Znakovni jezici su jezici koji se koriste pokretima ruku i mimikom za prenošenje značenja, za razliku od govornih jezika koji rabe govor. Punopravni su ostalim, govorenim, prirodnim jezicima s vlastitom gramatikom i leksikom.Sandler, Wendy; & Lillo-Martin, Diane: Sign Language and Linguistic Universals. Cambridge: Cambridge University Press, 2006. Znakovni jezici nisu univerzalni i obično nisu međusobno razumljivi ako sugovornik upotrebljava neki drugi nacionalni znakovni jezik iako postoje i sličnosti među različitim znakovnim jezicima.
Jezikoslovci smatraju i govorne jezike i znakovne jezike vrstama prirodnih jezika, a to znači da su obje vrste nastale apstraktnim, dugotrajnim procesom sazrijevanja i razvile se spontano tijekom vremena.E.g.: Irit Meir, Wendy Sandler, Carol Padden, and Mark Aronoff: Emerging Sign Languages, u: Marc Marschark i Patricia Elizabeth Spencer (ur.): The Oxford Handbook of Deaf Studies, Language, and Education, sv. 2, 2010., str. 267–80. Znakovni jezik ne treba miješati s govorom tijela, vrstom neverbalne komunikacije.
Znakovni jezici razvili su se kao učinkovita sredstva komunikacije gdje god postoje zajednice gluhih osoba i čine jezgru mjesnih kultura gluhih. Iako se znakovnim jezikom ponajprije koriste gluhe i nagluhe osobe, upotrebljavaju ga i čujuće osobe kao što su oni koji fizički ne mogu govoriti, oni koji imaju problema s govornim jezikom zbog invaliditeta ili stanja i oni s gluhim članovima obitelji što uključuje i djecu gluhih odraslih osoba.
Točan broj znakovnih jezika u svijetu nije poznat. Okvirno se može ustvrditi kako svaka država ima svoj izvorni znakovni jezik premda neke imaju više od jednoga. Izdanje Ethnologuea iz 2021. navodi 150 znakovnih jezika, dok ih SIGN-HUB-ov Atlas struktura znakovnog jezika navodi preko 200 i napominje da ih ima još koji nisu zabilježeni ili otkriveni. Od 2021. godine indopakistanski znakovni jezik postao je najkorišteniji znakovni jezik na svijetu, a Ethnologue ga rangira kao 151. jezik prema broju govornika u svijetu.What are the top 200 most spoken languages? engl.), Ethnologue.
Neki su znakovni jezici pravno prepoznati.Wheatley, Mark & Annika Pabsch: Sign Language Legislation in the European Union – Edition II. Europski savez gluhih, 2012.
Jezikoslovci razlikuju prirodne znakovne jezike od drugih sustava koji su im prethodili ili su pak iz njih nastali kao što su umjetno stvoreni ručni kodovi za govorne jezike, kućni znakovi, „znakovi za bebe” (eng. baby sign) i znakovi koje su naučili neljudski primati.
Povijest thumb|upright|Juan Pablo Bonet, Reducción de las letras y arte para enseñar a hablar a los mudos ("O prirodi glasova i vještini učenja govora gluhonijemih") (Madrid, 1620.)
Mnoge su gluhe osobe kroz povijest koristile znakovne jezike. Jedan od najranijih zapisa o znakovnom jeziku datira iz petoga stoljeća prije nove ere, u Platonovom Kratilu, gdje Sokrat kaže: "Da nemamo glas ili jezik, i da želimo izraziti stvari jedni drugima, ne bismo li pokušali dati znakove pomicanjem ruku, glave i drugih dijelova tijela, baš kao što danas rade nijemi ljudi ?" Sve do 19. stoljeća većina onoga što se zna o povijesnim znakovnim jezicima bilo je ograničeno na ručne abecede (sustave sricanja prstima) koje su izumljene kako bi se olakšao prijenos riječi iz govornog jezika u znakovni jezik, a ne na dokumentaciju samog jezika.
Najraniji zapisi o kontaktu Europljana i domorodačkog stanovništva regije Meksičkog zaljeva, na području današnjega Teksasa i sjevernoga Meksika, bilježe potpuno formiran znakovni jezik koji je već bio u uporabi prije dolaska Europljana.Wurtzburg, Susan, and Campbell, Lyle. "North American Indian Sign Language: Evidence for its Existence before European Contact," International Journal of American Linguistics, Vol. 61, No. 2 (Apr., 1995), pp. 153-167. Ovi zapisi uključuju navode Cabeze de Vaca iz 1527. i Coronada iz 1541.
