Donji Andrijevci su općina u Hrvatskoj. Nalazi se u Brodsko-posavskoj županiji.
Geografski položaj Donji Andrijevci nalaze se u istočnoj Hrvatskoj. Spadaju pod Brodsko-posavsku županiju. Smješteni su u dolini rijeke Biđ, uz važne cestovne i željezničke pravce prema gradu Zagrebu.
Stanovništvo
Stanovništvo je popisano 1837. kada Andrijevci imaju 1382 stanovnika. Dvadeset godina kasnije Andrijevci imaju 1428 stanovnika kao i 1921. godine. Broj stanovnika naglo se počeo povećavati 1953. kada je u Andrijevcima 2787 stanovnika. Po popisu stanovništva iz 2001. godine, općina Donji Andrijevci imala je 4393 stanovnika, raspoređenih u 4 naselja:
Donji Andrijevci – 2973 Novo Topolje – 217 Sredanci – 378 Staro Topolje – 825
Nacionalni sastav, 2001.
Hrvati – 4193 (95,45 %) Srbi – 123 (2,80 %) Rusini – 11 (0,25 %) Albanci – 6 (0,14 %) Mađari – 2 Bošnjaci – 1 Česi – 1 Makedonci – 1 Romi – 1 Ukrajinci – 1 ostali – 2 neopredijeljeni – 27 (0,61 %) nepoznato – 24 (0,55 %)
Povijest
Andrijevci se u povijesnim spisima prvi put spominju 1428. g. kao Androwcz, zatim 1474. kao Andrewcz i 1702. g. kao Andrejovczy. Selo je do osnutka župe 1790. g. pripadalo Levanjskoj Varoši i župi Dragotin. Kod župe Dragotin važno je spomenuti drevno svetište tj. crkvu. Ta crkva je, prema narodnoj predaji sagrađena ciglom iz Andrijevaca. Svaka cigla prešla je iz ruke u ruku, kroz red koji je bio dugačak od Andrijevaca pa sve do Dragotina.To nam govori o odanosti Andrijevačkog stanovništva prema župi Dragotin.
Za vrijeme vladavine Marije Terezije (1757.) koja je prema pričama prolazila Andrijevcima u velikoj povorci, kuće su se morale graditi uz cestu. Cesta je bila napravljena od drveta i od kamena. Dӧnhoff grof Franjo Ludvig napravio je plan u kojem je određeno gdje koja kuća treba stajati i koliko mora imati prostorija. Prema nekim spisima spominje se selo Markovac s crkvom Sv. Marka. Selo se pružalo između Perkovaca i Andrijevaca u pravcu željezničke pruge. Prvi stanovnici Andrijevaca bili su iseljenici sela Markovac. Selo Markovac potpuno je uništeno za vrijeme Turskih pohoda prema Beču (između 1680. i 1683.).
Gospodarstvo Veliki dio stanovništva se bavi poljoprivredom (poljoprivredna gospodarstva i sl.)Od najznačajnijih nositelja gospodarstva danas mogu se izdvojiti: PAN – papirna industrija, TDA tiskara i knjižara,Tapetarija Franjić, Stolarija Lilić, Stolarija Crndić i dr. U selu ima i nekoliko pekara, trgovina, mesnica, nekoliko cvjećarnica i ugostiteljskih objekata.
Nakon prvog svjetskog rata 1919. godine u Donjim Andrijevcima njemački i švicarski Židovi osnivaju tvornicu za preradu drveta. Tvornica je bila odvojena od ostatka sela. Živjela je zasebno. Bila je na području koje danas nazivamo Kolonija. U toj tvornici radilo je malo Andrijevčana (andrijevačkih Šokaca). Pretežito su radili doseljenici: Ličani, Mađari i Njemici, te stanovnici drugih okolnih sela: Trnavčani, Garčinci…. Oni su na posao u Donje Andrijevce išli pješke zbog prevelikih cijena karata za vlakove.U ulicama Trnavačkoj, Kolodvorskoj, Braće Radića(Krnjaš) sve do crkve i oko tvornice bili su postavljeni stupovi s rasvjetom. Postavljeni su kako bi radnici mogli vidjeti put do tvornice. To govori o brizi čelnih ljudi tvornice prema svojim zaposlenicima. Izvor nam govori da su andrijevački Šokci stupove gađali kuburama zato što su bili ljubomorni na moć vlasnika tvornice. Tvornica je s ostatkom svijeta bila povezana s uskotračnom prugom koja je išla sve do Đurđenovca. Glavni nadzornik i projektant uskotračne pruge bio je Deneš Stjepan. Pruga je služila za izvoz hrastovine do Đurđenovca i Andrijevaca.
