Povijest Grčke

Povijest Grčke je povijest prostora današnje Republike Grčke, ali i naroda Grka od prapovijesti do danas. Grčka je jedna je od najstarijih država na svijetu s neobičnom i bogatom poviješću.

mini|lijevo|150px|Cikladski idol, oko 2700. – 2300. pr. Kr., mramor, Vila Getty, Malibu, Kalifornija Prapovijesna Grčka

Područje današnje Grčke naseljeno je od prapovijesti. Iz mlađeg kamenog doba najpoznatiji su arheološki nalazi iz Tesalije (Dimini, Sesklo) i s Krete.

Egejska kultura

Egejska kultura je zajednička Civilizaciji Kiklada, Minojskoj (Kretskoj) i Helenskoj (Mikenskoj) civilizaciji koje su cvale u širem području Egejskog mora oko 2200. – 1200. pr. Kr. Preteča kulture stare Grčke.

Minojska kultura mini|200px|<center>Minojski grad, oko 1600. pr. Kr., freska iz Akrotirija, Santorini, Grčka<center>

Oko 3000. pr. Kr. na Kreti je započelo bakreno doba, a oko 2600. pr. Kr. i brončano doba, čime započinje razdoblje minojske kulture. Vladari iz Knossosa su u 16. st. pr. Kr. ujedinili plemena Krećana pod samostalnu vlast. Živjeli su mirno, bez straha od neprijatelja jer su imali dobro državno uređenje i jaku mornaricu; gradove i naselja nisu opkoljavali sa zidinama. Također nisu gradili hramove nego su žrtve božanstvima prinosili pod vedrim nebom.

Gradovi Knossos, Akrotiri (Thera) i Festoss svjedoče o urbanom (sofisticiranom, moćnom i centraliziranom) društvu pod utjecajem istoka (posebice Egipta). Oni su imali karakteristično asimetričnu, ali geometrijsku osnovu, zanimljivo zidno slikarstvo i bogatu keramiku.

Mikenska kultura mini|<center>Heinrich Schliemann na Lavljim vratima u Mikeni, oko 1885.<center>

Oko 1900. pr. Kr. započinje doseljavanje grčkih plemena (Ahejci), koja pod utjecajem s Krete stvaraju na Peloponezu Mikensku kulturu. Vrhunac joj je bio oko 1600. – 1100. pr. Kr., a glavni centri ove kulture su gradovi: Mikena, Tyrins i Arg. Za razliku otmjenosti, otmjenosti i lakoći kojom odiše kretska kultura, mikenska kultura (nazvana po glavnom gradu na Peloponezu – Mikeni), odiše snagom, čvrstinom i stabilnošću. U Mikenskim grobnicama pronađene su mnoge dragocjenosti, među kojima: mačevi sa zlatom okovanim drškama, zlatni pehari, prstenje i ukrasi za odjeću i neobične zlatne posmrtne maske.

Prijelazno doba

U drugoj polovici 1. tisućljeća pr. Kr. dolazi do nove doseobe grčkih plemena Eonjana, Jonjana i Dorana, koji predindoeuropskom stanovništvu (Pelazgi) nameću svoj jezik i postupno se stapaju preuzimajući brojne kulturne sastavnice. Seoba Dorana i njihovo osvajanje Peloponeza, prilikom kojeg je uništena mikenska civilizacija, u tradiciji je poznata pod nazivom povratak Heraklovića, jer su svojim pretkom proglasili ahejskog mitskog junaka Herakla. Ti događaji korespondiraju s početkom obrade željeza (željezno doba).

U prijelazno doba (oko 1000. – 800. pr. Kr.) dolazi do nastanka polisa ili gradova država, tipičnog oblika političke organizacije u kasnijim razdobljima, kao i do kolonizacije egejske obale Male Azije.

Stara Grčka mini|200px|<center>Akropola (Atena) je bila vjersko središte Atenskog polisa<center> mini|200px|<center>Grčki hopliti iz 5. stoljeće pr. Kr.<center> mini|200px|<center>Peloponeski rat<center>

Arhajsko razdoblje (oko 800. – 480. pr. Kr.)

U arhajsko doba dolazi do značajne kolonizacije na obalama Sredozemnog (Sicilija, Korzika, južna Italija ili Magna Graecia, južne Francuske i istočne Španjolske), Mramornog i Crnog mora te stupanjem u tijesne veze s itočnjačkim razvijenim civilizacijama. Ujedno se dovršava formiranje polisa i njihovo definitivno razgraničavanje u samoj Grčkoj, kao i zameci budućih makropolitičkih formacija. Tako Sparta uspijeva nametnuti svoju hegemoniju većim dijelom Peloponeza (mesanijski ratovi od 740. – 720. pr. Kr. i 660. – 640. pr. Kr.; stvaranje Peloponeskog saveza oko 550. pr. Kr.), a Atena uspijeva sjediniti pod svojom vlašću cijelu Atiku.

