mini|175px|desno|Zastava Ukrajine mini|175px|desno|Grb Ukrajine mini|375px|desno|Nacionalni muzej povijesti Ukrajine, Kijev desno|mini|175px|Vrsni ukrajinski povjesničar Mihajlo Gruševski, jedan od vodećih povjesničara i znanstvenika u Ruskom Carstvu (19. st.) mini|175px|desno|Znakovlje vladara iz prve ukrajinske državničke dinastije Rurik (9.-14. st.)
Povijest Ukrajine je povijest prostora današnje Ukrajine i naroda Ukrajinaca od prapovijesti do danas. Povijest Ukrajine podijeljena je u nekoliko dužih povijesnih razdoblja i smatra se jednom od najsloženijih europskih državničkih povijesti s obzirom na to da je mnogoljudan ukrajinski narod nakon 14. stoljeća bio više od 6. stoljeća pod dominacijama susjednih naroda, razjedinjen u sklopu susjednih moćnih imperija. Ti su imperiji, kraljevine i carevine utjecale na formiranje ukrajinskog naroda, ali su Ukrajinci također utjecali i na formiranje tih dominantnih europski i euroazijskih imperija, posebno kada je u pitanju Velika kneževina Litva, Kraljevina Poljska i Rusko Carstvo.
Prvo razdoblje ukrajinske povijesti obuhvaća preddržavničku povijest Ukrajine odnosno razdoblje u kojem su nad prostorom Ukrajine i bliže okolice dominirali mnogi drugi narodi, a među njima posebno Kimerijci, stari Grci, Skiti, Sarmati, Kelti (u zapadnim krajevima), Goti i Vikinzi. Ti su narodi različitog etničkog porijekla imali bitan utjecaj na formiranje ukrajinskog naroda i kulture, ali u jednoj mjeri i cijelog slavenskog etnosa. Naime, ukrajinski povjesničari, pa i hrvatski poput Đure Vidmarovića i drugih, upućuju da je Ukrajina kolijevka slavenstva te da su zapadna i središnja Ukrajina izvorište formiranja slavenske kulture. Prema nekim tumačenjima iz tih su danas ukrajinskih prostora iselili i ostali slavenski narodi danas rašireni širom središnje i istočne Europe.
Drugo, iznimno važno razdoblje ukrajinske povijesti, predstavlja formiranje najveće srednjovjekovne europske države Kijevske Rusi (Ukrajine) u 11. stoljeću. Prema ukrajinskim povjesničarima Kijevska Rus' predstavlja sinonim za Ukrajinu, odnosno srednjovjekovno ime Rus' je najstarije ime Ukrajine.The former name of Ukraine Prema povijesnim zapisima u 9. stoljeću državnički pojam Rus' odnosio se isključivo na prostor središnje Ukrajine (širu okolicu danas Kijevske oblasti), a u političkom smislu termin je predstavljao sinonim jedinstva ukrajinskog plemena Poljana i pridošlih Vikinga.The Tale of Bygone Years Termin se iz Kijeva proširio širim prostorom današnje Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije. Izvan prostora Ukrajine termin Rus' paradoksalno se proširo tek nakon pada Kijevske Rusi, odnosno točnije nakon 12. odnosno 13. stoljeća.
Treće razdoblje ukrajinske povijesti obilježava borbu ukrajinskog naroda za uspostavljanjem vlastite države nakon razornog napada Mongola. Taj period obuhvaća formiranje Galičko-Volinjske Rusi, sukreiranje politike u sklopu Velike kneževine Litve, Rusi i Samogitije te ostvarivanje različitih prava u sklopu Poljsko-Litavske Unije. U ovom periodu poseban značaj imaju ukrajinski kozaci, iz prva poznati kao Zaporošci. Iako malobrojni u odnosu na mnogoljudan ukrajinski narod, oni imaju izrazito važnu ulogu i značaj u ukrajinskoj povijesti. Njihova uloga je odredila i tijek formiranja Moskovskog Carstva u 1721. godini prozvanog Ruskim Carstvom. Upravo su ukrajinski kozaci oformili specifičan vojnički pokret koji će se iz Ukrajine odnosno Zaporoške Republike proširiti Ruskim Carstvom. Upravo zahvaljući kozacima i nihovom specifičnom vojničkom svjetonazoru ostvareni su veliki poduhvati pri osvajanju euroazijskih i azijskih prostranstava današnje Ruske Federacije. S druge strane, najistaknutije vojne, kulturne i svjetovne pozicije ruske povijesti zauzimaju brojni Ukrajinci.
