Srednjočakavski dijalekt ili ikavsko-ekavski čakavski dijalekt, najraspršeniji čakavski dijalekt, sa znatnim kajkavskim svojstvima.
Govori se na području između sjevernočakavskog dijalekta i južnočakavskog dijalekta; obuhvaća Dugi otok, Kornate, Lošinj, Krk, Rab, Pag, Ugljan, na kopnu Senj, Vinodol, Ogulin, Brinje, Otočac, Dugu Resu, dio središnje Istre i područje od Muna u sjevernoj Istri do Obrova u Sloveniji.Silvana Vranić: Prilog istraživanju govora Obrova
U ovom dijalektu jat je postao u e ili i po sljedećem pravilu (tzv. pravilo Jakubinski-Meyer):Dalibor Brozović: Čakavsko narječje, u separatu Jezik srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1988.
ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ako iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e (leto, koleno, mera) u svim drugim slučajevima, prelazi u i (dica, vrime, rika, brig).
Dijalekt se sastoji od 3 poddijalekta, rubnog, primorskog i kontinentalnog. Kontinentalnim se govori i u Gradišću (govor Haca, Poljanaca i Doljanaca), a neki jezikoslovci (npr. Iva Lukežić) primorski poddijalekt radi zajedničkih isoglosa prebacuju u sjeverozapadnučakavsku skupinu kao njen ikavsko-ekavski dijalekt.
Na srednjočakavskom dijalektu temelji se standardizirani jezik gradišćanskih Hrvata. mini|150px|Rasprostranjenost srednječakavskog i povezanih narječja mini|150px|Hrvatski poddijalekti
Izvori
Kategorija:Dijalekti čakavskog narječja Kategorija:Hrvatski dijalekti Kategorija:Povijest hrvatskoga jezika