U istom razdoblju dolazi i do obaranja monarhija u većini polisa, te stvaranja oligarskog (npr. u Korintu), demokratskog (najpoznatiji u Ateni) ili aristokratskog poretka (najpoznatija Sparta), prekidanih čestim vladavinama tirana (npr. Pizistrat u Ateni; Perijander u Korintu i dr.). Dolazi i do jačanja novčanog gospodarstva i do kodifikacije običajnog prava; najpoznatiji zakonodvaci su Drakon (621. pr. Kr.) i Solon (594. pr. Kr.) u Ateni, te Likurg u Sparti (8. stoljeće pr. Kr.).

U posljednjim desetljećima arhajskog razdoblja dolazi do sukoba s Perzijskim Carstvom (jonski ustanak od 500. – 494. pr. Kr., i grčko-perzijski ratovi od 490. – 480. pr. Kr.) s Kartagom i Etruščanima, koji su svi uspješno okončani.

Klasično razdoblje (480. – 336. pr. Kr.)

Klasično ili zlatno doba stare Grčke karakterizira vrhunac kulturnog i gospodarskog razvoja Stare Grčke, nastavak sukoba s Perzijskim Carstvom (do povoljnog Kraljevskog mira 387. pr. Kr.), te sukobi između najmoćnijih grčkih država Atene, Sparte i Tebe (Peloponeski rat od 431. – 404. pr. Kr. te rat Sparte i Beotskog saveza 371. pr. Kr.).

Potkraj razdoblja u sukobe u Grčkoj upleće se Makedonija, te je makedonski kralj Filip II., pobjedom kraj Henoreje (338. pr. Kr.), nametnuo grčkim polisima makedonsku hegemoniju, čime zapravo prestaje njihova nezavisnost.

mini|200px|<center>Retuširani reljef bitke kod Isa (333. pr. Kr.) s Aleksandrovog sarkofaga, Istanbul<center>

Helenističko razdoblje (336. – 146. pr. Kr.)

Helenističko razdoblje karakterizira politička premoć Makedonije, te širenje grčke kulture na istok zahvaljujući osvajanjima makedonske vojske Aleksandra Velikog, ali i intenzivan prodor istočnjačkih utjecaja u grčku kulturu i umjetnost.

Nakon makedonskog poraza od Rimljana kraj Kinoskefale (197. pr. Kr.) dolazi do stvaranja dvaju saveza grčkih državica (ahajski i etolski savez) koji se upleću u borbe Rima protiv Kartage (Punski ratovi), te Makedonije i helenističkih država na Bliskom istoku. Razdoblje je završilo porazom obiju tvorevina i pretvaranjem Grčke u rimsku provinciju (146. pr. Kr.).

mini|200px|lijevo|<center>Rimsko Dionizijevo kazalište u Atenirekonstrukcija iz njemačke enciklopedije (1891.)<center>

Rimsko razdoblje

U rimskom razdoblju (od 146. pr. Kr. do početka 6. st.), iako dolazi do širenja grčke kulture na Rim i do njihova stapanja, grčke zemlje gube političko značenje i gospodarski slabe. Tijekom 1. stoljeća započinje širenje kršćanstva (dovršeno formalnim zabranama poganskih kultova potkraj 4. st. te ukidanjem atenske Akademije 529. god.).

Podjelom Rimskog Carstva 395. god. Grčka dolazi pod vlast njegova istočnog dijela te dalje slijedi njegovu političku sudbinu. Grčko stanovništvo se sve više miješa s romaniziranim i neromaniziranim balkanskim narodima, a tijekom doseobe naroda u Grčku se naseljavaju i brojne slavenske skupine. Unatoč miješanjima, Grci su se uspjeli etnički održati i asimilirati navedene skupine.

mini|250px|<center>Bizantsko Carstvo<center> Bizantsko razdoblje

U srednjovjekovnom razdoblju (početak 6. st. do 1460. god.) grčke zemlje su bile sastavni dio Bizantskog Carstva.

Nakon Četvrtog križarskog rata (1204.) dolazi do podjele Grčke na niz državica pod bizantskom (Epirska Despotovina, Nicejsko Carstvo i Trapezuntsko Carstvo), križarskom (Latinsko Carstvo), mletačkom ili genoveškom vlašću, a to će stanje potrajati do turskih osvajanja posljednjeg ostatka bizantske vlasti na Peloponezu (Morejska Despotovina sa sjedištem u Mistri) 1460. god.

Tursko razdoblje (1460. – 1821.)

mini|150px|lijevo|<center>Grčki janjičari u džamijiJean Léon Gérôme (1865.)<center> mini|200px|<center>Grčka 1450. god.<center>Turska vladavina u Grčkoj obilježena je gotovo trajnim ratovanjem turskih i kršćanskih (u prvom redu mletačkih) vojnih postrojba na grčkom prostoru. Turci su postupno do 1540. god. zauzimali preostala mletačka i genoveška uporišta u Grčkoj (Arg, Negropont, Pteleon, Lepant, Modon, Koroni, Nafplion, Monemvasia) te Rod(os) (1522.). God. 1566. zauzeto je posljednje genoveško uporište Hij (Khios), te mletačko Naksos. God. 1571. Mlečani su izgubili i Cipar, a 1669. god. i Kretu.

