Žigmund poznat još i kao Sigismund Luksemburški (Nürnberg, 14. veljače 1368. – Znojmo, 9. prosinca 1437.) je bio rimsko-njemački car, hrvatsko-ugarski i češki kralj.
Životopis Žigmund je rođen u Nürnbergu 14. veljače 1368. kao sin cara Karla IV. 1387. Godine 1385. oženio se Marijom Anžuvinskom, kćeri Ludovika I. i Elizabete Kotromanić, te time postao hrvatsko-ugarski kralj. Za rimsko-njemačkog cara okrunjen je u Rimu tek 1433. godine. Godine 1418. postao je i češki kralj. Njegovom smrću 9. prosinca 1437. nestaje dinastija Luksemburg.
Kralj Ugarske Nakon smrti njezina oca godine 1382., njegova zaručnica Marija postala je kraljicom Ugarske. Žigmund se oženio njome godine 1385. u Zólyomu (danas Zvolen). Sljedeće su se godine hrvatski velikaši (braća Horvat, biskup Pavao Mačvanski, njegov brat Ivaniš i mlađi brat Ladislav) pobunili protiv kraljice Marije i njene majke Elizabete koja je djelovala kao regentica Ugarske, te ih obje zarobili i zatočili u Novigrad (Zadarska županija). Smatra se da je sve to izvedeno po razrađenom planu samog 17-godišnjeg Žigmunda, te da su njegovu punicu zadavili navodno Žigmundovi ljudi, u siječnja 1387. Sama kraljica Marija je spašena u lipnju 1387. uz pomoć Mlečana (njen prvi rođak, kralj Stjepan Tvrtko I., tada je postao počasni građanin Venecije), a ona se navodno pomirila s Hrvatima. Marija nikada nije oprostila Žigmundu za smrt svoje voljene majke, bez obzira na njegovu tvrdnje da je kaznio ubojice; nakon ovih događaja kraljevski su supružnici živjeli odvojeno i imali odvojena kućanstva. Marija je umrla godine 1395. u sumnjivoj nesreći s konjem, dok je bila u visokoj trudnoći.
Nakon što je s mukom osigurao potporu plemstva, Žigmund je 31. ožujka 1387. bio okrunjen za kralja Ugarske u Stolnom Biogradu. Nakon što je skupio novac obećavajući Brandenburg svom rođaku Jobstu, markgrofu od Moravske (1388.), sljedećih devet godina bio je angažiran u neprekidnoj borbi za posjed ovog nestabilnog prijestolja. Razlozi feudalnih gospodara koji su mu pomogli doći na vlast nisu bili nesebični: Žigmund je morao platiti tu potporu prenošenjem značajnog dijela kraljevskih ovlasti. (Za nekoliko godina, barunsko vijeća upravljalo je državom u ime krune sv. Stjepana). Obnova ovlasti središnje uprave uzela je desetljeća rada. Velik dio nacije na čelu s velikom obitelji Gorjanski je bio uz njega, ali u južnim krajevima između Save i Drave, Hrvati su uz podršku bosanskog kralja Tvrtka, Marijinog ujaka, proglasili za kralja Ladislava Napuljskog, sina ubijenog Karla II.
U susjednoj Bosni, Tvrtka je naslijedio mlađi brat Stjepan Dabiša, čiju su vlast priznali velikaši u susjednim područjima Hrvatske i Dalmacije. Kada je i Ladislav Napuljski poduzeo aktivnosti da uspostavi vlast nad istim područjima, Stjepan Dabiša se sasvim prislonio uz Žigmunda, kojemu đakovačkim ugovorom, negdje o polovini srpnja 1393. prizna pravo nasljedstva na bosansko prijestolje poslije svoje smrti, a Žigmund ga zauzvrat priznade zakonitim bosanskim kraljem. Po tom ugovoru nije Dabiša izgubio Hrvatsku i Dalmaciju, koje je odstupio Žigmundu tek u kolovozu 1394., a njihovo zauzeće povjerio je Žigmund novoimenovanom banu Nikoli Gorjanskomu, koji je i izvršio svoju zadaću već prije kraja godine. Premda su tako Hrvatska i Dalmacija došle u vlast Žigmundovu, imali su još i po Hrvatskoj i po Dalmaciji svojih pristaša i Stjepan Dabiša i Ladislav Napuljski, što je češće prouzrokovalo nereda.Archive.org Ivan Pivčević: Povijest Poljica
Do 1395., Žigmundu odani ban Nikola II. Gorjanski nije uspijevao suzbiti ih. Kako bi se smanjio pritisak ugarskog plemstva, Žigmund je pokušao zaposliti strane savjetnike koji nisu bili popularni i on je morao obećati da neće davati zemlju i naslove nikomu osim ugarskim plemićima. To, međutim, nije važilo za Stibora od Stiboricza koji je bio Žigmundov najbliži prijatelj i savjetnik. U više navrata, Žigmunda su plemići bili zatvorili, ali uz pomoć vojske Gorjanskih i Stibora, uspio je povratiti vlast.
