Vladimir Iljič Uljanov (Simbirsk, današnji Uljanovsk, 22. travnja 1870. – Gorki Lenjinskij kod Moskve, 21. siječnja 1924.), poznatiji kao Vladimir Iljič Lenjin, bio je sovjetski revolucionar, državnik, pravnik, filozof i publicist; predvodnik Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji; osnivač prve Komunističke partije i Kominterne; utemeljitelj Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike i Sovjetskoga Saveza, te prvi predsjednik vlade Sovjetskoga Saveza od 1917. do smrti 1924. godine.
Rođen u obitelji više srednje klase u Simbirsku, Lenjin je prihvatio revolucionarnu socijalističku politiku nakon bratova pogubljenja, 1887. godine. Izbačen s Carskog sveučilišta u Kazanju zbog sudjelovanja u prosvjedima protiv carističke vlade Ruskog Carstva, sljedeće je godine posvetio studiju prava. Preselio se u Sankt Peterburg 1893. godine i postao marksistički aktivist. Godine 1897. uhićen je zbog pobune i prognan u Šušensku u Sibiru na tri godine, gdje se oženio Nadeždom Krupskajom. Nakon izgnanstva preselio se u zapadnu Europu, gdje je postao istaknuti teoretičar u marksističkoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci (RSDLP). Godine 1903. preuzeo je ključnu ulogu u ideološkom rascjepu RSDLP-a, vodeći boljševičku frakciju protiv menjševika Julija Martova. Nakon ruske neuspjele revolucije 1905., zalagao se za transformaciju Prvog svjetskog rata u europsku proletersku revoluciju, za koju je, kao marksist, vjerovao da će uzrokovati svrgavanje kapitalizma i njegovu zamjenu socijalizmom. Nakon što je revolucija 1917. zbacila cara i uspostavila privremenu vladu, vratio se u Rusiju kako bi odigrao vodeću ulogu u Oktobarskoj revoluciji u kojoj su boljševici svrgnuli novi režim.
Lenjinova boljševička vlada isprva je dijelila vlast s lijevim eserima, izabranim sovjetima i višestranačkom Ustavotvornom skupštinom, iako je do 1918. imala centraliziranu vlast u novoj Komunističkoj partiji. Lenjinova administracija redistribuirala je zemlju među seljaštvom i nacionalizirala banke i veliku industriju. Povukla se iz Prvog svjetskog rata potpisivanjem ugovora o prepuštanju teritorija Središnjim silama, te promicala svjetsku revoluciju kroz Komunističku internacionalu. Protivnici su bili potisnuti u Crvenom teroru, nasilnoj kampanji kojom su upravljale službe državne sigurnosti; deseci tisuća su ubijeni ili internirani u koncentracijske logore. Njegova administracija porazila je desničarske i ljevičarske antiboljševičke vojske u Ruskom građanskom ratu od 1917. do 1922. i nadgledala je Poljsko-sovjetski rat 1919. – 1921. Odgovarajući na ratna razaranja, glad i narodne pobune, Lenjin je 1921. potaknuo gospodarski rast kroz Novu ekonomsku politiku. Nekoliko neruskih nacija osiguralo je neovisnost od Ruskog Carstva nakon 1917., ali tri su se ponovno ujedinile u novi Sovjetski Savez 1922. Lenjin je umro u Gorkiju zbog narušenog zdravlja, a Josif Staljin ga je naslijedio kao najistaknutija osoba u sovjetskoj vladi.
Općenito smatran jednom od najznačajnijih i najutjecajnijih ličnosti 20. stoljeća, Lenjin je posthumno bio subjekt sveprisutnog kulta ličnosti unutar Sovjetskog Saveza, sve do njegova raspada 1991. Postao je ideološka figura koja stoji iza marksizma-lenjinizma i imao je značajan utjecaj na međunarodni komunistički pokret. Kontroverzna povijesna ličnost koja izaziva velike razdore, Lenjina njegovi pristaše smatraju pobornikom socijalizma i radničke klase. U međuvremenu, kritičari ga optužuju za uspostavu totalitarne diktature koja je nadzirala masovna ubojstva i političku represiju.
