Drinovačko Brdo je naseljeno mjesto u općini Grude, Federacija BiH, BiH.2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 29. lipnja 2019.
Drinovačko Brdo dvočlani je ekonim sastavljen od pridjeva i imenice povezanih u ekonimsku sintagmu. Pridjev "drinovačko" je u prvome, a imena "brdo" u drugom dijelu sintagme. Toponimski – brdo označava određeno uzvišenje u krškom reljefu. Nazvano je drinovačkim po obližnjem selu i drevnoj mjesnoj Župi Drinovci koja se znatno ranije od samoga Brda neizbrisivo utisnula u crkvenu i kulturnu povijest hrvatskoga naroda, a kojoj Drinovačko Brdo pripada i danas.Anđelko Ađo Opačak - Moje Drinovačko Brdo. 2009. Drinovačko Brdo: Birotisak d.o.o.
Stanovnici ili etnici toga maloga naseljenoga mjesta zapadne Hercegovine Brđani su kojima su Drinovci povijesno i župno središte. Usko su povezani u jedan životni prostor prožet jezikom, kulturom, vjerom, školom, nacijom, običajima, načinom privređivanja i svim drugim obilježjima koja im daju posebnost i vjerodostojnost njihova identiteta.
Kao mjesto vjenčavanja, rađanja i umiranja njegovih žitelja, Brdo se (Bardo, Berdo, Bardo) prvi put službeno, bez pridjeva "Drinovačko", spominje 1826. godine u maticama koje su od 1776. godine vođene u Ružićima, a tek od 1871. u Drinovcima. U prvoj polovici 19. stoljeća Brdo se, primjerice u MKV za Ružiće, katkada spominje i kao dio "parochie" Kozica.
Naziv "Bardo in Drinovczi" spominje se tek 1848. godine, ali u maticama njegov je najučestaliji naziv samo "Brdo". Fra Petar Bakula u Šematizmu iz 1867. godine Brdo spominje kao selo župe Ružići. Navodi osnovne podatke o broju kuća i stanovnika iz 1833. Nakon Drugoga svjetskog rata prema prezimenima i kućnim brojevima Brdu se počinje dodavati pridjev "drinovačko" ili "Drinovačko", pisano velikim slovom. U maticama se uz imena i prezimena Brđana često pojavljuje i polusloženica "Drinovci-Brdo".
Osim toga, službenoga naziva, često se Drinovačko Brdo neslužbeno nazivalo i Kućišće sve do početka Drugoga svjetskog rata, ali i poslije, iako rjeđe. Prvi pronađeni službeni spomen imena Kućište pojavljuje se 1818. godine prigodom upisa nekih Brđana u Matici vjenčanih za Župu Ružiće dok je još bila u sastavu "Provinciae Bosnae Argentinae-Othomaniae". Neki stari zemljovidi i topografske karte, kao i sjećanja starih ljudi, upućuju na činjenicu da se tako prije nazivalo današnje Drinovačko Brdo. Posebice je naziv Kućišće bio uobičajen kod stanovnika Poljica, Kozice, Igrišća, Slivna, ali i drugih Dalmatinaca koji su dolazili u posjet rodbini i prijateljima na Drinovačko Brdo.
Brđani su, osim u Ružićima, dijelom evidentirani i u maticama u Igrišćima, Poljicima i Kozici (npr. Akmadžići, Arambašići, Vranješi, Ravlići i Opačci) jer su na Drinovačko Brdo doseljavali iz tih i okolnih dalmatinskih mjesta. Nerijetko su Brđani pokapani u Drinovcima, Igrišćima, Poljicima, Kozici ili kasnije na Brdu, a da u Ružićima i Drinovcima nisu upisivani u matice rođenih i vjenčanih, nego samo u matice umrlih.
U doba Turaka pa sve do 15. stoljeća duhovna pastva Bosne i Hercegovine, izuzevši trebinjsku biskupiju, vođena je iz franjevačkih samostana. Svaki je samostan imao svoje područje, za koje se brinuo svojim članovima. Drinovci su pripadali od početka 17. stoljeća franjevačkom samostanu u Zaostrogu. U prvome poznatom popisu župa zaostroškog samostana iz 1599. godine, pod veljačkom župom spominje se i Tihaljina. Gotovo je sigurno da su u tom popisu pod Tihaljinom obuhvaćeni Drinovci, Ružići i Grude jer su ta četiri sela kroz cijelo 17. i 18. stoljeće činila samo jednu župu.