Tvornica je radila na pogon parnog stroja.Tvornica je radila do 2. svjetskog rata. Nakon završetka rata tvornicu je zatvorio komunistički poredak. Dijelovi parnog stroja i neki drugi dijelovi odvezeni su u Slavonski Brod. Poznate osobe Gabrijel Bukatko, križevački vladika i beogradski nadbiskup Josip Markovac, hrvatski matematičar Marijan Markovac, hrvatski etnograf
Spomenici i znamenitosti
minijatura|desno|250px|Crkva sv. Andrije
Blagdan Uzašašća Gospodinova u Hrvatskoj tradicijskoj kulturnoj baštini karakteriziraju spasovski ophodi, zvani križarice. Križarski proljetni ophodi ostatak su nekadašnjih spasovskih procesija koje je Katolička Crkva s vremenom napustila. Križarice čini skupina djevojčica (10 ili 15), dječak koji nosi križ, nekoliko dječaka koji sakupljaju darove – prosjaci. Križarice su išle po selu dva puta godišnje i to na Krstovu nedjelju (prva nedjelja prije Spasova) i na Spasovo. Prvi je išao dječak koji je nosio križ nakičen cvijećem, a iza njega su išle križarice dvije po dvije. Ulaze samo u dvorišta čije su kapije otvorene. U dvorištu se uhvate za ruke u kolo i koračaju u ritmu u lijevu stranu. U sredini kola stoji dječak koji drži križ i podiže ga kada se pjeva „ Križ se odiže“. Nakon završenog obreda prosjaci dobivaju darove, a onda svi pjevajući izlaze iz dvorišta te idu dalje selom. Prvo je s križaricama išao gajdaš koji im je svirao kola, ali ga vrlo brzo zamjenjuju grupe tamburaša. Križarice su oblačile najljepše ruho odraslih djevojaka. Oblačile su svilene suknje, oplečak izvezen zlatom, ćošak sa zlatom ili svileni čošak, a na vratu i prsima su imali po nekoliko struka malih i velikih dukata. Glava je počešljana i uređena kao kod odraslih djevojaka i nakićena najljepšim cvijećem. Poslije ophoda u kući glave križarice, njezina majka priprema večeru. Večera se pripravlja od darova koje su sakupili prosjaci. Dok se večera priprema, križarice odlaze svojim kućma i presvlače se u svagdanje ruho. Polije toga se vračaju na večeru, a iza večere igraju razne igre. Ako gajdaš, tj. tamburaši ostanu na večeri znali su nakon objeda zasvirati pa su se križarice zajedno s prosjacima okušale u igranju šokačkog kola.
Obrazovanje minijatura|desno|250px|Osnovna škola "Viktor Car Emin". OŠ Viktor Car Emin
Za vrijeme Turaka, a i kasnije za vrijeme vojne krajine, škole nije bilo. Prve škole u brodskoj pukovniji bile su škole u Garčinu, Velikoj Kopanici i Šamcu. Školu u Garčinu polazili su i neki Andrijevčani: Luka Županić, Josip Kovačić, Ivan Markovac i Ilija Krajišić. Točna godina kada je u Andrijevcima osnovan škola ne zna se. Škola u Andrijevcima prvi put se spominje 1776. Tada je učitelj možda bio Andrija Khol koji je kasnije premješten u Vrpolje. 1780. godine spominje se nastavnik Brandel. Učitelj Andrija Glavačević spominje se 1782. kao najstroži učitelj. Četiri godine kasnije (1. 10. 1786.) kao učitelj se spominje Vinko Czerdnich (Crndić). On je radio do 1787. kada je premješten u Sikerevce i tada Škola prestaje s radom sve do 1830.
Tada škola počinje ponovno raditi. Općina je iznajmila jednu praznu kuću u kojoj se održavala nastava. Preko puta župskoga stana 1833. počinje se zidati nova škola od drveta i blata. Kasnije je određeno da se kapetanov stan preuredi u novu školu te da se nadozidaju stan za učitelja i učiteljicu te još koja učionica. Škola je bila dovršena 1878.