Španjolski svećenik Pedro Ponce de León (1520. – 1584.) razvio je prvu ručnu abecedu.
Godine 1620. Juan Pablo Bonet objavio je u Madridu ('O prirodi glasova i vještini učenja govora gluhonijemih').Pablo Bonet, J. de (1620) Reduction de las letras y Arte para enseñar á ablar los Mudos. Ed. Abarca de Angulo, Madrid, ejemplar facsímil accesible en la , online (Spanish) scan of book. Ovo djelo smatra se prvom modernom raspravom o fonetici znakovnog jezika.
Godine 1680. George Dalgarno objavio je Didascalocophus, or, The deaf and dumb mans tutor,Dalgarno, George. Didascalocophus, or, The deaf and dumb mans tutor. Oxford: Halton, 1680. u kojem je predstavio vlastitu metodu obrazovanja gluhih. Ona je uključivala "artrološku" abecedu, gdje se slova označavaju pokazivanjem na različite zglobove prstiju i dlan lijeve ruke. Čujući ljudi tada su već neko vrijeme koristili artrološke sustave;See Wilkins (1641) above. Wilkins was aware that the systems he describes are old, and refers to Bede's account of Roman and Greek finger alphabets. neki nagađaju da se mogu pratiti sve do ranih ogamskih ručnih abeceda.
Samoglasnici ove abecede preživjeli su do danas i mogu se naći u modernim abecedama koje se koriste u britanskom znakovnom jeziku, australskom znakovnom jeziku i novozelandskom znakovnom jeziku. Najranije poznate tiskane slike suglasnika moderne dvoručne abecede pojavile su se 1698. u djelu (latinski za jezik prstiju), anonimnog autora koji ni sam nije mogao govoriti.Hay, A. and Lee, R. (2004) A Pictorial History of the evolution of the British Manual Alphabet. British Deaf History Society Publications: Middlesex Predložio je da ručnu abecedu mogu koristiti gluhi, ali i čujući za komuniciranje u tišini i tajnovitosti ili čisto za zabavu. Devet njegovih slova može se naći u ranijim abecedama, a 17 slova moderne dvoručne abecede može se pronaći među dva prikazana skupa od ukupno 26 oblika šake.
Charles de La Fin 1692. objavio je knjigu u kojoj je opisao abecedni sustav u kojem je pokazivanje na dio tijela predstavljalo jedno slovo, točnije prvo slovo naziva toga dijela (npr. slovo N pokazivalo se dodirivanjem nosa). Samoglasnici su se nalazili na vrhovima prstiju kao i kod drugih britanskih sustava.Charles de La Fin (1692). Sermo mirabilis, or, The silent language whereby one may learn ... how to impart his mind to his friend, in any language ... being a wonderful art kept secret for several ages in Padua, and now published only to the wise and prudent ... London, Printed for Tho. Salusbury... and sold by Randal Taylor... 1692. Opisao je takve kodove i za engleski i za latinski jezik.
Do 1720. britanska ručna abeceda poprimila je više-manje svoj današnji izgled.Daniel Defoe (1720). "The Life and Adventures of Mr. Duncan Campbell" Ova abeceda koristila se i u zajednicama gluhih (ili barem u učionicama) u bivšim britanskim kolonijama Indiji, Australiji, Novom Zelandu, Ugandi i Južnoj Africi, kao i republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije, Velikom Kajmanskom otoku na Karibima, Indoneziji, Norveškoj, Njemačkoj i Sjedinjenim Državama.
Francuz Charles-Michel de l'Épée objavio je svoju ručnu abecedu u 18. stoljeću, koja je uglavnom nepromijenjena preživjela sve do danas u Francuskoj i Sjevernoj Americi. 1755. godine Abbé de l'Épée osnovao je prvu školu za gluhu djecu u Parizu, a Laurent Clerc bio je vjerojatno njegov najpoznatiji diplomant. Clerc je potom otišao u Sjedinjene Američke Države s Thomasom Hopkinsom Gallaudetom kako bi 1817. osnovali Američku školu za gluhe u Hartfordu, u državi Connecticut.Canlas, Loida (2006). "Laurent Clerc: Apostle to the Deaf People of the New World". The Laurent Clerc National Deaf Education Center, Gallaudet University. Gallaudetov sin Edward Miner Gallaudet 1857. osnovao je školu za gluhe u Washingtonu, koja je 1864. prerasla u Nacionalni koledž za gluhe. Danas se zove Sveučilište Gallaudet i jedino je sveučilište za gluhe osobe na svijetu s humanističkim studijima.
