HNK Rijeka je hrvatski nogometni klub iz Rijeke.
Klub je osnovan 1906. godine pod imenom Club Sportivo Olimpia (kasnije Olympia). Na zahtjev Gradskog poglavarstva 1926. klub se spaja s glavnim gradskim rivalom FC Gloria, i postaje U.S. Fiumana, koja je domaćin na Kantridi. Promjenom vlasti, 1946. iste mijenjaju ime kluba u dvojezično FD Kvarner – SCF Quarnero. Godine 1954. klub mijenja opet ime u NK Rijeka, da bi 1995. dobio sadašnje ime.
Domaće utakmice igra od 2015. na novom stadionu Rujevica, dok je klupski povijesni stadion Kantrida, koji je 2013. godine obilježio stogodišnjicu postojanja.
HNK Rijeka je svoj prvi naslov prvaka Hrvatske osvojila u sezoni 2016./17. te drugi u sezoni 2024./25., a sedam je puta bila doprvak. Osvajač je 9 nacionalnih kupova, 2 jugoslavenska kupa, 7 hrvatskih kupova, jednog hrvatskog superkupa te Balkanskog kupa osvojenog 1978. godine. Najveći rivali HNK Rijeke su momčadi splitskog Hajduka s kojim igra Jadranski derbi, zagrebačkog Dinama, pulske Istre te gradskog rivala Orijenta. Uz klubove Dinamo Zagreb i Hajduk Split, Rijeka je najtrofejniji od hrvatskih nogometnih klubova.
Povijest
1904. – 1926. mini|250px|desno|Jedna od najranijih utakmica između Olimpie i Dorie desetih godina XX. stoljeća Godine 1904. je u Rijeci (Fiume, u sastavu ugarskog dijela Austro-Ugarskog Carstva kao corpus separatum), osnovan Club Sportivo Olimpia kao sportski klub sa sekcijama za tennis-lawn, foot-ball, plivanje, biciklizam, laku atletiku. Klub su osnovali braća Mitrovich, Carlo Colussi, Antonio Marchich, Aristodemo Susmel i Agesilao Satti, a prvo je sjedište bilo na Brajdi, na mjestu današnjeg ulaza u KBC Rijeka. Klub je od samog početka osnovan kao nogometni klub, no prvo službeno zasjedanje nogometne sekcije o kojemu spominju novine iz tog doba je održano tek 25. studenog 1906. godine. Taj datum povjesničari smatraju i službenim začetkom HNK Rijeke, čime je klub najstariji još aktivni nogometni klub u Hrvatskoj. Za razliku od mnogo drugih klubova u gradu i okolici, on je od samog početka multikulturalnog opredjeljenja jer u njemu igraju i rade bok uz bok predstavnici svih tada glavnih etničkih skupina Rijeke: Talijani, Hrvati, Mađari i Nijemci. Klupske boje prvih su nekoliko godina bile crno-bijele, no kroz desete godine klub počinje nositi bijelu boju glavnog dresa.
Godine 1908. Olimpia preuzima ulogu glavnog gradskog kluba od Fiumei AC, i 15. lipnja ostvaruje prvu pobjedu nad engleskim klubom FC Cunard Brescia za 1:0. Klub 1910. postaje član FSI-a, savez koji ujedinjuje nogometne klubove iz primorskih dijelova Austro-Ugarske. Klubu će se ubrzo pridružiti još mnogo drugih novoosnovanih u gradu, među kojima i klub Doria (kasnije Gloria), radnički klub osnovan 1912. godine. Sama se Olimpia također preimenuje 9. siječnja 1918. u Olympia, po izvornom grčkom obliku dotadašnjeg imena, a novi predsjednik postaje riječki književnik Antonio Carlo de Schlemmer. Ubrzo Olympia i Gloria postaju najveći gradski rivali, prvi kao predstavnik bogatijih slojeva društva i drugi kao predstavnik radničke klase. Stižu i uspjesi u prvim turnirima grada Rijeke i prvenstvima Julijske krajine. mini|250px|lijevo|Veliki derbi između Olympije i Glorije igran 30. studenog 1924. na Kantridi.
U Rijeci je u isto doba nastao i famozni talijanski sportski grb zvan Scudetto 1920. godine, kad je selekcija D'Annuzijeve talijanske vojske igrala prijateljsku utakmicu protiv reprezentacije Rijeke, u kojoj su najveću ulogu upravo igrali igrači Olympije. Tih se godina reprezentacija grada i njezinih najbolji igrača pojavljuje više puta kao reprezentacija države u gestaciji i kao ostvarivanje lokalnih želja za jakog nogometnog predstavnika grada.