Prvi učitelj u školi bio je Luka Županić. Bio je rodom iz Andrijevaca. Oženio je Katu Markovac i imao petero djece: Mandu, Karla, Marka, Janju i Mariju. Završio sve škole potrebne za učitelja i pedagoški tečaj. Bio je vrlo marljiv pa je bio pohvaljen od pukovnije. Drugi učitelj bio je Antun Kolarević nazvan je „Slavonac“ zato što nije znao ni pjevati ni svirati. Poslije njega učitelj je bio Marko Đaković koji nije završio ni učiteljski tečaj. Pero Kovačević bio je učitelj rodom iz Čajkovaca. Ženio se dvaput. Kasnije premješten u Retkovce. Nakon njega na službu učitelja dolazi Julije Bartory. Njega su zvali Julis. Bio je rodom iz Petrovaradina. Završio je tromjesečni tečaj za učitelja. Nakon službe u Andrijevcima postao je ravnatelj u Ivankovu. Franjo Čordašić bio je iz Čajkovaca. Nosio se vojnički. Gabro Markovac bio je Andrijevčanin iz kuće „Gabrine“. Polazio dva učiteljska tečaja u Petrinji. Kada je on bio učitelj (1874.) osnovana je prva djevojačka škola. Od tada su djevojčice polazile posebnu školu odvojenu od dječaka. Iza učitelja Kovačića redaju se redom : Ivan Lukić, Vjekoslav Pletikapić, Milan Pl. Kricivoj, Antun Županić (unuk Luke Županića), Tomo Filajdić, Juraj Tomčić, Matija Gjerkeš…
Prva učiteljica u djevojačkoj školi bila je Marija Duralija. Rodom iz Oštroca u Žumberku. Učiteljica je postala 1. listopada 1874. Kada je oboljela i nije više mogla obavljati službu učiteljice, na njeno mjesto dolazi Josipa Ditrich. Nakon što je Duralija umirovljena Josipa Ditrich je premještena u Stare Perkovce, a na njeno mjesto dolazi Katica Mitrović. Udala se za Andrijevčanina pa je bila premještena u Slavonski Brod. Iza nje se redaju Marija Lang, Mara Martinović, Andrijevčanka Anka Vukašinović, Zora Bek, Nada Šimonja…
Sve do 28. kolovoza 1951. godine u Donjim Andrijevcima bila je pučka škola (od 1. – 4. razreda). Tada se na inicijativu stanovnika sela i tadašnjeg ravnatelja Stjepana Perčevića, u Donjim Andrijevcima otvara građanska škola (od 5. – 8.razreda).
U školskoj godini 1951. – 1952. upisana su 3 peta razreda, a sljedećih godina su upisivani šesti, sedmi i osmi razred.
Oko 9:30 sati, 13. travnja 1964. godine, snažan potres, magnitude 5,6 prema Richteru s epicentrom u Dilj gori, zahvatio je područje Slavonije, napose okolicu Slavonskog Broda. U tom potresu stradala je i školska zgrada u Donjm Andrijevcima koja više nije mogla poslužiti održavanju nastave. Nastava je idućih godina održavana u prostorijama općine. Uz veliku pomoć stanovnika Istre, mještana sela i mjesne zajednice izgrađena je nova školska zgrada s 11 učionica, radionicom, 3 kabineta i zbornicom. Uz veliku zahvalnost stovnicima Istre za pomoć u izgradnji nove zgrade, svi su se jednoglasno složili da nova škola nosi naziv istarskog književnika i publicista – Viktora Cara Emina.
U školskoj godini 1968. – 1969. Školu je pohađalo 1050 učenika, što je i maksimalan broj učenika u jednoj školskoj godini u povijesti Škole u D. Andrijevcima.
Od tada do danas, učenici naše Škole ostvarili su velike rezultate na natjecanjima. Treba izdvojiti 1. mjesta na republičkim, odnosno državnim prvenstvima u matematici, fizici, kemiji, informatici i prometu, sudjelovanje na državnim i regionalnim natjecanjima u stolnom tenisu, nogometu, šahu, povijesti, goeografiji, tehničkoj kulturi te mnogobrojna priznanja i nagrade.
Do 1990. godine OŠ „Viktor Car Emin je imala 7 područnih škola. Tada je izgrađena nova mreža Škola te su područne škole Kupina, Novi Grad, Svilaj, Prnjavor pripale OŠ „Stjepan Radić“ u Oprisavcima, a preostale tri područne škole u Divoševcima, Sredancima i Starom Topolju i dalje se nalaze u sastavu naše Škole.
Za vrijeme rata u školskoj godini 1991. – 1992. nastava se odvijala u privatnim kućama, a učitelji su dolazili 1 ili 2 puta tjedno davajući učenicima upute za samostalan rad i rad s roditeljima. Bilo je to jedno od najtežih razdoblja kojega se prisjećaju mnogi stanovnici sela. Za to vrijeme u školi su umjesto učenika boravili vojnici. Djeca tog vremena imala su drugačije zamisli i mnogo manje stvari su ih činile sretnima, najsretniji su bili kada su se mogli mirno igrati na ulicama ili igralištu bez da moraju bježati u zaklon, jer se često mogao čuti zvuk sirena koje su označavale opću ili zračnu opasnost. Početkom 90-ih godina u našem selu bilo je zbrinuto puno izbjeglica i prognanika, posebno iz Bosne, Istočne Slavonije i Baranje. Jedan dio njih se po završetku rata vratio u svoj zavičaj, drugi dio je otišao u inozemstvo, a treći dio i danas živi u selu.