Hrvati Bosne i Hercegovine su pretežno katolici. Svoju su vjeru s izrazitim žarom očuvali kroz mnoga teška povijesna razdoblja, a s njom, očuvali su i svoj nacionalni identitet.
Srednjovjekovna bosanska država mini|desno|Stećci (Radimlja kod Stoca) Nakon dolaska na današnja područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvati su primili kršćanstvo. Hrvati su pokrštavani iz dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa strane Bizanta (na jugu i istoku). Velikim dijelom je pokrštavanje Hrvata završilo u 9. stoljeću, ali neka područja (primjerice, Neretvanska kneževina) su još četiri stoljeća zadržala poganska vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u zemljopisnim nazivima (primjerice brdo Perun kod Splita).
Najstarija biskupija na području današnje Bosne i Hercegovine je ona u Trebinju, osnovana prije 1022. godine. Bosanska biskupija koja je sigurno postojala već 1067. sa sjedištem kod današnjeg Sarajeva, od 13. stoljeća je imala svoje sjedište u Đakovu u Slavoniji, izvan Bosne.Banjalučka biskupija Povijest Godine 1340. utemeljena je Bosanska vikarija sa sjedištem u Milama, koja se proširila na mnogo veći teritorij od same Bosne. Već 1385. ima 35 samostana, od kojih je samo 4 bilo na području Bosne. To su bili franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine će se izgraditi još 12 franjevačkih samostana širom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske države.Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb 1994. U srednjovjekovnoj bosanskoj državi, uoči turskog osvajanja živjelo je 750.000 katolika, koji su činili većinu stanovništva točnije 85,22 % ukupnog stanovništva.HercegBosna.org Rano srednjovjekovlje: Slaveni i "zemljica Bosna"
Specifičnost srednjovjekovne Bosne čini hereza bosanskih krstjana, koje su starija znanstvena istraživanja smatrala ogrankom dualističko-gnostičke sekte potekle od bugarskih bogumila, no po općenito prihvaćenim novijim znanstvenim spoznajama radi se o vjerskoj sljedbi nastaloj iz zapadnog kršćanstva koja je kao osnovu imala nerazvijenu katoličku teologiju (uz neke organizacione elemente preuzete iz pravoslavnog monastva), a nastala je i održavala se zbog relativne izoliranosti bosanskog područja. Krstjani (kojima su pripadali, bar nominalno, i neki istaknuti bosanski velikaši kao vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić), nikad nisu činili većinu stanovništva, niti su stvorili vjersku organizaciju na državnoj razini, te su prirodno nestajali misionarskim radom dominikanaca i, posebno, franjevaca.
Osmansko razdoblje mini|desno|Samostani na području današnje BiH u 15. st. mini|desno|Ostavština Bosne Srebrene. S lijeva na desno, od vrha do dna: Franjevačka provincija Bosna Srebrena 1679.; Ivan Bandulavić: Pisctole i evangelya, 1613., hrvatski jezik štokavskoga narječja, ikavsko-ijekavskoga dijalekta; fra Bernardin Splićanin: Pistule i Evanyelya (Lekcionar), 12. ožujka 1495., najstarija datirana tiskana latinična knjiga na hrvatskom narodnom jeziku, oblika splitske čakavštine; Ljetopis fojničkoga samostana, fra Nikola Lašvanin, bosančica, prva polovica 18. stoljeća; Filip Lastrić: Epitome vestatum bosnensis provinciae, 1776., početak historiografije u Bosni i Hercegovini. U osmanskom razdoblju broj katolika drastično opada. Kada su osvojili Bosnu 1463., Turci su, po različitim podatcima, 100.000 domaćeg katoličkog stanovništva odveli u zarobljeništvo i 30.000 mladića u janjičare. Prema turskim službenim podatcima: U Milodražu, između Fojnice i Visokoga, 28. svibnja, turski sultan Mehmed II. Osvajač, na traženje fra Anđela Zvizdovića, koji je zatražio slobodu vjerskog rada i slobodno ispovijedanje vjere katolicima u Bosni, izdao svečanu povelju – "Ahd-namu", kojom je franjevcima zajamčio slobodu rada u svom carstvu, da se izbjegli franjevci mogu slobodno vratiti.HercegBosna.org Osmanska vlast: Tamni vilajet i beskrajni rat
Još od 1252. godine bosanski biskupi stoluju u Đakovu, što će se kao veliki problem pokazati nakon učvršćenja granica između Austrije i Turske na Savi. Naime, svi su se svećenici koji su dolazili iz tih krajeva držali carevim špijunima. Jednako se gledalo i na papinske poslanike ako nisu dolazili preko Dubrovnika jer je Dubrovnik imao dobre odnose s Portom. Od kraja 16. stoljeća naslov bosanskih biskupa nose osobe predložene od bečkog Dvora. Uz to to najčešće nisu bili Hrvati, oni nisu ni mogli doći na teritorij svoje biskupije.
