Paškal Buconjić O.F.M. (Drinovci, 2. travnja 1834. – Mostar, 8. prosinca 1910.) bio je prelat Katoličke Crkve koji je služio kao biskup mostarsko-duvanjski od 1881. do 1910. i trajni apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski od 1890. do 1910. godine. Bio je kustod Hercegovačke franjevačke kustodije između 1874. i 1879. godine. Od 1880. do 1881. bio je apostolski vikar za Hercegovinu te naslovni biskup magedski.
Životopis Mladost i školovanje mini|260px|Crkva sv. Mihovila u Drinovcima. Ispred crkve se nalazi spomenik podignut biskupu Buconjiću u čast. mini|260px|Franjevačka crkva i samostan na Humcu gdje se Buconjić sklonio za vrijeme ustanka. Paškal Buconjić rođen je u Drinovcima kod Gruda, a roditelji su mu bili Stjepan i Vida (rođ. Šimić). Buconjićeva obitelj potječe iz Ošljeg kod Stona; bili su poznati i kao Vodopići, a prezime im je na talijanski prevedeno kao Bevillacqua. Dio te obitelji preselio se u Neum gdje je rođen Buconjićev otac Stjepan. Nakon što je stupio u sukob s tamošnjim osmanskim namjesnikom, Stjepan je pobjegao u Mostar gdje je radio za neke ondašnje obitelji. Poslije je trgovao stokom i kupio zemlju u Drinovcima gdje se oženio Vidom Šimić. Imali su šest sinova i pet kćeri. Paškal je 16. kolovoza 1834. kršten kao Stjepan u Slivnom kamo su kršćani bili pobjegli zbog međumuslimanskog nasilja tijekom bosanskog ustanka.
U siječnju 1846. otac ga je odveo na školovanje kod franjevaca, kako bi postao jednim od njih, u Čerigaj gdje su se hercegovački franjevci preselili u pokušaju osnivanja vlastite kustodije i odvajanja od bosanske franjevačke provincije. Buconjić je u Čerigaju ostao do 1849. godine kada su franjevci izgradili prvo krilo samostana u Širokom Brijegu kamo se preselio s ostalom braćom. Buconjić je ušao u novicijat 13. listopada 1851. Nakon godinu dana u novicijatu položio je svečane zavjete pred kustodom Anđelom Kraljevićem 10. studenog 1852. i uzeo ime Paškal.
Nastavak školovanja i profesura Kraljevićevom odlukom Buconjić nastavlja školovanje u franjevačkoj školi u Ferrari, u to vrijeme pod nadzorom Austrijskog Carstva. Po završetku studija, Buconjić je tu zaređen za svećenika 21. prosinca 1856. Mladu misu slavio je na Božić. Dok je bio u Ferrari, pod utjecajem proaustrijskih hrvatskih vojnih časnika, Buconjić postaje pristaša hrvatske stvari i austrijske monarhije. Nakon završetka studija, Buconjić se želio vratiti u Hercegovinu, međutim, vodstvo Kustodije se usprotivilo njegovoj odluci i željeli su da postane predavač ili profesor. Čak se i general franjevačkog reda Bernardino Trionfetti umiješao da ga nagovori na ostanak.
Buconjić je 18. prosinca 1858. položio profesorski ispit u Bologni, gdje je raspravljao o naravnom pravu i dobio najviše ocjene. Kada je Trionfetti vidio njegove ocjene, pozvao je Buconjića u Rim da predaje na Antonianumu, gdje je Buconjić imenovan profesorom 8. lipnja 1860. Dok je predavao u Rimu, Buconjić se povezao s članovima Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima. Posebno je prijateljevao s pitomcem Germanicuma et Hungaricuma Josipom Stadlerom i kardinalom Alessandrom Barnabòm, prefektom Svete kongregacije za širenje vjere, što će utjecati na njegov kasniji život i pomoći mu da postane biskup. Buconjić se također sprijateljio s hrvatskim domoljubom i revolucionarom Eugenom Kvaternikom te je bio pod utjecajem njegovih ideja o kojima je razgovarao sa Stadlerom. Također je u Rimu sklopio prijateljstvo s Franjom Račkim i Mencijem Clementom Crnčićem.
Buconjićevi nacrti predavanja tijekom njegova mandata nisu sačuvani. Njegov govor iz rimskih dana koji je održao u Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima objavljen je 1863. pod naslovom „Govor prigodom tisućljetnog slavovanja ss. slavjanskih apostolah Cirila i Metoda”.