Privremeni mletački uspjesi u tzv. Morejskom ratu doveli su do uspostavljanje njihove vlasti nad većim dijelom Peloponeza, no oni su ubrzo poništeni idućim ratom (1797.).

Stalno stanje nesigurnosti utjecalo je na pojačanu emigraciju grčkog stanovništva u južnu Italiju, na Siciliju i jonske otoke. Ujedno se u plodne dijelove Grčke naseljavaju turci Juruci i useljenici iz Anadolije, a starosjedilačko stanovništvo potiskuje se u brdske krajeve Makedonije, Tesalije,Epira, središnje Grčke i Peloponeza.

Slabljenjem turske središnje vlasti i jačanjem lokalne turske aristokracije dolazi do jačanja hajdučkog pokreta (klefti). S druge strane mnogi su Grci surađivali s turskim vlastima, osobito oni nastanjeni u carigradskoj četvrti Fanari, te zauzimali visoke položaje u turkoj upravi ili stekli znatna bogatstva trgujući diljem Osmanskog Carstva.

U održavanju protuturskog raspoloženja značajnu ulogu je imala i Pravoslavna crkva koju je podržavala Rusija želeći iskoristiti protuturske pokrete na Balkanu za svoje političke interese. Kao rezultat nezadovoljstva turkom vlašću i promidžbene djelatnosti Rusije, izbijali su tijekom 18. st. mnogobrojni ustanci, od kojih je najvažniji bio onaj na Peloponezu 1770. godine. Iako su ustanci krvavo ugašivani, nastavljen je oslobadilački pokret predvođen pjesnikom F. K. Rigasom (smaknut 1798.) i učenjakom A. Koraisom.

God. 1814. Alexandros Ypsilantis osnovao je u ukrajinskom gradu Odesi revolucionarno društvo Philikē Hetaireia (Heterija). Ypsilantis je u ožujku 1821. god. upao s 2000 ljudi u tursku Moldaviju te podigao neuspješan ustanak u Iaşiju.

mini|200px|<center>Bitka kod Navarina (1927.)Ivan Aivazovsky(1846.)<center> U travnju iste godine na Peloponezu je izbio ustanak pod vodstvom arhiepiskopa Germanosa, koji se ubrzo proširio na ostale grčke krajeve te je uskoro oslobođena čitava srednja i južna Grčka, čime je započeo rat za neovisnost. Taj se rat (1821. – 1829.) odvijao u nekoliko etapa: U prvome razdoblju (1821. – 1824.) ustanici su, potpomognuti europskim dobrovoljcima i potporom velikih sila, postigli značajne uspjehe te u siječnju 1822. god. na saboru u Epidauru proglasili neovisnost, donijeli ustav i osnovali vladu. U drugom razdoblju (1824. – 1827.) nedisciplinirana grčka vojska, razjedinjena političkim sukobima među ustaničkim vođama, počinje doživljavati poraz za porazom u sukobu s turskim postrojbama i pojačanjima koje im je poslao egipatski paša Mehmed Ali. Na kraju, Turci osvajaju gotovo čitavu kopnenu Grčku. U trećem razdoblju (1827. – 1829.) dolazi do otvorenijeg miješanja velikih sila (Rusija, Engleska i Francuska). Nakon što je pred njihovim pritiskom sabor u Trezenu u ožujku 1827. god. izglasao novi ustav i izabrao predsjednika vlade, grofa Capodistriasa, velike sile su uputile Turskoj zahtjev da Grčkoj prizna autonomiju. Nakon odbijanja Porte da to učini saveznička flota je u listopadu 1827. god. porazila tursko-egipatsku mornaricu kod rta Navarina (Bitka kod Navarina). Rusija je također ušla u rat te prisilila Tursku mirom u Drinopolju (1829.) priznati neovisnost Grčke.

mini|150px|<center>Prvi grčki ustav iz 1922. god.<center> Kraljevina Grčka

Moderno razdoblje Grčke povijesti traje od 1829. god. do danas.

Londonskim ugovorom u svibnju 1832. god. Grčka je proglašena kraljevstvom, a prvim kraljem je postao bavarski princ Otto von Wittelsbach, kao Grčki kralj Oton I. (1832. – 1862.). Sljedeće godine (1833.) Atena je proglašena prijestolnicom. Nastavljene unutarnjo-političke borbe, poticane od velikih sila, kulminirale su rujanskim ustankom u Ateni 1843. god., te je kralj Oton bio prisiljen donijeti novi ustav kojim je uspostavljen dvodomni parlament.

Povijest Grčke

Źródło i licencja