Od pada Bosne i Hercegovine pod osmansku vlast, kako nije bilo drugih svećenika, o očuvanju vjere skrbili su isključivo franjevci i nekoliko svećenika glagoljaša. Obavljati službu duhovnog pastira u ono vrijeme bilo je izvanredno teško. Crkava gotovo i nije bilo. Nakon Bečkog rata bilo ih je svega pet, od čega tri samostanske. Sve druge crkve i samostane Turci su do tada srušili, a nisu dopuštali graditi nove ili popravljati stare. Bogoslužje se zato služilo uglavnom na otvorenom, bez obzira na vremenske prilike. Da bi stigao do svojih vjernika, fratar je često morao pješačiti na desetke kilometara po bespućima stalno izložen opasnosti od napada kakvog nasilnika. Mnogi su franjevci obavljajući pasotralni rad, bili ubijeni ili teško pretučeni, stoga su hodali u civilu.
Godine 1524. dolazi do najžešćega progona katolika u Bosni i Hercegovini. Te su godine srušeni franjevački samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu i Konjicu, a nešto kasnije i u Mostaru. Drži se da je u takvim okolnostima 120.000 – 150.000 katolika prešlo na islam. Godine 1528. Turci su osvojili Jajce i Banju Luku, čime je pala Jajačka banovina i tako u potpunosti uništili hrvatsku obrambenu liniju na Vrbasu. Tada je Hrvatska spala na 37.000 četvornih kilometara površine.
Zbog padanja obrambenih jedinica Jajačke banovine i Srebreničke banovine, Hrvati u mekom trbuhu Hrvatskog Kraljevstva bili su izloženi osmanskim udarima. Vremenom je u 16. st. na udar došlo i Gornje Pounje (Bihać i okolica). Da bi se olakšalo plemićima, a istovremeno izbjeglo rastegnutost obrambenih crta te zbilo obrambene sposobnosti bliže unutarnjosti, 1562. je godine hrvatski ban Petar II. Erdődy odobrio naseljavanje plemićima i njihovih kmetova u krajeve preko rijeke Kupe.Hrvatski leksikon L-Ž, natuknica Orlovići (Orlovčići), Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., str. 210.
Budući da su bosanski biskupi stolovali u Đakovu i da nisu imali veze sa svojim vjernicima u Bosni i Hercegovini, utemeljen je 1735. godine Apostolski vikarijat u Bosni, a apostolskim vikarima (biskupima) imenovani su sve do 1881. godine domaći franjevci. Prvi apostolski vikar u Bosni bio je fra Matija Delivić. Za vrijeme uprave biskupa fra Rafaela Barišića bilo je težih sukoba u Apostolskom vikarijatu, što je dovelo do osnutka Apostolskog vikarijata u Hercegovini 1847. godine, gdje je za biskupa namješten upravo fra Rafael Barišić. Ni apostolski vikari nisu mogli izbjeći nedaće kojima su bili izloženi ostali franjevci, bilo na putu, bilo u samostanu.
Razdoblje od 1463. do 1878. godine karakterizira stradanje i raseljavanje domaćeg hrvatsko-katoličkog stanovništva i plemstva, kao i islamizacija koja je uhvatila korijen zbog više čimbenika, među kojima su najvažniji vjerski progon i nasilje, te inferiorni društveni položaj kršćana opterećenih raznim nametima, kao i institucija "devširme", prislinog odvođenja kršćanske djece i odgoja u islamskom duhu.
Franjevačka provincija Bosna Srebrena, nakon osmanskih osvajanja, neko vrijeme je zauzimala prostor znatno veći od Bosne i Hercegovine: od Dalmacije na jugu, do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku te dio današnje Bugarske. U njenim su granicama bili, npr. Šibenik, Skradin, Knin, Sinj, Vrlika, Makarska, Zaostrog, Imotski, Rama, Fojnica, Olovo, Srebrenica, Kreševo, Mostar, Tuzla, Modriča, Požega, Đakovo, Udbina, Gračac, Kostajnica, Našice, Vinkovci, Osijek, Pečuh, Budim. Na tome su području franjevci dugo bili jedini dušobrižnici i pučki prosvjetitelji. U početku pretežito za potrebe pastoralizacije, a dijelom i za školovanje vlastitoga podmlatka, bosanski franjevci su od početka 17. stoljeća razvili iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na hrvatskom (bosančicom i latinicom) i latinskom jeziku.