Djetinjstvo i mladost mini|lijevo|Lenjin kao dijete 1887. Obiteljsko prezime Uljanov, publicistički i revolucionarni pseudonim Lenjin (u početku Volgin, Nikolaj Lenjin, kasnije V. I. Lenjin) po sibirskoj rijeci Leni. Lenjin potječe iz ugledne obitelji - otac Ilja Nikolajevič je bio upravitelj školskoga sustava u simbirskoj guberniji, nositelj Reda Stanislava prve klase i plemić (s dobivenim pravom nasljedovanja)četvrtog od četrnaest redova ruskog plemstva, a majka Marija Aleksandrovna Blank obrazovana žena, kći liječnika. Imao je dva brata i tri sestre, i svi su, osim jedne sestre, postali profesionalni revolucionari. Godine 1886. Lenjinov otac umire, a 1887. stariji brat Aleksandar, komu je budući sovjetski vođa bio dječački odan, biva obješen zbog sudjelovanja u neuspješnome pokušaju atentata na cara Aleksandra III. Obitelj Uljanov napušta mjesto prebivališta i seli u Kazan, gdje Lenjin iste godine upisuje studij prava na Kazanjskome sveučilištu. Nakon sudjelovanja u studentskim demonstracijama biva (premda je istraga pokazala da su njegova uloga i značenje u organizaciji i tijeku demonstracija nepostojeći) isključen sa sveučilišta (što su vlasti eksplicitno obrazložile činjenicom da se radi o bratu pogubljenog Uljanova) i protjeran u selo Kokuškino, gdje je proveo oko godinu dana.
Školovanje U ožujku 1889. obitelj Uljanovih preselila se u Samaru, gdje je Vladimir proveo oko četiri godine. U proljeće 1890. dobio je dozvolu za privatno polaganje prava na Sanktpeterburškome sveučilištu, a već u jesen 1891. diplomirao je kao najbolji student. U jesen 1893. nastanio se u Sankt Peterburgu, gdje je 1895. sudjelovao u ujedinjavanju sanktpeterburških marksista u jedinstvenu organizaciju - Savez borbe za oslobađanje radničke klase. Organizacija je bila razbijena potkraj 1895., a uhićeni Lenjin proveo je godinu dana u zatvoru, a potom bijaše osuđen na trogodišnje progonstvo u sibirsko selo Šušenskoje u Minusinskom okrugu. Tada je napisao poznatu studiju «Razvoj kapitalizma u Rusiji», u kojoj pokušava dokazati da kapitalizam ubrzano uništava seosku općinu i stvara seoski proletarijat koji može postati saveznik malobrojnog industrijskoga radništva u Rusiji.
Emigracija i ruski radnički pokret Pušten u siječnju 1900., Lenjin je emigrirao u Švicarsku. Tamo je izdavao tjednik «Iskra» zajedno s Georgijem Plehanovom i Julijem Martovom. Osnivače ruske socijademokracije, marksističke ortodokse Georgija Plehanova i Pavela Akselroda, Lenjin je sreo još 1895. u Ženevi: po dostupnim podatcima, iako se slagao s njima u glavnim teorijskim i strateškim pitanjima (tada je bila aktualna borba s revizionizmom Eduarda Bernsteina, njemačkoga socijaldemokrata i izvršitelja Engelsove oporuke, koji je savjetovao socijalistima orijentaciju na sindikalnu borbu i poboljšanje općih životnih uvjeta radničke klase kroz postepene društvene reforme, te stvaranje širokog saveza radničke klase s građanskom liberalnom demokracijom, svi su se vodeći predstavnici tadašnje socijademokracije, koja je Marxovu kritiku političke ekonomije, kao i općenito društveno-povijesnu filozofiju, smatrala teorijskim temeljem svog djelovanja (Karl Kautsky, Rosa Luxemburg, Georgij Plehanov, Antonio Labriola, August Bebel, Clara Zetkin,..) okomili na Bernsteinovu revizionističku tezu koja je postala izvorom buduće umjerene zapadnoeuropske socijaldemokracije što se odmakla od Marxove teorije), teško je, preko volje, prihvatio zacrtanu strategiju suradnje s liberalnim strankama. «Iskru» je uređivao zajedno s veteranima ruskoga socijaldemokratskog pokreta (Plehanov, Akselrod, Vjera Zasulič) i mlađim kolegama, od kojih je najznačajniji bio Julij Martov (Cederbaum), budući vođa menjševika i po mnogim svjedočanstvima, možda jedini prijatelj kojega je Lenjin ikada imao. Novine su krijumčarene u zemlju, no, njihov utjecaj nije bio velik: najveći društveni lom prije 1. svjetskoga rata, ruska revolucija 1905., zatekao je emigrantske ideologe nespremnima. mini|lijevo|Zatvorska slika Vladimira Lenjina iz 1895.