Nakon smrti Rafaela Barišića, apostolskog vikara hercegovačkog, 14. kolovoza 1863., brojni su u mladom Buconjiću vidjeli njegovog nasljednika. No, Buconjić je takvu mogućnost odbacio. Nakon što su bosanski franjevci pokušali zauzeti upražnjeno mjesto jednim od svojih članova i tako povratiti Hercegovačku kustodiju, Buconjić ih je u tome spriječio. Posjetio je papu Pija IX. u njegovoj rezidenciji u Castel Gandolfu i zamolio ga da za apostolskog vikara imenuje nekoga od hercegovačkih franjevaca. Papa je zatim imenovao Anđela Kraljevića naslovnim biskupom Motelle i apostolskim vikarom Hercegovine.
Kustod Hercegovačke franjevačke kustodije Nakon nekoliko zahtjeva za povratak u Hercegovinu, Buconjićeve molbe su prihvaćene. Predavao je u Rimu do 20. prosinca 1866., kada se vratio u Franjevački samostan u Širokom Brijegu radi podučavanja dogme i morala. Godine 1871. stekao je najviši franjevački akademski naslov jubilarnog lektora (lat. Lector jubilatus). Uprava kustodije odlučila je već 1865. godine osnovati nove župe, među kojima i onu u Buconjićevom rodnom selu Drinovcima. Buconjić im je pomogao da nađu sredstva za gradnju novog župnog stana. Godine 1871. Drinovci su isprva postali kapelanija, dok je Buconjić imenovan njezinim kapelanom, a 1873. godine Drinovci su uzdignuti na status župe, s Buconjićem kao prvim župnikom. Dok je bio u Drinovcima, Buconjić je završio gradnju župne rezidencije te je kao biskup pomogao gradnju župne crkve. Dana 31. svibnja 1874. izabran je za kustoda (čuvodržavnika) Hercegovačke franjevačke kustodije na trogodišnji mandat.
Hercegovački ustanak U travnju 1875., za vrijeme previranja između kršćana i osmanske vlasti u Hercegovini, austrougarski car Franjo Josip posjetio je susjednu Dalmaciju, gdje je 24. travnja primio dva franjevačka izaslanstva u Imotskom i sutradan u Vrgorcu. Buconjić je predvodio izaslanstvo devetorice franjevaca u Imotskom i uručio caru memorandum o nedaćama kršćana u Hercegovini. Tom prilikom car ga je odlikovao Zapovjedničkim križem sa zvijezdom (Komendom) Reda Franje Josipa. Osmanske vlasti to su doživjele kao čin izdaje, a fra Petar Bakula je saznao za njihovu namjeru da ubiju Buconjića i još dvojicu fratara, Anđela Ćurića i Lovru Karaulu. Buconjić je postao sumnjiv osmanskim vlastima i zbog sigurnosti je odlučio preseliti svoju rezidenciju iz Širokog Brijega u Franjevački samostan na Humcu kod Ljubuškog, kako bi bio bliže Dalmaciji za mogući bijeg. Karaula je na kraju ubijen 20. srpnja 1875. godine.
U lipnju 1875. kršćani su digli Hercegovački ustanak. Prvi su se pobunili katolici u Dračevu, a kasnije je za vođu izabran don Ivan Musić, koji je bio Kraljevićev nećak. Osmanske vlasti su tražile od Kraljevića da im pomogne u smirivanju pobunjenika, ali ta je ponuda propala i osmanske vlasti su dopuštale stranim silama da pronađu mirno rješenje. Predstavnici Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke, Rusije, Austro-Ugarske, Italije i Francuske su stigli u Mostar. Buconjić je izdao knjižicu na talijanskom jeziku „Kratak osvrt na glavne uzroke ustanka kršćanskih naroda u Hercegovini” i dao je šestorici stranih konzula. U ovoj knjižici Buconjić navodi da su visoki porezi glavni čimbenik ustanka.