Godine 1396. Žigmund je predvodio kombiniranu kršćansku vojsku protiv Turaka, koji su iskoristili privremenu bespomoćnost Ugarske za proširenje svoje vlasti na obali Dunava. Ovaj križarski rat, koji je zagovarao papa Bonifacije IX., bio je vrlo popularan u Ugarskoj. Plemići su u tisućama hrlili u kraljevsku vojsku, kojoj su se priključivali dobrovoljci iz gotovo svih dijelova Europe; osobito je važan bio francuski kontingent pod vodstvom Ivana Neustrašivog, sina Filipa II., vojvode od Burgundije. Žigmund je skupio 90.000 ljudi i flotu od 70 galija. Nakon zauzimanja Vidina, on se sa svojom ugarskom vojskom utaborio ispred utvrde Nikopolj. Sultan Bajazid je odustao od opsade Carigrada, te se na čelu 140.000 ljudi sukobio s križarima kod Nikopolja i u potpunosti porazio kršćanske snage u bitci što je trajala od 25. do 28. rujna 1396. Žigmund se vratio preko mora i kroz područje Zete, gdje je predao lokalnom gospodaru Đurđu II. Balšiću otoke Hvar i Korčulu za otpor protiv Turaka; ti su otocu vraćeni Žigmundu nakon smrti Đurđa II. smrti u travnju 1403.
Katastrofa u Nikopolju je ogorčila dio ugarskih velikaša, što je dovelo do nestabilnosti u kraljevstvu. Uzdrmane vlasti u Ugarskoj, Žigmund skreće pozornost na osiguravanje nasljedstva u Njemačkoj i Češkoj, te ga je priznao polubrat bez djece Vjenceslav IV. kao generalni vikar cijelog carstva. Međutim, Žigmund nije bio u mogućnosti podržati Vjenceslava, kada je svrgnut godine 1400., a Rupert Njemački, izborni palatin, izabran je za njemačkog kralja umjesto Žigmunda.
Na povratku u Ugarsku u 1401., Žigmund je jednom bio zatočen i dva puta srušen s prijestolja. Godine 1401. Žigmund je potpomogao ustanak protiv Vjenceslava, tijekom čega je češki kralj bio zatvorenik i Žigmund je vladao Češkom devetnaest mjeseci. On je godine 1403. oslobodio Vjenceslava. U međuvremenu, skupina ugarskih plemića zaklela se na vjernost posljednjem vladaru iz dinastije Anžuvinca, Ladislavu Napuljskom, stavljajući ruke na relikvije svetog Ladislava Ugarskog u Nagyvárad. Ladislav je bio sin ubijenog Karla II., a time i daljnji rođak davno preminulog kralja Ludovika I. Ladislav je zauzeo Zadar godine 1403., ali je ubrzo prekinuo vojne aktivnosti. Sukob između Ladislava i Žigmunda je prouzročila rat s Mletačkom Republikom, jer je njima Ladislav prodao dalmatinske gradove za 100.000 dukata prije povratka u svoju zemlju. U sljedećim godinama Žigmund je neizravno djelovao da osujeti Ladislavove pokušaje osvojanja u središnjoj Italiji, udružujući se s talijanskim gradovima koji su se odupirali Ladislavu i organiziranjem diplomatskog pritiska na njega.
Godine 1404. on je uveo Placetum Regium. Prema ovoj uredbi, Papinske bule ne mogu biti primijenjivane u Ugarskoj i Hrvatskoj bez suglasnosti kralja.
Oko 1406. u slobodnom kraljevskom gradu Krapini oženio se Marijinom rođakinjom Barbarom Celjskom (u narodu poznata pod nadimkom "Crna kraljica"), kćeri grofa Hermana II. Celjskog. Hermanova majka Katarina Kotromanić (iz dinastije Kotromanić) i Marijina majka kraljica Elizabeta (Elizabeta od Bosne) su bile sestre, ili rođakinje koje su bile usvojene kao sestre. Tvrtko I. je bio njihov prvi rođak i usvojeni brat, a možda čak i nasljednik po Mariji. Tvrtko je umro u svibnju 1391.; sumnja se da je njegova smrt bila ubojstvo po Žigmundovu nalogu.
Žigmund je nakon ove pobjede osnovao vlastiti viteški red, Red Zmaja. Članovi tog vrlo uglednog reda su bili uglavnom njegovi politički saveznici i pristaše. Članovima reda postajali su najvažniji europski vladari. On je poticao međunarodnu trgovinu ukidanjem unutarnjih nameta, reguliranjem carina na stranu robu i standardiziranjem težina i mjera u cijeloj zemlji. Zbog njegovih čestih izostanaka zbog poslova u drugim zemljama nad kojima je vladao, bio je dužan konzultirati Ugarski Sabor češće od svojih prethodnika – izravno ili putem ureda Palatina kao glavnog administratora kraljevstva, dok je bio odsutan. http://fmg.ac/Projects/MedLands/HUNGARY.htm#LajosIdied1382B Tijekom njegove vladavine kraljevski dvorac u Budimu postao je vjerojatno najveća gotička palača kasnog srednjeg vijeka.