Crkvena uprava na području makarske biskupije bila je podijeljena na samostane, a oni pak na župe. Oko 1600. godine na biokovsko-neretvanskom području postojale su velike župe. Župe samostana Imotskog bile su prema nekima Cista, Tribistovo, Vinjani i Tihaljina, a prema drugima Podbila, Gorica, Drinovci i Kamenmost. Župa Drinovci spominje se u izvješću makarskog biskupa fra Bartula Kačića iz 1626. godine. Te su godine Drinovci postali imotskim samostanom. Ona se samo tri godine prije, dakle 1623., kada je objavljen prvi popis hercegovačkih župa, zvala Župa Tihaljina, koja je bez sumnje opsezala i Drinovce.
Reljef S ciljem izgradnje Hidroelektrane "Peć Mlini" nedavno su obavljena složena geološka, geofizička, geomehanička i hidrogeološka istraživanja terena na području Drinovaca i Tihaljine, i to na području koje graniči s Drinovačkim Brdom. Zbog velikog broja ponora, odnosno jama i špilja (pećina) na tim lokacijama, ukazala se potreba i za speleološkim istraživanjima. Rezultati istraživanja i dobivene spoznaje važni su za ukupan pregled reljefe i građe tla ovoga dijela Hercegovine kojemu pripada i Drinovačko Brdo.
Drinovačko Brdo pripada krškom reljefu, a područje je većinom izgrađeno krednim vapnencima i dolomitima debljine 3000 metara. Najstarije stijene svijetlosivi su i smeđi vapnenci čije je oblikovanje trajalo od paleozoika do kvartara. Područje oko Drinovaca i Tihaljine s hidrogeološkoga aspekta čine sjeverni dijelovi s jako okršenim stijenama u kojima voda brzo ponire i krška polja (Imotsko-bekijsko polje), što je osnovni preduvjet razvoju poljoprivrede i života u tom kraju zapadne Hercegovine.
Zbog vapnenačkih vodotopivih stijena nastao je vremenom čitav mozaik reljefnih oblika, škrapa ("škripa"), jama (pećina, špilja), kamenica i dolaca (ponikava, "vrtača", "rupina"). To su pusti kamenjari oskudnoga biljnoga i životinjskoga znakovlja pa ga je narod prozvao "ljutim kršom". Elektrifikacijom i plinifikacijom domaćinstava vegetacija malo pomalo osvaja krš i oblikuje brdsko-šumoviti kraj. Jedine obradive površine koje je čovjek oteo kamenu uglavnom su "doci", "rupine" i "vrtače" s plodnom zemljom (uglavnom "crljenicom" / crvenicom/) koje u kišnim godinama izgledaju kao oaze krumpira, blitve, loze, djeteline, a donedavno i duhana. Budući da je teren izrazito krško-vapnenački, to je hidrografski vrlo oskudno područje.
Klima Područje Drinovačkoga Brda udaljeno je 15-ak kilometara zračne linije od Jadranskoga mora. Planinski masivi Biokova prirodni su most između zaleđa i mora koji značajno utječu na klimatske prilike u tom dijelu Hercegovine. Biokovo i pripadajući lanci planinskih masiva značajan su ekološki koridor biljnih i životinjskih vrsta od mora prema unutrašnjosti. Zbog svoga prirodnoga položaja Drinovačko Brdo ima obilježja submediteranske klime. Ona ovom, ali i širem području, daje blage odlike tijekom godine, ali katkada, osobito u zimskim mjesecima i obilježja kontinentalne klime s oštrim zimama, ponekad s mnogo snijega i hladnom burom s Dinarida. O jačini bure narod je slikovito znao reći: "I šetka noćas traži svoju mater kako bi se ugrijala."
Prosječna godišnja količina oborina koja za Općinu Grude iznosi 1300 mm, pokazuje da se to područje nalazi u neposrednome primorskom zaleđu. Iz godišnjeg rasporeda padalina izdvajaju se aridni (sušni) ljetni mjeseci (lipanj: 94 mm, srpanj: 35,2 mm, kolovoz: 67 mm) koji pokazuju da u vrijeme proljetnoljetne vegetacijske sezone, za većinu ratarskih (pšenice, ječma, kukuruza) i povrtlarskih kultura (krumpira, blitve, "kupusa" /zelja/) te vinove loze i voćaka (trešanja, višanja, smokava i badema /"bajama"/) vlada suša. U narodu se često govorilo da dvije do tri obilne kiše (od svibnja do srpnja) znače život u ovom kraju.
Temperatura zraka u ljetnim mjesecima zna se popeti i do 40 °C. Zimi se temperatura spusti nekoliko stupnjeva ispod ništice, pa se tlo zamrzne. Kada nema padalina, cijela zima ostaje suha i hladna. Izrazito kišno razdoblje praćeno jugom u ovom kraju traje od studenoga do veljače, a katkada i u travnju. Za hladnije zime snijeg se zadržava nekoliko dana, čak i mjeseci. U tom dijelu Hercegovine pogodno vegetacijsko razdoblje traje od kraja veljače do kraja listopada, ponekada i do kraja studenoga ili polovice prosinca. Trajanje vegetacijskoga razdoblja podrazumijeva prosječan broj dana s temperaturom zraka iznad 10 °C. Na Drinovačkom Brdu takvih je 200-240 dana godišnje. Također, godišnje je više sunčanih i vedrih dana nego oblačnih pa je izražena insolacija koja omogućava pravodobno sazrijevanje poljoprivrednih kultura (grožđa) iznimne kakvoće.
