mini|300px|desno|Hrašćinski meteorit je željezni meteorit koji je 26. svibnja 1751. pao kod mjesta Hrašćina (Hrvatsko zagorje).
mini|desno|300px|Kada se metalni meteoriti poliraju i jetkaju (nagrizaju), pokazuju poznate Widmanstättenove figure.
mini|desno|300px|Meteorit Hoba je meteorit iz skupine metalnih meteorita. To je najveći pronađeni meteorit, najteži metalni meteorit, te najveći pronađeni prirodni komad željeza na Zemlji. Pronašao ga je Jacobus Hermanus Brits, vlasnik farme Hoba West 1920. u blizini Grootfonteina u Namibiji.
mini|desno|300px|Bolid je meteor velika sjaja (ponekad usporediva sa sjajem Mjeseca, prividne magnitude −14) koji izgleda kao vatrena kugla. Njegova pojava može biti popraćena pucketavim zvukom. Ponekad izgori u atmosferi, a ponekad njegovi dijelovi stignu do površine Zemlje.
mini|desno|300px|Hondriti L6 iz Phnom Penha (1868. – Prirodoslovni muzej u Toulouseu).
mini|desno|300px|Među hondritima ima i vrlo složenih organskih spojeva, koji se javljaju u omjerima i vezama neuobičajenim za Zemljina tla, te neka vrsta tjelešaca. Pojava tih tvari nije dokaz da u svemiru postoje neki oblici života, već dokaz da fizički uvjeti međuzvjezdanog prostora pogoduju nastanku organogenih spojeva iz neorganske tvari (Meteorit ALH84001 otkriven u Antarktici in 1984. Golden D. C.: "A simple inorganic process for formation of carbonates, magnetite, and sulfides in Martian meteorite ALH84001", "American Mineralogist 86", str. 370–375, 2001.
mini|desno|300px|Meteorit NWA 859 je željezni meteorit.
mini|desno|300px|Meteorit Murnpeowie je željezni meteorit.
mini|desno|300px|Meteorit Marília je hondrit (kameni meteorit), koji je pao u mjestu Marília, São Paulo, Brazil, 5. listopada 1971.
mini|desno|300px|Izrezani i polirani Meteorit Esquel, spada u skupinu kameno‑željeznih meteorita. Žuto-zeleni kristali olivina su okruženi željezo-nikal osnovom (matriks).
mini|desno|300px|Omjer broja atoma određuje se analizom meteorskog materijala pomoću spektrometra masa.
mini|desno|300px|Koplje napravljeno od narvalove kljove s oštricom od meteorskog željeza.
mini|desno|300px|Barringerov krater ili Đavolji kanjoj, meteoritni udarni krater u Arizoni, SAD.
mini|desno|300px|Hudsonov zaljev, Kanada, luk kojega odgovara promjeru od 440 km, možda ostatak udarnog kratera meteorita.
Meteorit je komad stijene ili željeza, meteoroida, kometa ili planetoida, koji je iz svemira pao na površinu Zemlje ili nekog drugog nebeskog tijela. U slučaju jačeg udara, nastaje udarni krater. Većina meteorita potječe od manjih tijela meteoroida, a rijetki potječu od planetoida (asteroida). Padovi većih nebeskih tijela uzrokuju eksplozije i udarne kratere (astrobleme). Prema kemijskom sastavu meteoriti se dijele na kamene (aeroliti, učestalost 94 %), željezne (sideriti, 5 %) te kameno‑željezne (sideroliti, 1 %). Najveći nađeni kameni meteorit mase je veće od 1 tone, a željezni od 60 tona. Prema mineralnom sastavu kameni meteoriti dijele se na hondrite (ili kondriti) i ahondrite; prvi sadrže okrugla zrna, hondre, uložene u osnovnu masu (matriks). Hondre se sastoje od olivina i piroksena s nešto slitine nikla i željeza. Izuzev lako isparivih elemenata (na primjer vodik, helij), kemijski sastav hondra odgovara sastavu Sunca, a kuglasti oblik upućuje na nastanak u bestežinskom prostoru. Radioizotopno im je utvrđena starost od 4,55 milijardi godina, što odgovara vremenu nastanka planetnoga sustava (Sunčev sustav). Smatra se da nikada nisu bili uklopljeni u neko veće tijelo. Oko 86 % svih meteorita su hondriti. Malobrojniji ahondriti ne sadrže hondre. Većinom su dijelovi otkrhnuti s površine planetoida. Najviše ih potječe od planetoida Vesta (4 Vesta). Malu skupinu anhondrita čine meteoriti koji sadrže minerale kakvi se nalaze na Mjesečevu ili Marsovu tlu. Željezni meteoriti sastoje se uglavnom od nikla i željeza. Smjesa je kristalizirala iz taljevine pri vrlo sporom hlađenju, za što su uvjeti postojali u međuplanetnome prostoru. Većinom potječu od jezgara planetoida koji su razbijeni u sudaru s nekim drugim planetoidom. Kameno‑željezni meteoriti sastoje se od silikata i metala. Smatra se da su nastali u planetoidima, u području između željezne jezgre i kamenog omotača.