Za četvrto razdoblje ukrajinske povijesti karakteristična je borba za ukrajinsku autonomiju u sklopu ogromnog Ruskog Carstva. Ovo razdoblje je posebno zanimljivo s obzirom na to da ukrajinski povjesničari upućuju da je Ukrajincima (tada »Rusinima«, lat. »Ruteni«) u ovom vremenu sredinom 18. stoljeća oduzeta etnička identifikacija odnosno njihov povijesni naziv povezan s terminom »Rus'«. Ukrajinci ovdje gube pravo na status samostalnog naroda i službeno se tretiraju izmišljenim imenom kao Malorusi, u interpretaciji izdanka velikog ruskog naroda, u najboljem slučaju pojam Malorusi smiju koristiti u značenju subetnosa. Umjesto etničke identifikacije, autokratska vlast u Moskvi (Sankt Peterburg) nameće im subetničku identifikaciju, a to je oblik grube i nasilne asimilacije, odnosno rusifikacije. Ovo vrijeme je razlog povijesnim polemikama između ruskih i ukrajinskih povjesničara do današnjeg dana, i jedan od razloga zašto je Ukrajina za razliku od Rusije u svijetu danas relativno manje poznata država.
Posljednje veliko razdoblje ukrajinske povijesti obuhvaća period nakon Ruske revolucije pa do današnjeg dana. U tom su razdoblju Ukrajinci imali ogromne ljudske žrtve, posebno za vrijeme Staljinove vlasti u Sovjetskom Savezu. Prema ukrajinskim povjesničarima samo za vrijeme Holodomora ukupan broj Ukrajinaca smanjen je za 25 posto. U Drugom svjetskom ratu Ukrajinci su izgubili preko 10 milijuna ljudi, a ukupan broj stanovnika u Ukrajini smanjen je za 14 milijuna ljudi. Vedrija strana ove po narod teške povijesti bila je objedinjavanje etnički ukrajinskih zemalja u jedinstvenu državu. Gotovo 80 posto etnički većinski ukrajinskih regija objednjeno je u jedinstvenu državu koja će 1991. godine proglsiti neovisnost kao Ukrajina. Danas se Ukrajina suočava s nizom postkolonijalnih problema pa tako i sa slobodnim tumačenjem vlastite povijesti.
Povijest termina Rus’ mini|lijevo|Rano forimranje Kijevske Rusi (862.-912.) u vrijeme kneževa Askolda, Dira i Olega. Narančastom bojom označena je autohtona »Rus'ka zemlja«. Termin Rus’ danas u zemljopisnom smislu predstavlja povijesno ime države Ukrajine, dok u političkom smislu označava sinonim zajedništva pridošlih Varjaha i autohtonog ukrajinskog plemena Poljana. O porijeklu riječi Rus’ postoji nekoliko međunarodnih teorija, no prema povijesnim izvorima sa sigurnošću se može tvrditi da je riječ u početku označavala isključivo Kijevsku oblast središnje Ukrajine i ondašnje pridošlo germansko i baltsko te autohtono istočnoslavensko stanovništvo. Te je navode u javnosti prvi puta zabilježio 1837. godine carski povjesničar, filolog i etnograf Mihajlo Maksimovič.Biography of Mykhailo Maksymovych
Prema zapisima u Kijevskom ljetopisu termin Rus’ se tijekom 8. stoljeća odnosio primarno na mnogobrojne pridošle Vikinge u okolici Kijeva, na kojemu je stoljećima ranije živjelo ukrajinsko pleme Poljani. Zemljopisni termin Rus’ prema istim tvrdnjama se odnosio na trokutasti prostor između ukrajinskih rijeka Dnjepar, Irpin i Ros u samom središtu sjeverne Ukrajine.Rus’. The former name of Ukraine. U 9. stoljeću, politički termin Rus’ koji je počeo predstavljati sinonim političkog, kulturnog i društvenog zajedništva između Vikinga i ukrajinskog plemena Poljana, kasnije se proširio gotovo cijelom srednjovjekovnom državom Kijevskom Rusi, ali prije svega zapadnom i središnjom Ukrajinom te južnom Bjelorusijom. Na istim prostorima su formirane srednjovjekovne regije Bijela, Crna i Crvena Rus’ sa svojim središtem u Kijevu u sklopu Male Rusi. Središnja regija Mala Rus’ (ispravno se tumači kao Središnja Rus') za carigradsku crkvenu upravu je označavala političku, kulturnu i vjersku maticu cijele Kijevske Rusi i prostirala se uglavnom na prostoru današnje Kijevske, Černigvske, Poltavske i Čerkaške oblasti.