Kralj Hrvatske U Slavoniji je uspio uspostaviti kontrolu. Pritom nije oklijevao koristiti nasilne metode (vidi Krvavi sabor križevački), ali južno od rijeke Save je ostvarivao tek slabu kontrolu. Žigmund je osobno vodio vojsku od gotovo 50.000 "križara" protiv Hrvata, koji su kulminirali u 1408. s bitkom kod Dobora, i pokoljem od oko 200 plemićkih obitelji, među kojima su mnogi prije toga sudjelovali u brojnim bitkama protiv Turaka.
Protupoljski savez
U više navrata, a posebno 1410., Žigmund se povezao s teutonskim vitezovima protiv poljskog kralja Wladyslawa Jagielovića. U zamjenu za 300.000 dukata on je trebao napasti Poljsku s juga nakon što istekne primirje na blagdan sv. Ivana, 24. lipnja. Žigmund je svojem najvjernijem prijatelju Stiboru od Stiboricza zapovijed da pripremi napad na Poljsku.
Stibor od Stiboricza je bio poljskog podrijetla, iz glavne linije jakog klana Ostoja koji je također u početku bio protiv izbora Jagelovića za kralja Poljske. Uz podršku Žigmunda, Stibor je postao jedan od najutjecajnijih ljudi u kasnoj srednjovjekovnoj Europi, držeći naslove vojvode od Transilvanije i posjed oko 25% današnje Slovačke, uključujući 31 dvorac od kojih je 15 bilo smješteno uz 406 km dugu rijeku Váh, što mu je s okolnim zemljištima u posjed dao Žigmund.
U diplomatskim aktivnostima kojima se nastojalo izbjeći rat između Poljske-Litve (koju je podržavala Rusija) i teutonskih vitezova, Žigmund se koristio Stiborovom "finom diplomacijom za financijsko osnaživanje". Poljska strana imenuje nekoliko pregovarača, a većina od njih su također iz klana Ostoje, u srodstvu sa Stiborom. Međutim, ti "susreti obitelji" nisu mogli spriječiti rat, te je savez od 22 zapadne države formirao vojsku protiv Poljske u bitci kod Grünwalda u srpnja 1410. Stibor je tadao napao Nowy Sacz i spalio ga do temelja, ali nakon toga se vratio sa svojom vojskom kući natrag u Beckov dvorac.
Nakon poljske pobjede u bitci za Grünwald, vitezovi Teutonci su morali platiti Poljskoj ogroman iznos u srebru na ime naknade ratne štete. Zahvaljujući daljnjim diplomatskim aktivnostima svojega prijatelja Stibora, Žigmund je mogao pozajmiti isto to srebro od kralja Poljske, uz dobre uvjete.
Izbor za "Kralja Rimljana"
Nakon smrti rođaka Ruperta Njemačkog Žigmunda 1411. godine izabiru sedmorica knezova – elektora za "Kralja Rimljana", tj. za titulu koja je prema redovnom tijeku stvari vodila na krunidbu za Cara Svetog Rimskog Carstva koji je obred vršio pape – koja je u Žigmundovom slučaju zbog vrlo složenih političkih i crkvenih prigoda uslijedila tek 1433. godine.
Sabor u Konstanzu
Između 1412. – 23. aktivirao se protiv Mlečana u Italiji. Kralj je iskoristio poteškoće protupape Ivana XXIII kako dobiti obećanje da će crkveni sabor biti sazvan u Konstanzu godine 1414. kako bi se riješio zapadni crkveni raskol. On je preuzeo vodstvo u raspravama ovog sabora, a tijekom zasjedanja napravio je putovanje u Francusku, Englesku i Burgundiju u uzaludnom pokušaju da osiguravanja odricanja trojice suparnika od naslova pape, kako bi sabor mogao izabrati novog, čiju bi duhovnu vlast priznavale sve katoličke zemlje. Sabor je je završio godine 1418., rješavajući raskol i – što je imalo velike posljedice na buduću Žigmundovu karijeru – češki vjerski reformator Jan Hus je spaljen na lomači zbog hereze u srpnju 1415. Suučesništvo Žigmunda u smrti Husa je bilo predmet kontroverze. On je Husu jamčio sigurnost, prosvjedovao protiv njegovog zatvaranja, a Hus je spaljen za vrijeme njegove odsutnosti.
Također je bio slučaj na ovom Saboru da se kardinal odvažio ispraviti Žigmundov latinski (on je tumačio riječ schisma (raskol) kao ženski rod umjesto srednji). Pritom je Žigmund je odgovorio: