Talijanska uprava Kvarnera (talijanski: Reggenza Italiana del Carnaro) bila je država koju je Gabriele D'Annunzio proglasio 8. rujna 1920. u Rijeci, koju su nakon neuspjele aneksije Italiji okupirali odmetnuti talijanski legionari. Ova samoproglašena država nikad nije dobila međunarodno priznanje i u prosincu ju je zamijenila Slobodna Država Rijeka kada je nakon oružanog sukoba krajem 1920. talijanska vojska protjerala okupatore (Krvavi Božić).

Povijest

"Riječko pitanje" Na kraju Prvog svjetskog rata otvara se Riječko pitanje. Rijeka (tal. Fiume) - ranije dio Ugarskih zemalja, s većinskim talijanskim stanovništvom (manje od 60%) te hrvatskim i srpskim (24%), slovenskim (6%), mađarskim (13%) i njemačkim stanovništvom - postaje objekt teritorijalnih pretenzija Kraljevine Italije i novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca: dva riječka iredentistička Narodna vijeća (hrvatsko i talijansko) proglašavaju aneksiju Rijeke svojim 'matičnim državama' (Madre patria).

Na Pariškoj mirovnoj konferenciji (1919.) raspravljalo se o budućnosti Rijeke koja je u sastavu Ugarske imala status "corpus separatuma" nezavisan od okolnih država (Austrijskog primorja i ugarske Hrvatske i Slavonije). za koju se zahtijevao nezavisan status (Woodrow Wilson). Italija je prema Londonskom ugovoru iz 1915. odmah po raspadu Austro-Ugarske 1918. pripojila najveći dio Julijske krajine, ali ne i Rijeku (vojska se zaustavlja na povijesnoj zapadnoj granici Rijeke), koja joj prema tom ugovoru nije pripadala. Iz tog razloga saveznike jedinice Antante (SAD, Velika Britanija, Italija i Francuska) uspostavljaju 16. studenoga 1918. vojnu upravu nad Rijekom i Sušakom. U međuvremenu u Italiji slijedi vladina kriza kada premijera Orlanda zamjenjuje Francesco Saverio Nitti koga uskoro optužuju za "osakaćenu pobjedu" Italije (tal. vittoria mutilata).

Zbog odluke o mogućoj predaji Rijeke na Pariškoj mirovnoj konferenciji D'Annunzijevi Arditi 12. rujna 1919. zauzimaju grad i prisiljavaju američke, britanske i francuske okupacijske snage na povlačenje. Iako su D'Annunzijeve pristaše smatrale da će Italija pripojiti Rijeku, to se nije dogodilo. Italija je umjesto toga započela blokadu Rijeke zahtijevajući od pobunjenika predaju.

Nakon toga je D'Annunzio proglasio Talijansku upravu za Kvarner s ustavom koji je sadržavao mnoge elemente kasnijeg talijanskog fašizma i u kojem je on dobio titulu vođe (duce). Budući da D'Annunzio nije priznavao Rapalski ugovor, najavio je rat Italiji. Na kraju je predao grad u prosincu 1920. nakon bombardiranja talijanske mornarice (Krvavi Božić).

D'Annunzijeva okupacija Rijeke

Pripreme U proljeće 1919. Gabriele D'Annunzio se je našao u Rimu gdje održava niz sastanaka u cilju aneksije Rijeke Italiji na kojim se okuplja sve veći broj ratnih povratnika i mladih. Ova kampanja je počivala na mitu o "osakaćenoj pobjedi" Italije, tj. na revanšističkoj koncepciji aneksije Italiji gotovo čitave istočne jadranske obale unatoč činjenici da na tom području živi većinsko slavensko stanovništvo (nakon Rijeke, prema jugu su jedino u Zadru Talijani bili većina).

U travnju 1919. riječki iredentist Giovanni Host-Venturi i radikalni nacionalist Giovanni Giuriati formiraju paramilitarnu miliciju sastavljenu od nacionalističkih dobrovoljaca koji doprinose usijanju atmosfere u Rijeci na proljeće i ljeto. Tako od 29. lipnja dolazi do krvavog sukoba tih paramilitarnih snaga potpomognutih nekim dijelovima talijanske vojske s navodno filojugoslavenskom francuskom vojskom (sastavljenom od vojnika iz francuske kolonije u Indokini) nazvanim "Vespri fiumani", koji su trajali do 6. srpnja 1919. i u kojima je ubijeno devet francuskih vojnika. Formirana je međusaveznička komisija koja odlučuje raspustiti Riječko narodno vijeće (Consiglio Nazionale Fiumano) i povlačenje sukobljenih strana. Tako najviše politizirani neki bataljoni Sardinijskih grenadira moraju napustiti Rijeku 25. kolovoza okićeni iredentističkim transparentima. Smještaju se u mjestu Ronchi di Monfalcone. Tada sedam oficira šalje D'Annunziju poziv da podrži talijansku iredentističku borbu za Rijeku:

Sardinijski grenadiri Vam govore. Rijeka kroz njihova usta govori (...) Mi smo se zakleli na uspomenu na sve poginule za ujedinjenu Italiju: Rijeka ili smrt! i održat ćemo je jer grenadiri imaju samo jednu vjeru i samo jednu želju... (iz pisma upućenog d'Annuniju od nekih oficira Sardinijskih grenadira)

30, VI. 1919. d'Annunzio dobiva zahtjev za podrškom od jedne riječke delegacije. U međuvremenu nacionalisti i vojnici organiziraju mrežu volontera spremnih na primjenu sile.

