Art film je obično ozbiljni, nekomercijalni nezavisno producirani film ili film na stranom jeziku koji može posjedovati ove kvalitete, ali može biti snimljen i od strane velike kompanije na njezinom domaćem teritoriju i doživjeti popularnost. Može biti usmjeren na posebno ciljanu publiku, a ne na onu masovnu, ili korištenje titlova u filmovima na stranom jeziku može ograničiti zanimanje publike.
Filmski kritičari i filmski stručnjaci obično definiraju "art film" koristeći "...filmski kanon i takve formalne kvalitete koje ih označavaju kao različite od mainstream hollywoodskih filmova." Povjesničar filma David Bordwell tvrdi da je "art kinematografija sama po sebi [filmski] žanr, sa svojim vlastitim konvencijama."Keith, Barry. Film Genres: From Iconography to Ideology. Wallflower Press: 2007. (str. 1) Producenti art filma obično svoje filmove prezentiraju u posebnim kinima (repertoarnim kinima, ili u SAD-u "arthouse kinima") i filmskim festivalima. Pojam "art film" puno se više koristi u Sjedinjenim Državama nego u Europi, gdje je pojam "art film" više povezan s "autorskim" filmovima i "nacionalnom kinematografijom".
Domaći art filmovi ciljaju na posebnu malobrojnu publiku, što znači da rijetko mogu osigurati financijski okvir koji će omogućiti veliki produkcijski budžet, skupe specijalne efekte, slavne glumce ili velike marketinške kampanje, što je karakteristično za blockbustere namijenjene širokom krugu gledatelja. Redatelji art filmova u takvim okolnostima stvaraju drugačiji tip filma, u kojem se obično koriste manje poznati glumci (ili čak glumci amateri) i jeftiniji setovi kako bi se snimili filmovi koji će se fokusirati na sekvence dijaloga. Za promociju, art filmovi se oslanjaju na publicitet koji se stječe u recenzijama filmskih kritičara, diskusijama umjetničkih kolumnista, komentatora i blogera o filmu i usmenoj promociji od strane članova publike. Kako art filmovi imaju niske troškove produkcije, moraju privući samo mali udio publike kako bi postali financijski isplativi.
Povijest
Među pionirska djela art filma ubrajaju se Netrpeljivost (1916.) D. W. Griffitha i radovi Sergeja Ejzenštejna.WILLIAM C. SISKAT. The Art Film Na art filmove svoj su utjecaj izvršili filmovi španjolskih avangardnih umjetnika kao što su Luis Buñuel i Salvador Dali te Jean Coctaeu. U dvadesetima, filmska su društva počela zagovarati tezu da se filmovi mogu podijeliti na "...zabavne filmove usmjerene na masovnu publiku i ozbiljne umjetničke filmove namijenjene intelektualnoj publici". U Engleskoj, Alfred Hitchcock i Ivor Montagu su osnovali Filmsko društvo i uvozili filmove koje su smatrali "umjetničkim postignućima", kao što su "sovjetski filmovi dijalektičke montaže, te ekspresionističke filmove studija Universum Film A.G. (UFA) iz Njemačke."WILLIAM C. SISKA. The Art Film
Cinema pur, francuski avangardni filmski pokret dvadesetih i tridesetih također je izvršio utjecaj na ideju "art filma". Pokret je uključivao dadaističke umjetnike, kao što su Man Ray, Rene Clair i Marcel Duchamp. Dadaisti su koristili filmove kako bi srušili tradicionalne pripovjedačke tehnike i buržujske konvencije, te tradicionalne aristotelijanske pojmove vremena i prostora osmišljavajući fleksibilnu montažu vremena i prostora. Pure Cinema bio je pod utjecajem njemačkih "apsolutističkih" redatelja kao što su Hans Richter, Walter Ruttman i Viking Eggeling.
mini|lijevo|Američki fotograf i redatelj Man Ray bio je dio dadaističkog "cinema pur" filmskog pokreta, koji je utjecao na razvoj art filma.
U tridesetima i četrdesetima, hollywoodski filmovi mogli su se podijeliti u umjetničke aspiracije književnih adaptacija kao što su Doušnik (1935.) Seana O'Caseyja i Dugo putovanje kući (1940.) Eugenea O'Neilla, te komercijalne "filmove popularnog žanra" kao što su gangsterski trileri. William Siska tvrdi da se talijanski neorealistički filmovi iz sredine i kraja četrdesetih kao što su Rim, otvoreni grad (1945.), Paisa (1946.) i Kradljivci bicikla mogu smatrati još jednim "samosvjesnim art film pokretom".