Istočnoslavenska plemena koja su prihvatila i usvojila rus’ku (starorusku) kulturu Vikinga i Poljana, zajedno s njima su prihvatili njihov etnički naziv Rusiči-Rusini (etnonimi: Rusnaci, srednjovjekovni Rusi (od lat. Russi)), a plemena koja nisu prihvatila i usvojila istu kulturu nazvana su rus’kim narodom (rus’ki ljudi) jer su se nalazila pod kontrolom Kijeva u sklopu iste države. Prema ukrajinskim povjesničarima, varijaciju termina rus’ki ljudi, u 18. stoljeću su službeno prihvatili današnji Rusi kroz jedan od svojih etnonima Russkie.Самоназва — «русские» Termin »Rus'« u etničkom smislu su između 10. i 12. stoljeća koristili slavenski narodi isključivo s prostora Ukrajine.
Stariji ukrajinski etnonim Rusini zadržao se kod zapadnih Ukrajinaca sve do 20. stoljeća u ukrajinskim regijama Galičini, Bukovini i Zakarpatju. Te ukrajinske regije su se duže vrijeme nalazile u sastavu susjednih država izvan svoje matice, koja je u sklopu kulturnog preporoda pred ruskom asimilacijskom politikom počela koristiti mlađi etnonim Ukrajinci. Manji dio ukrajinskog stanovništva u Zakarpatju koji najduže nije bio povezan sa svojom ukrajinskom maticom, podlegao je usvajanju vlastitog etničkog opredijeljenja, koji su poticali tuđi narodi u sklopu svojih politika s krajnjim ciljem odnarođivanja i asimilacije. Više od 55.000 njihovih potomaka u Ukrajini i svijetu, s često poslovačenim ili pomađarenim prezimenima, i danas često koristi naziv Rusini.Русини (етнографічна група)
Povijest termina Ukrajina mini|250px|desno|Karta prikazuje prostor Ukrajine u sklopu srednjovjekovne države Kijevske Rusi (19. st.)
Stručna literatura pojašnjava da se riječ «ukrajina» razvijala među ukrajinskim plemenima raspadom praslavenske zajednice već početkom 4. stoljeća. Prvi sačuvan trag u kojem je zabilježeno ime «Ukrajina» datira iz 1187. godine, kada u Kijevskom ljetopisu autor piše o smrti perejaslavskoga kneza: «I plakaše za njim svi Perejaslavci … a zbog njeg se i Ukrajina u crno obavije». Grad Perejaslav i danas se nalazi u središnjoj Ukrajini zbog čega se taj slavenski termin smatra i tumači kao matica srednjovjekovne države. Prema povjesničaru Oleksandru Paliju «Ukrajina» je termin koji su češće koristili autohtoni slavenski pučani označavajući time postojanje matične države, dok je multikulturalan Kijevski dvor češće koristio međunarodni termin »Rus'«. Ime «Ukrajina» potom se susreće u staroruskim kronikama 1189., 1213., 1280. i 1282. godine, označavajući Galičku, Volinjsku, Holmsku i Pidlaščnu kneževinu.Слов'янське слово «Україна» Ti prostori se danas nalaze između južnog toka rijeke Visle u Poljskoj i gornjeg toka rijeke Don u zapadnoj Rusiji.
U razdoblju između 14. i 17. stoljeća, u službenim povijesnim dokumentima Velike kneževine Litve, Rusi i Samogitije te Poljske Kraljevine, izraz «Ukrajina» u širem smislu se koristi kako bi se označile staroruske regije Galičina, Volinj, Kijevščina, Podiljščina i Bratslavščina, dok se u užem smislu imenom «Ukrajina» označavao prostor srednjeg Podnjiprovlja u središnjoj odnosno južnoj Ukrajini. U Podnjiprovlje su naziv prenjeli ukrajinski seljaci pridošli iz sjevernijih krajeva i formirajući kozački pokret. Stvaranjem Zaporoške Republike u 17. stoljeću naziv »Ukrajina« se širi u međunarodnim dokumentima pa tako i na ruskim prostorima gdje se termin zamjenjuje nazivom »Okraina« (prostor na kraju). Taj je naziv do danas odredio dvosmisleno tumačenje naziva »Ukrajina«, posebno u novijim zapadnim izvorima gdje se termin »Ukrajina« tumači iz ruske prespektive kao pogranična zemlja. Sredinom 16. stoljeća naziv «Ukrajina» se sve češće javlja u stranim izvorima, a postepeno i na međunarodnim zemljopisnim kartama iz 1650., 1666., 1720. i dr. godina.