Okupacija Riječki pothvat (Impresa di Fiume) je naziv talijanske historiografije za d'Annunzijevu okupaciju Rijeke.

Mitoman (častohlepan) po karakteru i uspješan propagator d'Annunzio prihvaća ponudu i početkom rujna garantìra urotnicima da će 7. IX. 1919. doći u Ronche kako bi upravljao povratak grenadira u Rijeku. Velike sumnje izaziva iznenadna influenca koja ga prisiljava da dođe tek 11. rujna. Prije nego kreće d'Annunio obavještava jednog od glavnih podupiratelja pobune: Benita Mussolinija, direktora novina Il Popolo d'Italia (Narod Italije) i osnivača Fasci italiani di combattimento ("Talijanski borbeni fasci").

Dragi moj druže, kocka je bačena. Sada krečem. Sutra ću s oružjem uzeti Rijeku. Bog Italije nam pomaže. Dižem se iz kreveta u temperaturi. Nije moguće odgoditi. Još jednom će duh nadvladati tijelo... Žestoko podržite našu stvar za vrijeme sukoba. Grlim Vas... Pismo D'Annunzia Mussoliniju 11. XI. 1919.

D'Annunzio stiže u Ronche u pratnji poručnika Guida Kellera i alpskog oficira Cornelia Andersena koji otima oklopna vozila za prijevoz trupa. Komandant grenadira, major Carlo Reina je uz D'Annunzia upravljajući kolonu odmetnika za Rijeku. U zoru 12. rujna na putu prema Rijeci pridružuju im se bersaljeri, konjanici i Arditi, kojima pristupaju paramilitarne jedinice fašiste Host-Venturija.

Prešavši granicu Rijeke, ignorirajući pozive na disciplinu vojnog guvernera Rijeke Vittorija Emanuelea Pittaluge, D'Annunzio s oko 2.500 legionara ulazi u grad, a popodne se namjestio na balkonu Guvernerove palače i pompozno proglašava aneksiju Rijeke Italiji:

Talijani Rijeke! Kukavičkom i ludom svijetu: Rijeka je od danas u znaku slobode, ludom i kukavičkom svijetu, samo je jedna istina: ovo je Rijeka; samo je jedna ljubav; a to je Rijeka! Rijeka je kao svjetionik na moru, na moru niskosti... Ja vojnik, ja dobrovoljac, ja kažnjen u ratu, vjerujem da tumačim volju svog zdravog naroda Italije proglašavajući aneksiju Rijeke.

Ove patetične riječi D'Annunzija kao da predisponiraju svu lažnu i militantnu retoriku fašizma i nacizma. 'Sveti Ulazak' sintagma je kojom ovaj prototip fašizma naziva ovu okupaciju aludirajući na ulazak Mlečana u Zadar 1409. D'Annunzio umješno vodi propagandu, kako svjedoči Marinetti u svom dnevniku, svaka riječka ulica je imala velike transparente s natpisom Ili Italija ili smrt!, a isto tako konzervativna američka štampa puna je panegirika D'Annunzijevom činu i uljepšanih hedonističkih slika života u Rijeci za vrijeme okupacije.

Slabe jedinice Francuza i Engleza izbjegavaju se miješati kako ne bi povećali rizik od sukoba. Sljedećih tjedana ostale regularne talijanske vojne jedinice s granice se pridružuju odmetnicima pa se procjenjuje da je Rijeka pod okupacijom od 8.000 do 9.000 vojnika što dođe jedan vojnik na 7 stanovnika Rijeke. D'Annunzio formira Zapovjedni kabinet na čije čelo postavlja Giovanija Giuratija. 10. X. sindikat Film (Talijanska federacija radnika na moru) upućuje u Rijeku brod Persia, nakrcan oružjem i municijom po naredbi nacionalističkog sekretara tog sindikata.

Reagiranje talijanske vlade Talijanskoj vladi predvođenoj premijerom Francescom Saveriom Nittijem nikako nije odgovarala ovakva okupacija Rijeke i naređuje privremenom komesaru za Julijsku krajinu, generalu Pietru Badogliu da uguši pobunu, pa on šalje avion koji nad Rijekom baca proglase u kojima se naređuje pobunjenicima da se vrate u svoje jedinice proglasivši dezerterima sve koji nastave s okupacijom Rijeke.