Bez obzira na sve nedaće, djelatnost bosanskih franjevaca bila je višestruka. Uz dušobrižništvo oni su među Hrvate Bosne i Hercegovine širili prosvjetu i kulturu. Bili su jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znastvenih djela. Osim toga, čitavo su se vrijeme isticali kao istinski borci za zaštitiu naroda od osmasnkog nasilja, zbog čega su često i sami stradavali. Za obranu svojih prava i prava svoga naroda tražili su zaštitu od sultana, da bi suzbili nasilje i nepravde nižih upravitelja. To je bilo nerijetko samo skromna kratkotrajna pomoć, ali je i ona u nevolji bila dragocjena.
U Velikom bečkom ratu (1683. – 1699.), po svjedočenju franjevca Andrije Šiprašića, bježeći pred turskim nasiljem 100.000 bosanskohercegovačkih Hrvata napustilo je svoja ognjišta i prešlo Unu i Savu. To je bilo najvidljivije u operaciji Eugena Savojskog 1697. godine. Habsburški vojskovođa i princ Eugen Savojski, 12. listopada je s 4000 konjanika, 2500 pješaka s puškama, s 12 malih topova i 2 merzera, prešao Savu na svom pohodu prema Sarajevu. Za jedanaest dana stigao je do Sarajeva, osvojio ga, opljačkao i popalio i vratio se u Osijek. S njim je Bosnu napustilo do 40.000 katolika.
Od 1813. do 1818. Bosnu i Hercegovinu zahvatila je epidemija kuge. Zbog nepostojanja popisa stanovništva, U Bosni i Hercegovini tada nisu postojali popisi stanovništva izuzev popisa katolika čiji je broj sa 114.391 (1813.) pao na 50.928 (1818.), tj. za 56 %.
Godine 1875. u Donjoj Hercegovini, na području Dračeva, 19. lipnja, Hrvati su digli ustanak protiv turske vlasti. Ubrzo su se pobunili i Srbi u istočnoj Hercegovini, a potom i čitavo kršćansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Turske vlasti nisu mogle ugušiti ustanak i u rat s Osmanskim Carstvom stupile su Srbija i Crna Gora 1876. godine, a godinu kasnije i Rusija. Borbe su dovršene 1878. godine, a Osmansko Carstvo je iz rata izašlo kao gubitnik. Tijekom ustanka mnogobrojni katolici izbjegli su u Hrvatsku.
Austro-Ugarska i Kraljevina Jugoslavija
U austrougarskom razdoblju počinje oporavak Katoličke Crkve i njezinih vjernika u Bosni i Hercegovini. U Bosnu i Hercegovinu do 1914. godine se doselilo oko 180 do 200 tisuća Hrvata, Slovenaca, Čeha, Nijemaca i drugih katolika, a iselilo se oko 100.000, uglavnom bosanskih muslimana. Znajući koliki utjecaj na narod u Bosni i Hercegovini ima Crkva, austrougarske su vlasti već nakon prvih godina svoje vladavine nastojale pod svoju kontrolu staviti sve vjerske i crkvene zajednice u BiH.
Godine 1881. Austro-Ugarska je potpisala Konkordat s Vatikanom o uvođenju svjetovne katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Njime su franjevci, koje austrijske vlasti nisu držale pouzdanim političkim elementom, izgubili pozicije u Bosni i Hercegovini koje su godinama držali, te su se morali podvrgnuti novoj svjetnovnoj hijerarhiji. Nova je austrougarska vlast koristila sva sredstva kako bi učvrstila svoju vladavinu u Bosni i Hercegovini, pa je tako računala i na značajan utjecaj katoličkog svećenstva među hrvatskim pučanstvom. Stoga je, 2. veljače 1882. godine iz Carske kancelarije u Beču upućeno pismo zahvale biskupu fra Paškalu Buconjiću u kojem se ističe održavanje katoličkog stanovništva u Hercegovini i obećaje dalja carska naklonost prema tom stanovništvu.HercegBosna.org Austro-Ugarska vlast: Protektorat i nacionalne ideologije