Krajem četrdesetih, percepcija američke publike da su talijanski neorealistički i drugi ozbiljni europski filmovi drugačiji od hollywoodskih mainstream filmova ojačana je razvojem "arthouse kina" u većim američkim gradovima i kampusima. Nakon Drugog svjetskog rata, "...sve veći dio američke filmske publike bio je umoran od hollywoodskih mainstream filmova", te je htio otići u novostvorena art film kina da vidi "...alternative filmovima koji se prikazuju u kinima na glavnoj ulici".Barbara Wilinsky. Sure Seaters: The Emergence of Art House Cinema. 2001 (Commerce and Mass Culture Series). Review available at: https://web.archive.org/web/20000823182125/http://www.upress.umn.edu/Books/W/wilinsky_cinema.html Filmovi prikazani u tim art kinima uključivali su "... britanske, strane i nezavisne američke filmove, kao i dokumentarce i ponovna prikazivanja hollywoodskih klasika." Filmovi kao što su Rossellinijev Rim, otvoreni grad i Mackendrickov Viskija napretek!, Kradljivci bicikla i Crvene cipelice prikazivani su imućnijoj američkoj publici.
Izraz "art film" puno je rašireniji u Sjedinjenim Državama nego u Europi. U SAD-u, pojam se često definira vrlo široko, kako bi uključio filmove na stranom jeziku (neengleske), "autorske" filmove, nezavisne filmove, eksperimentalne filmove, dokumentarce i kratke filmove. U šezdesetima "art film" je postao eufemizam u SAD-u za sadržajne talijanske i francuske B-filmove. U sedamdesetima pojam se koristio za opis seksualno eksplicitnih europskih filmova s umjetničkim strukturama kao što je Ja sam znatiželjna!. U SAD-u, pojam "art film" se ponekad koristi vrlo slobodno kako bi se referirao na široki spektar filmova prikazanih u repertoarnim kinima ili "arthouse kinima". S tim pristupom, u rubriku "art filma" spada široki spektar filmova, kao što su Hitchcockovi filmovi iz šezdesetih, eksperimentalni underground filmovi iz sedamdesetih, europski autorski filmovi iz osamdesetih i američki "nezavisni" filmovi iz devedesetih.
U osamdesetima i devedesetima, pojam se u SAD-u često miješa s "nezavisnim filmom", koji dijeli iste stilističke crte s "art filmom". Kompanije kao što je Miramax Films distribuirale su nezavisne filmove koje su veliki studiji smatrali financijski neisplativim. Kad su veliki studiji primijetili sve veće zanimanje za nezavisne filmove, stvorili su specijalne odjele posvećene ne-mainstream ostvarenjima, kao što su Fox Searchlight (dio 20th Century Fox), Focus Features (dio Universala) i Sony Pictures Classics (dio Sony Pictures Entertainment). Filmski kritičari debatirali su mogu li se filmovi iz tih specijalnih odjela uistinu smatrati "nezavisnim filmovima", jer im financijsku pozadinu pružaju veliki studiji.
Devijacije od filmskih mainstream normi
Povjesničar filma David Bordwell odredio je 1979. akademsku definiciju "art filma" u članku nazvanom The Art Cinema as a Mode of Film Practice, koja art filmove suprotstavlja mainstream filmovima klasičnog Hollywooda. Mainstream filmovi u hollywoodskom stilu koriste jasnu pripovjedačku formu kako bi organizirali film u seriju "...uzročno povezanih događaja koji se odvijaju u prostoru i vremenu", s tim da svaka scena vodi prema cilju. Radnju mainstream filma pokreće jasno definirani protagonist ojačan "...logikom pitanja i odgovora, rutinama rješavanja problema, (i) strukturama radnje." Film onda biva povezan s brzim ritmom, glazbenim podlogama kako bi izazvao željene emocije kod publike, i čvrstom, neprimjetnom montažom. Mainstream filmovi teže tome da koriste malu paletu uobičajenih, općenitih slika, priča, verbalnih izraza i arhetipskih "nepromjenjivih" likova.