Jezikoslovlje U jezikoslovnomu smislu, znakovni jezici bogati su i složeni kao i svaki drugi govorni jezik, te su jezikoslovna istraživanja potvrdila u njima postojanje temeljnih svojstava prisutnih u svim jezicima.Sandler, Wendy; & Lillo-Martin, Diane: Sign Language and Linguistic Universals. Cambridge: Cambridge University Press, 2006. Primjer su takvih svojstava dvostruka artikulacija jezika i rekurzija.Bross, Fabian: The clausal syntax of German Sign Language. A cartographic approach. Berlin: Language Science Press, 2020., str. 37-38. Dvostruka artikulacija znači da su jezici sastavljeni od manjih jedinica bez značenja koje se mogu slagati u veće jedinice sa značenjem. Pojam rekurzija označava kako jezici imaju gramatička pravila i izlaz takvoga pravila može biti ulaz istoga pravila. Na primjer, u znakovnim jezicima moguće je stvoriti zavisne rečenice, a zavisna surečenica može sadržavati drugu zavisnu rečenicu.
Znakovni jezici nisu pantomima — drugim riječima, znakovi su konvencionalni, često proizvoljni, odnosno arbitrarni, i nemaju nužno vizualni odnos prema svom referentu, baš kao što ni većina govornih jezika nije onomatopejska. Vizualni modalitet omogućuje jasnije izražavanje ljudske sklonosti za stvaranjem bliskih veza između oblika i značenja. Ona postoji i u govornim jezicima, ali je potisnuta.Taub, S.: Language from the body. New York: Cambridge University Press, 2001. Međutim, to ne znači da su znakovni jezici vizualni prikaz govornoga jezika. Imaju vlastitu složenu gramatiku i mogu se koristiti za raspravu o bilo kojoj temi, od jednostavnih i konkretnih do složenih i apstraktnih. Znakovne jezike nisu izumili učitelji gluhih, niti su nastali kodiranjem govornoga jezika čujuće zajednice.
Znakovni jezici, poput govornih jezika, organiziraju osnovne jedinice bez značenja u smislene semantičke jedinice. Ova vrsta ustrojstva u prirodnome se jeziku često naziva dvostrukom artikulacijom jezika. Kao i u govornim jezicima, ove jedinice bez značenja predstavljaju se kao (spoj) obilježja, iako se općenitiji opisi često sastoje od pet „parametara”: oblik ruke (ili šake), usmjerenje, lokacija (ili mjesto artikulacije), vrsta pokreta i nemanualne oznake. (Ove jedinice bez značenja u znakovnim jezicima u početku su se zvale heremi,Fabian Bross: „Chereme” , u: Hall, T. A. Pompino-Marschall, B. (ur.): Dictionaries of Linguistics and Communication Science. Volume: Phonetics and Phonology. Berlin, New York: Mouton de Gruyter, 2016. od grčke riječi za ruku, po analogiji s fonemima govornih jezika, od grčke riječi za glas. Sada se ponekad u opisima znakovnih jezika nazivaju fonemima s obzirom na to da im je uloga ista, ali se također o njima piše u terminima „obilježja” ili "parametara".) Općenito gledajući, i znakovni i govorni jezici dijele svojstva koja su jezikoslovci pronašli u svim prirodnim ljudskim jezicima, a to su prolaznost, semantičnost, proizvoljnost, produktivnost i prijenos unutar kulture.
Zajedničke su jezične značajke mnogih znakovnih jezika pojava klasifikatorskih konstrukcija, visok stupanj fleksije pomoću promjene pokreta i strukture „tema-komentar”. Znakovni jezici mogu istovremeno prenijeti značenje korištenjem više sredstava, npr. korištenjem prostora znakovanja, dviju ruku kao artikulatora te licem i tijelom znakovatelja, za razliku od govornih jezika koji se za izražavanje koriste samo govornim aparatom. Iako još uvijek postoji mnogo nesuglasja o temi ikoničnosti u znakovnim jezicima, klasifikatori se općenito smatraju visoko ikoničnima jer ove složene konstrukcije „funkcioniraju kao predikati koji mogu izražavati bilo što ili sve od sljedećeg: kretanje, položaj, opisivanje, ili informacije o rukovanju predmetom”.Emmorey, K.: Language, cognition and the brain: Insights from sign language research. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates, 2002. Treba napomenuti kako termin klasifikator ne koriste svi koji proučavaju ove konstrukcije, već se koriste pojmom slikovni znakovi (eng. depictive signs).