Badogliov ultimatum nije postigao značajnije rezultate pa Nitti odlučuje uvesti embargo spriječivši dostavu hrane odmetnicima, a jedino će stanovništvo biti opskrbljeno preko Crvenog križa, Unatoč tome, d'Annunzio odmah proglašava blokadu sramotnom optužujući Nittija da "izgladnjuje djecu i žene" pozvavši sve saveznike u Italiji da skupljaju sredstva za ovaj pothvat. 16. IX. šalje pismo koje objavljuje 20.IX. Mussolinijev list Narod Italije i počinje skupljati novac. Skupljena je svota od 3 milijuna lira od čega je 857.842 lire doznačene d'Annunziju, a ostatkom je, uz njegovu privolu, Mussolini financirao skvadriste (fašistički borbeni odredi) u Milanu.

26. X. u Rijeci se održavaju izbori za gradsko vijeće kada se prvi put pojavljuje Lista za aneksiju Italiji koju je predvodio Riccardo Gigante. S velikom sumnjom u regularnost ovih izbora ta lista pobjeđuje sa 77% glasova te Gigante 26. XI. postaje gradonačelnik Rijeke.

Plebiscit za Modus vivendi. Kako bi se mirno riješila kriza, sredinom listopada talijanski premijer Nitti zadužuje generala Badoglia da pokrene direktne pregovore s d'Annunzijom i njegovim predstavnicima s ciljem da se nađe kompromisno rješenje. 23. XI. talijanska vlada dostavlja d'Annunziju prijedlog (nazvan Modus vivendi) po kome se talijanska vlada zadužuje da spriječi aneksiju Rijeke Jugoslaviji (čime se najavljuje stvaranje tampon države). D'Annunzio odbija tu ponudu zahtijevajući direktnu aneksiju Italiji, ali po noći Riccardo Zanella, obljepljuje zidove grada s tekstom ponude Vlade kako bi postigao da građani budu upoznati i uključeni u odlučivanje. Na pridodanom plakatu objašnjava:

... Građani! Ako odbijete ove prijedloge, vi ćete na nepopravljiv način kompromitirati grad, vaše ideale, vaše najvitalnije interese. Odlučite! Odlučite vi koji ste sinovi i svoje gazde i gazde Rijeke i ne dozvolite, ne tolerirajte da drugi zloupotrebljavaju u vaše ime, vaše pravo i više interese Italije i Rijeke.

15. XII. Nacionalno vijeće grada Rijeke prihvaća prijedlog talijanske vlade s 48 glasova za i 6 protiv. To što je bilo prihvatljivo građanima nije i legionarima koji se suprotstavljaju odluci Vijeća i vrše pritisak na članove zlostavljajući one najumjerenije što s očitom naklonošću tolerira D'Annunzio da je čak i nacionalistička novina La Vedetta d'Italia bila zatvorena na nekoliko dana pa se odlučilo da se građani na plebiscitu opredijele za odluku Vijeća od 15. XII. ili za soluciju D'Anninzija i legionara, tj. za okupaciju do aneksije.

Istu večer na dan glasanja, kod prebrojavanja glasova pokazuju se izrazito nepovoljni rezultati za d'Annunzija pa legionari prekidaju prebrojavanje i zapljenjuju glasačke kutije. D'Annunzio to koristi kako bi poništio plebiscit.

Otpor D'Annunziju Takva odluka D'Annunzija o poništenju plebiscita je bila neprihvatljiva i za njegove najbliže suradnike pa se tako Giovanni Giurati povlači s funkcije šefa Kabineta s obrazloženjem: Došao sam u Rijeku da obranim vjekovnu slobodu ove zemlje, a ne za silovanje i gušenje sloboda (iz pisma D'Annunziju).

Nakon toga general Badoglio se povlači od pregovora, a na njegovo mjesto dolazi Enroco Caviglia. Giuratija zamjenjuje Alceste de Ambris, bivši revolucionarni sindkalista koji poput bivšeg socijaliste Mussolinija potpuno mijenja svoje stavove. De Ambris je bio na čelu skupine pobunjenih talijanskih mornara koji su ustupili svoj brod d'Annunziju. A Comandante D'Annunzio nastavlja sa svojim rastrošnim životom na svom 'feudu'. mini|Timbar na riječkoj marki: Veglia (Krk) Reggenza italiana del Carnaro Filippo Turatti, član PSI, tih dana piše: Jadan Nitti proklamira republiku Rijeku,.. Rijeka je postala bordel, recept za kriminal i više manje ''high-life'' prostitutke. Nitti mi je govorio o izvjesnoj markizi, koja pozira odjevena kao arditkinja s bajunetom. Sve to ne može kazati Parlamentu zbog časti Italije.