1926. – 1943. Rijeku je 1924. pripojila Italije. Benito Mussolini inzistirao je reorganizaciji FIGC-a kojom bi se u svakom većem gradu spojili postojeći klubovi kako bi se stvorila jaka nogometna ekipa koja bi predstavljala grad na državnoj razini. Nakon dvije godine otpora, Olympia i Gloria su 2. rujna 1926. spojene u nogometni klub Unione Sportiva Fiumana, sportsko društvo s više sportskih sekcija koje je u svojoj nogometnoj sekciji okupilo tada najbolje riječke igrače. Predsjednik kluba postao je Pietro Pasquali. Klub već dvije godine kasnije igra u talijanskoj Serie A zahvaljujući ćemu su na stadionu Kantrida gostovali najveći talijanski klubovi poput Ambrosiane (budući Inter), Juventusa i Napolija. Godine 1928. klub je osvojila Coppa Federale u kojem su sudjelovali klubovi sjeverne Italije. Poslije ovih uspjeha najveći talijanski klubovi počinju kupovati igrače Fiumane, i neki od njih postaju prvaci u svim talijanskim i europskim natjecanjima. Gubitkom svojih najjačih igrača, klub tridesetih godina oscilira između drugog i trećeg razreda talijanskog nogometa. 1935. godine, na otvaranju preuređene Kantride Fiumana je ugostila Romu. U lipnju 1941. godine Fiumana je postala prvak novonastale talijanske Serie C.
1943. – 1954. S prilazom njemačke vojske mnogo igrača odlazi u partizane, dok sedmorica završavaju u njemačke koncentracijske logore, u kojima su neki i izgubili život. Klub igra još nekoliko prijateljskih utakmica i osvaja kup Deutsche Berater protiv njemačkih timova. Nakon oslobađanja grada i naknadne uspostave Vojne uprave Jugoslavenske armije (VUJA) nad gradom do 1947. godine, te zbog neizvjesnog budućeg položaja Rijeke za vrijeme mirovne konferencije u Parizu (postojala je opcija da joj se vrati status nezavisne države), u prijelaznoj poslijeratnoj godini do prvog izdanja Savezne lige Jugoslavije, organiziraju neslužbeni turnir između gradskih tvornica koje nosi ime kapetana i rekordera po nastupima Fiumane, Giovannija Marasa, koji je poginuo u partizanskoj akciji na obližnjoj planini Risnjak. U međuvremenu klub nastavlja igrati do početka 1946. godine pod imenom Rappresentativa Sindacale Fiumana. Momčad tad po prvi put igra protiv svojih budućih velikih rivala i najboljih jugoslavenskih klubova u nizu prijateljskih utakmica jer se službena prvenstva u Jugoslaviji nisu održavala do druge polovice 1946. godine. Momčad pobjeđuje većinu suparnika: Dinamo Zagreb s 4:2, Akademičar sa 7:2 i Metalac Beograd s 2:0, ali gubi protiv Hajduka 2:4. Dekretom novih jugoslavenskih vlasti svi su prijašnji sportski klubovi u državi ugašeni 1945., kako bi se na njihovom mjestu aktivirala opća fiskulturna društva. Budući da je Fiumana tada bila na teritoriju okupacijske zone B Julijske krajine, ona nije službeno ugašena, ali je unatoč bliskosti partizanskom pokretu Marasa i većine njegovih suigrača, nova vlast smatrala ime kluba nepoželjnim simbolom prethodne vlasti. Zabranu isticanja prijeratnog klupskog brenda doživjeli su skoro svi klubovi u tadašnjoj Hrvatskoj i Jugoslaviji, tj. koji nisu bili eksplicitno proleterskih korijena, kao npr. Građanski, HŽŠK, Cibalia, HŠD Bačka, OFK Beograd, NK Koper, Burja, Hercegovac, Hermes, i stotine drugih koji su prisiljeni nastaviti svoje aktivnosti u nova fiskulturna društva po modelu iz Sovjetskog Saveza.
U lipnju 1946. godine grad odlučuje i formalno ustrojiti takvo društvo da bi reprezentativni gradski klub mogao nastupiti kao gost iz Julijske krajine u prvom poslijeratnom izdanju jugoslavenskih natjecanja, pa Fiumana postaje dvojezično Fiskulturno Društvo Kvarner – Società Cultura Fisica Quarnero. U njemu je odmah nastavila djelovati većina igrača, upravnika i navijača kluba, koji nastavljaju nastupati na stadionu Kantrida i raditi u dotadašnjim klupskim prostorijama. Sama ideja novog brenda za gradski klub je začeta po prijedlogu gradskog sportskog djelatnika i upravnika Fiumane Ettorea Mazzierija uz skupinu drugih članova Fiumane koji su znali da staro ime kluba neće biti prihvaćeno u Beogradu. Novim predsjednikom je imenovan dr. Luigi Sošić, dok je za prvog poslijeratnog trenera riječkog kluba izabran Hans Bloch. Prvu utakmicu pod imenom Kvarner-Quarnero klub je odigrao na domaćem terenu protiv splitskog Hajduka, pobijedivši ga 2:0 pogodcima Petronija i Norija. Društvu je kao i ostalima u novoj državi dodano više sportskih sekcija, svega 11, koje su u raznim poljima dosegle izvrsne rezultate: u boksu, mačevanju, košarci i tenisu. Međunarodni teniski prvak Orlando Sirola karijeru je započeo prije egzila upravo u Kvarneru. U rujnu 1946. klub sudjeluje u prvom izdanju jugoslavenske lige, nakon što je odigrao doigravanje s klubom Unione Sportiva Operaia iz Pule i postao predstavnik Julijske krajine u prvenstvu. No, na kraju godine ispada iz lige zbog političke odluke da se favorizira i pogura Ponziana, koju je sezonu završila dva mjesta ispod Rijeke. Zbog propagandnih ciljeva bilo je potrebno zadržati interes Tršćana za jugoslavenski nogomet.