Najstarija je poznata uporaba meteorita datirana u željezno doba (Danebury, Engleska). Željezni meteoriti koristili su se kao prvi izvori kvalitetnog željeza za oštrice (povijest tehnologije). Izvanzemaljsko podrijetlo meteorita prvi je pretpostavio Ernst Chladni kada je 1794. povezao nalazišta meteorita i pojavu bolida. Alois von Widmanstätten je na prerezu Hrašćinskoga meteorita (pao u Hrvatsko zagorje, 26. svibnja 1751.), jetkanoga (nagrizano) dušičnom kiselinom, uočio kristalografsku strukturu jedinstvenu za željezne meteorite (Widmanstättenove figure), kakva ne postoji u Zemaljskim kristalima. Kada je 26. travnja 1804. u francuskom mjestu L'Aigle pred velikim brojem svjedoka pao meteorski pljusak od približno 3000 dijelova kamenog meteora znanstvena je zajednica prihvatila njihovo svemirsko podrijetlo.
Osnovni podaci Meteoriti predstavljaju najiskonskiji materijal koji nam je na raspolaganju. Potječu iz vremena nastanka Sunčeva sustava. Ujedno su i prvi izvanzemaljski predmeti koje je čovjek dotakao, a da pritom nije bio toga svjestan. Stoljećima su predstavljali nedokučivu tajnu. Kako su bili nađeni na tlu poslije vrlo zapaženog prolaza kroz atmosferu, prozvani su "nebeskim kamenjem". Bile su postavljene hipoteze da su meteoriti proizvodi dalekih vulkanskih erupcija, ili da nastaju od kamenja nakon udara munje. Postojala je i hipoteza međuplanetarnog ishodišta. Podržavao ju je Ernst Chladni, koji je 1794. ustanovio sistemsku vezu između pojava bolida i nalazišta meteorita. Alois von Widmanstätten otkrio je 1808. da jetkana (nagrizana) površina prereza željeznog meteorita, koji je 1751. pao kod Hrašćine (Hrašćinski meteorit) u Hrvatskom zagorju, pokazuje vrlo svojstvene oblike kojih nema u željezu koje potječe iz Zemljine kore. Time je nađen način da se željezni meteoriti odrede i mnogo godina kasnije nakon pada. Danas se u muzejima čuva preko 7000 meteorita s ukupno više od 500 tona težine. Među njima ima oko 1000 meteorita pokupljenih nakon pada pošto su bljeskom bili najavljeni. Ostali su slučajno nađeni. Zanimljivo je da je na Antarktici pokupljeno oko 5000 primjeraka. Najveći nađeni kameni meteorit ima više od 1 tone (pao u Kini 1976.), a željezni 60 tona (Meteorit Hoba, Namibija).
Na putu kroz atmosferu, tijelo meteorita se zagrijava do 10 000 °C i drobi. Toplina ne utječe na materijal dublje od površine 1 – 2 mm, jer se prije rastali vanjski sloj nego što se toplina prenese u sredinu meteorita. Vanjski sloj se rasprskava i isparava. Oni kameni meteoriti koji se pokupe ubrzo nakon pada pokazuju staklastu, ocakljenu koru, a koru od željeznog oksida u obliku skrutnutih kapi ako su željezni. Zbog čeonog otpora zraka, meteorit se većinom usporava i stiže na tlo u slobodnom padu. To je razlog zašto pri njihovu prizemljenju često nema eksplozivne pojave. Meteorit se znade zabiti u dubinu od nekoliko metara, no katkada oštećenje tla jedva da se i vidi. Veća tijela u atmosferi bitno se ne usporavaju, pa pustoše površinu i stvaraju kratere. I Zemlja je posijana udarnim kraterima kao i ostala nebeska tijela, no krateri su maskirani i preoblikovani naknadnim geološkim procesima. Zamijećeni ostaci kratera nazivaju se astroblemi (grč. zvjezdane rane).Vladis Vujnović : "Astronomija", Školska knjiga, 1989.
