njegove drame Brigadir (1768. – 1769.) i Nedorasli (1782.; Nedorosl’) satiriziraju život viših staleža.
Originalna proza razvijala se sporije nego poezija i drama, tako da je ona uglavnom imitirala pustolovne i ljubavne priče Zapada. Najzanimljivije nefikcijsko djelo ovog perioda je Put iz Petrograda u Moskvu (1790.; Putešestvie iz Peterburga v Moskvu), čiji je autor Aleksandr Radiščev. Djelo kritizira zemljoposjednike koji muče seljake koji formiraju vlastitu zemlju. Djelo je autoru donijeli desetogodišnji izgon na Sibir. Nikolaj Karamzin je osnovao ruski prozni stil u svom djelu Povijest ruske države (1818. – 1824.; Istoriia gosudarstva rossiiskogo). Njegova sentimentalna priča Jadna Liza (1792.; Bednaia Liza) uvelike je modelirana prema francuskoj književnosti, no ruskoj književnosti je predstavila psihološki motiv.
19. stoljeće
Najpoznatiji period ruske književnosti na Zapadu je sigurno XIX. stoljeće. U njemu se pojavljuju neki književni velikani kao Aleksandar Sergejevič Puškin, Mihail Jurjevič Ljermontov, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Ivan Sergejevič Turgenjev, Lav Nikolajevič Tolstoj, Fjodor Mihajlovič Dostojevski i Anton Pavlovič Čehov koji su napisali neka od najznačajnijih djela svjetske književnosti.
Puškin i zlatno doba poezije mini|200px|lijevo|Aleksandar Sergejevič Puškin, najznačajniji ruski pjesnik i začetnik Zlatnog doba poezije. Prvih nekoliko desetljeća XIX. stoljeća u rusku su književnost donijela velik broj mladih i talentiranih pisaca. Najveći napreci u ovom periodi vide se u tzv. Zlatnom dobu poezije, koje je započeo Aleksandar Sergejevič Puškin. Puškin je jako dobro poznavao književne pokrete koji su se u to vrijeme izmjenjivali na Zapadu. Odgojen je kao klasicist sa striktnim književnim normama, no kasnije je preuzeo romantizam, pokret koji je naglašavao individualnu kreativnost i maštu. Iako je vrlo mlad poginuo u dvoboju, Puškin je za sobom ostavio barem jedan primjer za današnje najpopularnije književne žanrove: lirska poezija, narativna poezija, roman, kratka priča, esej, drama, pa čak i pisma.