Dana 21. rujna 1948. s raskolom između Staljina i Tita dolazi do nove reorganizacije fiskulturnih društava u Jugoslaviji, i stoga u samoj Rijeci koja je 1947. službeno postala dio SFRJ. Tako sportsko društvo ponovo postaje isključivo nogometni klub i posljedično tome opet mijenja ime, ovaj put u Sportsko društvo Kvarner / Socetà sportiva Quarnerohttps://twitter.com/nkrijeka/status/1339983908948094981 i nastavljati igrati s mješovitim rezultatima u drugoj i trećoj ligi jugoslavenskog nogometa. Klub ima sve gore rezultate kroz sljedećih desetak godina dok veći dio stanovništva počinje napuštati rodni grad koristeći pravo da optira u Italiju, pa iz sezone u sezonu i klub gubi mnoge od svojih najboljih tadašnjih igrača, koji odlaze iz kluba i države.
1954. – 1991. Godine 1954., u jeku međunarodnih tenzija nastale oko Tršćanske krize i naglim ukidanjem dvojezičnosti u gradu koju su provele komunistički vlasti i želju da se stvori bolji gradski brend, vlasti mijenjaju ime kluba u NK Rijeka.
Pod tim novim imenom klub će ostvariti neke od svojih najvećih uspjeha u domaćim, ali i u europskim natjecanjima kada jednom dolazi do četvrtzavršnice, a jednom do osmine završnice europskih kupova. U sezoni 1986. Rijeka ostvaruje i treće mjesto u Mitropa kupu, pobjedom nad SK Sigma Olomouc.
Klub se vraća u Prvu ligu u sezoni 1958./59. godine i ostaje u najvišem rangu do sezone 1968./69., nakon koje ponovo ispada u Drugu ligu Jugoslavije. Unatoč tome što je završila prva u četiri (od pet) sezona u drugom rangu, zbog tri neuspješna pokušaja u doigravanja za prvu ligu, Rijeka je u Prvoj ligi ponovno zaigrala tek u sezoni 1974./75. Od tada je klub ostao u prvoligaškom društvu sve do raspada Jugoslavije 1991. godine, s različitim rezultatima.
Najveći uspjeh kluba u tom razdoblju su 2 naslova kupa Jugoslavije u sezonama 1977./78. i 1978./79. Rijeka je također u sezoni 1986./87. bila finalist kupa izgubivši protiv Hajduka nakon izvođenja jedanaesteraca. Klub nikad nije završio bolje od četvrtog mjesta u Prvoj ligi Jugoslavije, ali se u sezoni 1983./84. približio svom prvom naslovu prvaka, završivši samo dva boda iza pobjednika Crvene zvezde, iako je opet bio četvrtoplasirana zbog gol-razlike. Rijeka je također bila najbolje plasirani hrvatski klub u Prvoj ligi Jugoslavije u nekoliko navrata: 1964./65., 1983./84. i 1986./87.
1991. – danas U Republici Hrvatskoj, od 1991. godine, Rijeka je uvijek završavala u vrhu 1. HNL. Godine 1996., nakon Domovinskog rata, NK Rijeka mijenja ime u Hrvatski nogometni klub Rijeka. Posebno se ističu rezultati kada je u sezonama 2016./17. i 2024./25. osvojila naslov prvaka, u sezonama 1998./99., 2005./06., 2013./14., 2014./15., 2015./16., 2017./18., 2018./19. i 2023./24. bila je druga, a u sezonama 2003./04., 2008./09., 2012./13., 2019./20. i 2020./21. treća.
U sezoni 1998./99. je kontroverznim suđenjem u zadnjoj utakmici zaključnog dijela prvenstva, u Ligi za prvaka, HNK Rijeka ostala bez svog prvog naslova prvaka. U posljednjim minutama zadnjeg kola prvenstva, poništen je regularan pogodak HNK Rijeke protiv Osijeka, kojim bi Rijeka pobijedila Osijeka i postala prvakom. HNK Rijeka je jedan od tri najveća hrvatska kluba, što potvrđuje i podatak da je Rijeka konstantni prvojligaš još od sezone 1974./75..