Podjela meteorita Prema najstarijoj podjeli, meteoriti se razvrstavaju u kamene (aerolite), željezne (siderite) i kameno‑željezne (siderolite). Građa meteorita odgovara građi planetoida (asteroida). Da bi se saznalo koji udjel otpada na pojedine vrste meteorita, iz statistike treba isključiti meteorite koji su pronađeni mnogo godina nakon pada, jer će se među njima istaknuti željezni meteoriti koji su prepoznatljivi, a kameni će se izgubiti među sličnim predmetima na tlu. Na Zemlju pada najviše kamenih meteorita (92 % po broju, 85 % po masi), zatim željeznih (6 % po broju, 10 % po masi), a najmanje željezno-kamenih (2 % po broju, 5 % po masi). Kameni meteoriti u prosjeku se sastoje od 36 % kisika, 26 % željeza, 18 % silicija, 14 % magnezija i nešto drugih elemenata. Sastav im je sličan nekim dijelovima Zemljine kore, no s mnogo više metala. Željezni meteoriti sastoje se u prosjeku od 90 % željeza, 8 % nikla, 0,6 % kobalta i nešto drugih metala. U obje vrste, a pogotovo u željeznih, radioaktivnost je slabija nego u Zemljinoj kori.
Svojstva meteorita Kemijski sastav i građa minerala ukazuje na to da se među meteoritima nalazi i najprimitivniji materijal, materijal koji ima neposredno porijeklo u prasunčevoj maglici i materijal koji je pretrpio promjene, prošavši kroz fazu visokih temperatura i tlakova. Takav je materijal morao boraviti u središtu većih planetoida (asteroida). S obzirom na način nastanka i razvoj meteorita, bolje ih je prema kemijskom sastavu i strukturi razvrstati u dvije skupine. U prvoj se nalaze hondriti, koji inače čine 90 % kamenih meteorita, a u drugoj skupini ahondriti (10 % kamenih meteorita) i željezni meteoriti. Mineraloški, meteoriti su mnogo manje raznovrsni nego Zemlja. Nađeno je u njima oko 150 minerala, od kojih je nekoliko desetaka svojstveno samo njima (na Zemlji je razvrstano oko 3000 minerala). Među mineralima nalaze se željezno-magnezijevi silikati (olivini i pirokseni), slitine nikla i željeza (tenit, kamacit), te sulfid željeza (troilit).
Hondriti
Hondriti su nazvani po hondrama, malim okruglim zrnima uloženim u osnovnu masu meteorita (matriks). Dimenzije su im u prosjeku 1 mm, a kreću se od mikroskopskih mjerila do centimetra. Zauzimaju do polovice obujma meteorita. Površina hondrita uglavnom je siva, no u raznim gradacijama, od gotovo crne do vrlo svijetle. Katkada su prošupljeni pukotinama. Gustoće su im od 2000 do 3700 kg/m3. Hondriti su građeni uglavnom od olivina i piroksena, uz manje od jedne trećine nikal-željeza. Kemijski sastav hondrita, izuzevši lako isparljive elemente, do najmanjih je primjesa jednak kemijskom sastavu Sunca. Radioaktivna metoda određuje im dob od 4,6 milijardi godina. Zaključak je da su hondriti stvoreni zajedno sa Sunčevim sustavom.
Hondriti uključuju više vrsta meteorita. Posebnih su svojstava ugljikovodični hondriti. Najtamniji su od svih meteorita i sadrže od 2 do 6 % ugljikovodika. Za razliku od ostalih hondrita imaju vode i prilično staklaste tvari. Jedna njihova podvrsta, s najviše staklaste tvari, uopće ne pokazuje hondre – no u hondrite pripada zbog kemijskog sastava. To je zapravo slabo konsolidiran međuzvjezdani prah i predstavlja najprimitivniju tvar koju čovjek poznaje. Ne može izdržati povišenu temperaturu. U toj je tvari nađena znatna primjesa, do 1 % organskih molekula. Među njima ima i vrlo složenih organskih spojeva, koji se javljaju u omjerima i vezama neuobičajenim za Zemljina tla, te neka vrsta tjelešaca. Pojava tih tvari nije dokaz da u svemiru postoje neki oblici života, već dokaz da fizički uvjeti međuzvjezdanog prostora pogoduju nastanku organogenih spojeva iz neorganske tvari.
Pojava hondra središnja je zagonetka meteorita – nema ih ni u kojim drugim nebeskim tijelima. Bitna je razlika kemijskog sastava hondre i okolnog matriksa u tome što se u hondri željezo javlja slobodno, a u matriksu je oksidirano. Stoga se pretpostavlja da su hondre nastale u predjelima praplanetske maglice u kojima nije dolazilo do oksidacije, a prvotna se tvar kondenzirala u sferne kapi (sfera ili kugla je oblik koji kapljevina poprima u bestežinskom stanju). Veći broj hondrita pretrpio je metamorfozu, boraveći neko vrijeme na temperaturi od 600 do 1000 °C; to se moglo zbivati u središtu većih tijela. Kod tih hondrita došlo je do promjene prvobitne građe, pa su im hondre neoštrih oblika i rekristalizirane. Kristalografski podaci upućuju na vrlo sporo hlađenje usijane tvari.
Željezni meteoriti