U suprotnosti s tim, Bordwell kaže da "...naraciju art filma pokreću dva principa: realizam i autorska ekspresivnost." Art filmovi razlikuju se od mainstream, "klasičnih" normi stvaranja filma po tome da se više bave epizodnim narativnim strukturama s "...olabavljenjem lanca uzroka i posljedice". Osim toga, art filmovi često se bave unutarnjom dramom koja se odvija u junakovoj psihi, kao što su psihološki problemi identiteta pojedinca, seksualni ili društveni problemi, moralne dvojbe ili osobne krize.
mini|Filmski stručnjak David Bordwell na predavanju o ekonomiji filmske industrije.
Mainstream filmovi također se bave moralnim dvojbama ili krizom identiteta, ali se ti problemi obično rješavaju na kraju filma. U art filmovima, dvojbe se obično dvojbe se istražuju na ozbiljan način, ali obično bez jasnog rješenja na kraju filma.Sight and Sound. Available at: https://web.archive.org/web/20070729074406/http://www.bergmanorama.com/sightsound94_elsaesser.htm Protagonisti u art filmovima često se suočavaju sa sumnjom, neskladom ili otuđenjem, a art filmovi često prikazuju njihov unutarnji dijalog misli, sekvence snova i fantazije. U nekim art filmovima, redatelj koristi prikaz apsurda ili naizgled besmislenih poteza kako bi izrazio filozofsko gledište kao što je egzistencijalizam.
Priča u art filmu često ima sekundarnu ulogu u razvoju lika i istraživanje ideja kroz duge sekvence dijaloga. Ako art film ima priču, to je obično besciljna sekvenca nejasno definiranih ili dvoznačnih epizoda. U filmu mogu postojati neobjašnjene pukotine, namjerno nejasne sekvence, ili nebitnih sekvenci koje nisu povezane s prethodnim scenama, što tjera gledatelja da subjektivno interpretira poruku filma. Art filmovi "...nose znakove jedinstvenog vizualnog stila" i autorskog pristupa redatelja. Art film često odbija pružiti "...čitljiv zaključak", nego umjesto toga pred gledatelja stavlja zadatak da razmišlja o tome "...kako je priča ispričana? Zašto ispričati priču na taj način?"Memories of a Revolutionary Cinema by Allison Arnold Helminski. Available at: https://web.archive.org/web/20010721095233/http://www.sensesofcinema.com/contents/00/2/memories.html
Bordwell tvrdi da je "sama art kinematografija [filmski] žanr, s vlastitim jedinstvenim konvencijama." Teoretičar filma Robert Stam isto tako tvrdi da je "art film" filmski žanr. Tvrdi da se film smatra art filmom na temelju umjetničkog statusa, na isti način na koji se filmski žanrovi mogu bazirati na aspektima filmova kao što su budžeti (blockbusteri ili B-filmovi) ili njihove zvijezde (filmovi Freda Astairea).
Kronologija poznatih filmova
Sljedeći popis je mali, djelomični uzorak filmova s "art film" kvalitetama, sastavljen kako bi dao općenito značenje za koje se redatelje i filmove smatra kako imaju "art film" karakteristike. Filmovi na ovom popisu demonstriraju jednu ili više karakteristika art filmova: ozbiljni, nekomercijalni ili nezavisno snimljeni filmovi koji nisu namijenjeni širokoj publici. Neki od filmova s ovog popisa smatraju se i "autorskima", nezavisnim ili eksperimentalnim filmovima. U nekim slučajevima, kritičari se ne slažu oko toga je li film mainstream ili ne. Na primjer, dok neki kritičari Moj privatni Idaho (1991.) Gusa Van Santa nazivaju "vježbom filmskog eksperimentiranja" "visoke umjetničke kvalitete",allmovie.com Washington Post ga je nazvao ambicioznim mainstream filmom.http://www.washingtonpost.com/wp-srv/style/longterm/movies/videos/myownprivateidahorhowe_a0b352.htm
Neki filmovi na ovom popisu imaju takve karakteristike; drugi filmovi su komercijalno producirani od strane mainstream studija koji bez obzira na to nose obilježja redateljskog "autorskog" stila, ili imaju eksperimentalni karakter. Filmovi na ovom popisu poznati su ili jer su osvojili glavne nagrade ili pobrali kritičke pohvale od utjecajnih filmskih kritičara ili su uveli inovativne narativne ili redateljske tehnike.
1920-e - 1940-e