Stanovnici Drinovačkoga Brda u popisima pučanstva Prema popisu "Provincije Bosne Srebrene" iz 1708. godine, u zapadnoj Hercegovini bilo je pet župa: – Mostar – Mostarsko Blato i Mokro – Brotnjo – Drinovci i – Gorica. Neko vrijeme sjedište Župe Drinovci nalazilo se u Bilom Polju. Nakon razgraničenja Mlečana i Turaka 1718. godine Požarevačkim mirom, drinovačka župa gubi svoj dalmatinski dio i vezu s imotskim samostalnom, a pripala je samostanu u Kreševu i o njemu je ovisila sve do 1844. godine kada Hercegovačka franjevačka zajednica napušta samostan u Kreševu i povlači se u Hercegovinu među svoj narod. Siromasi bez igdje ičega odlaze u siromašni puk s velikom željom da sagrade crkvu i samostan na Širokom Brijegu.
U popisima katoličkoga puka iz 1743. i 1768. godine, Ružići su dio "parochie" Drinovci (lat. parochie = župa, u doslovnom prijevodu znači kraj ugodan za življenje, no u Katoličkoj se crkvi preuzima kao zajednica vjernika). Tada su Drinovci obuhvaćali cijelu Donju Bekiju, osim Gorice. Drinovci su dugo ostali u tzv. Kreševskoj Hercegovini koja se spominje i 1766. godine, a biskup fra Marijan Bogdanović, apostolski vikar iz Kreševa, posebno se osvrće na Drinovce 1769. godine, godinu dana nakon svoje vitalizacije spomenutom mjestu.
Povijesni izvori i predaje kazuju da se Župa Ružići ubraja među najstarije župe u Hercegovini. Spominje se još u 17. stoljeću, a dostupne matice datiraju tek od 1788. godine, odnosno od 1776. godine, od kada postoji Matica krštenih koja je uništena 1947. godine Širokom Brijegu. Negdje između 1768. godine i 1776. godine drinovački je župnik prenio svoje sijelo iz Drinovaca u Ružiće. To je, prema predaji, učinio zbog turskih progona, a Ružići su bili i na boljem položaju, jer je onuda vodio zgodniji put od Ljubuškoga do Duvna. Kada je 1776. godine apostolski vikar fra Marko Dobretić došao u Ružiće obaviti krizmu, župa se od tada zove Ružići, a ne Drinovci. Andrija Nikić (1971.)Andrija Nikić - Nazivi i veličine župe u Donjoj Bekiji (XVII-XIX stoljeće), Drinovci: Kršni zavičaj, 1971, 2, str. 10-13. navodi da je dotični biskup još 1762. godine obišao Župu Drinovci čije je sjedište bilo u Ružićima.
Godine 1836. Ružići ponovo pravno postaju župom kada se župnik trajno nastanjuje u Ružićima. Od te godine župa ima samo djelomice sačuvane matice. Tadašnja Župa Ružići obuhvaća le današnje župe Ružići, Drinovci, Tihaljina, najveći dio Župe Grude i veći dio Župe Ledinac. Na tom su prostoru tada postojala 22 naselja, 570 obitelji i 3982 stanovnika. Do kraja su stoljeća od matične Župe Ružići nastale župe: Drinovci (1871.), Tihaljina (1889.) i Grude (1895.).
Drinovci su odijeljeni od Župe Ružići 1871. godine kada postaju mjesnom kapelanijom, a dvije godine poslije i župom. Sudbinu Drinovaca slijedilo je i Drinovačko Brdo iz iste župe. Drinovci su danas jedna od pet rezidencija Hercegovačke franjevačke provincije. Danas Župa Drinovci ima oko 2500 stanovnika, što je gotovo polovica u odnosu na tridesetak godina prije. Drinovačku školu 1971. godine pohađalo je 360 đaka, a danas trećina manje. Drinovačko Brdo danas sudjeluje u župi s dvjestotinjak stalnih župljana i svega šestero učenika u mjesnoj četverogodišnjoj osnovnoj školi.
1991.
Nacionalni sastav stanovništva 1991. godine, bio je sljedećiNacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.:
ukupno: 362
Hrvati – 361 ostali, neopredijeljeni i nepoznato – 1
2013.
Nacionalni sastav stanovništva 2013. godine, bio je sljedeći:
ukupno: 396
Hrvati – 393 ostali, neopredijeljeni i nepoznato – 3
Zemljopisni položaj