Oblikovanje Lenjinovih teorijskih postavki
Među marksistima dugo su trajali sporovi o naravi lenjinizma. Po sovjetskoj je službenoj doktrini to bio marksizam par excellence, reformuliran u uvjetima imperijalističkoga stadija kapitalističkog razvoja. Lenjinovi su protivnici pak naglašavali rusku tradiciju – prema tim je stavovima Lenjin u ruhu marksizma oživio rusku voluntarističko-terorističku tradiciju epitomiziranu u Tkačevu. Uzmu li se Marxovi tekstovi, djela najistaknutijih marksističkih ortodoksa iz doba II. Internacionale te sporovi između Lenjina i ideoloških protivnika, razvidno je sljedeće: Lenjinova inačica marksizma dobrim je dijelom utemeljena u Marxovoj misli i (ako ne u cijelosti, posve sigurno u dijelovima) tvori jednu od legitimnih varijanti marksizma. Ona nije jedina ni jedino nužna; «kreativna» je u velikoj mjeri, i to ponajviše u točkama u kojima se revolucionarni aktivist Lenjinova kova nije mogao zadovoljiti općenitom i u detaljima nedovoljno preciziranom obradom praktičkih pitanja u djelu osnivača. Budući da Marxovi tekstovi ne daju odgovore na mnoga konkretna pitanja revolucionarne borbe, Lenjin je inovirao doktrinu uzimajući elemente iz ruske predmarksističke revolucionarne tradicije. No, nije time prihvatio nijednu glavnu ideju Herzena, Černjiševskog, Nječajeva, Mihajlovskog ili Bakunjina: domorodna ruska buntovnička tradicija upregnuta je u marksistički svjetonazor u kojem nije bilo idealizacije seljaštva, želje da se sačuva patrijarhalna seoska općina, izvedu društvene promjene preko akata individualnoga terora ili »preskoči« kapitalizam (za koji je sam Lenjin ionako tvrdio da je već uvukao Rusko Carstvo u svoj društveno-ekonomski sustav). Većina se povjesničara marksizma, poput Leszeka Kolakowskog, Johna Plamenatza i Roberta Tuckera, slaže u tvrdnji da je Lenjin u razdoblju od 1901. do 1903. oblikovao vlastitu inačicu marksizma, koja se u trima točkama razlikuje od glavne teorijske struje u doba II. Internacionale i koja se pokazala izuzetno uspješnom u borbi za vlast.
Prvi je značajniji otklon od standardne marksističke teorije onoga doba Lenjinova teorija partije. U knjizi »Što da se radi?« (rus. Čto delat', 1902.) Lenjin je napao doktrinu »ekonomizma«, rusku varijantu britanskoga sindikalizma koja je radnički pokret poistovjetila s pokretom radnika. Naravno, takva formulacija nije ostavljala prostora za avangardnu ulogu partije (komunističke - onda se još zvala socijaldemokratska), niti za svjesnu preobliku društva prema revolucionarnom obrascu Marxove i Engelsove teorije. Lenjin je dobro uočio da radnička klasa ne mari za grandiozne ideje socijalističkih vizionara, nego je orijentirana prije svega na poboljšanje životnih uvjeta. Ili, po frazeologiji onoga vremena: «radnička klasa može proizvoditi samo buržoasku svijest». Sam je Lenjin u više navrata tako ustrojenu avangardu partijskih aktivista usporedio s isusovcima («Mi smo mladoturci komunističke revolucije s nečim jezuitskim u sebi.»), najagilnijim redom katoličkoga prozelitizma. Povijesne okolnosti koje su dovele do tih formulacija sljedeće su: na II. kongresu Partije 1903. došlo je do raskola na radikalnu ljevicu ili boljševike, te na demokratskiji orijentiranu srednju struju ili menjševike. Glavna je točka prijepora bila upravo uloga Partije i njen ustroj. Dok su menjševici željeli masovniju, demokratsku, ideološki heterogeniju i šire zasnovanu socijaldemokratsku stranku, nalik već postojećima u zapadnoj Europi - Lenjin je zamislio socijalističku partiju kao organizaciju profesionalnih revolucionara: ideološki monolitnoga posjednika «ispravne» doktrine i teorijske svijesti. Po njemu, jer je vlasnik i nositelj autentične proleterske svijesti, partija je faktički neovisna o mijenama raspoloženje i idejnim previranjima u stvarnom proletarijatu. Tako zasnovana partija je, po Lenjinovom mišljenju, najbolji i adekvatni tumač autentičnih interesa proletarijata- što god empirijski proletarijat o tom mislio. Štoviše: lenjinistička partija ne samo da «ispravno» tumači prave interese proletarijata nego ih, tako reći, stvara i implantira u konfliktnu društvenu zbilju.