Tijekom ljeta 1876. Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora objavile su rat Osmanskom Carstvu, tražeći pripajanje Bosne Srbiji i Hercegovine Crnoj Gori. Nakon što su utvrdili da su Srbija i Crna Gora zatražile aneksiju ovih krajeva, Kraljević i Buconjić su u srpnju 1876. pisali austrougarskim vlastima tražeći od njih da to ne dopuste, navodeći da Bosnu i Hercegovinu treba pripojiti Austro-Ugarska, s kojom su katolici povezani njihovom „povijesnom prošlosti i mnogim drugim moralnim i materijalnim interesima”. Austrougarska javnost i vlasti primile su ovaj prosvjed vrlo pozitivno. I hercegovački franjevci, predvođeni Kraljevićem, uputili su dopis osmanskoj vladi žestoko se protiveći tom zahtjevu. Kraljević i Buconjić pomogli su smirivanju katolika koji su sudjelovali u ustanku jer je katoličko vodstvo na nemire u Hercegovini gledalo kao na potencijalnu borbu za pripajanje ovih krajeva Srbiji, odnosno Crnoj Gori. Bili su uspješni u svojoj misiji; 19. veljače 1877. Kraljević je izvijestio Propagandu u Rimu da katolici Hercegovine uživaju „mir i spokoj”. U međuvremenu se ustanak proširio na cijelu Bosnu i Hercegovinu i kulminirao Rusko-turskim ratom koji je završio Sanstefanskim mirom iz 1878.
Dok je Buconjić bio kustod teološka nastava i novicijat prebačeni su iz Širokog Brijega na Humac. 1. rujna 1875. Buconjić traži od generalnog ministra Franjevačkog reda da sjemenište proglasi samostanom, što je i odobreno 5. ožujka 1876. Dekret je u Hercegovinu stigao tek mjesec dana kasnije, 19. travnja 1876. kada je proglašen hercegovačkim franjevcima.
Sukob s biskupom Kraljevićem Hercegovački franjevci bili su u lošim odnosima s biskupom Kraljevićem, tvrdeći da im nije dao dovoljno prikupljenih milodara za izgradnju samostana na Humcu. Sukob između biskupa i franjevaca dosegao je vrhunac za Buconjićeva upravljanja Kustodijom jer su franjevci nadzirali sve župe u Hercegovini, dok je biskup, iako je i sam bio franjevac, želio imati dijecezansko svećenstvo na raspolaganju. Anonimno pismo poslano je caru Franji Josipu u kojem se tvrdi da biskup daje donacije Osmanlijama koje mu je poslala Austro-Ugarska te ga se optužuje da je turkofil. Franjevačka kustodija se ogradila od ovog pisma.
Kraljević je u veljači 1877. tražio od Propagande da pošalje apostolskog vizitatora u Hercegovinu te je optužio Buconjića za zanemarivanje župa, a hercegovačke franjevce za nasilno tjeranje vjernika na plaćanje za uzdržavanje za vrijeme uskrsne pričesti. Kongregacija je imenovala biskupa Kazimira Forlanija apostolskim vizitatorom; u Mostar je stigao u veljači sljedeće godine. Forlani je završio svoje izvješće u svibnju 1878.; savjetovao je biskupu da postupi u dogovoru s franjevcima, da bilježi prihode i rashode te da pomogne izgradnju samostana na Humcu. Pitanje župa ostalo je neriješeno.
Austrougarska uprava Austro-Ugarska i Ujedinjeno Kraljevstvo bile su nezadovoljne Sanstefanskim ugovorom i ustrajali su da se o novim teritorijalnim organizacijama na Balkanu razgovara na međunarodnoj razini. Sanstefanski ugovor revidiran je na Berlinskom kongresu održanom 13. srpnja 1878. godine. Uz pomoć Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke Austro-Ugarska je dobila mandat da zaposjedne Bosnu i Hercegovinu.
Kada je 31. kolovoza 1878. austrougarski general Stjepan Jovanović preko Vrgorca ušao u Hercegovinu kako bi oslobodio područje, Buconjić ga je primio u humačkom samostanu i pomogao mu da bez otpora uđe u Ljubuški i ostatak Zapadne Hercegovine. Nedugo zatim, Buconjić šalje brzojav caru Franji Josipu u kojem izražava nadu u ujedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. Buconjić je također bio član bosanskohercegovačke delegacije koja je otišla u Budimpeštu na poklonjenje pred carem, uručujući mu memorandume čiji je autor Buconjić.
S austrougarskom upravom, Hercegovačka franjevačka kustodija bilježi pad financijskih prihoda. Prestali su primati novčane donacije od austrougarskog cara koje je on slao za vrijeme osmanske okupacije, a nove vlasti su im oduzele i sve privilegije koje su im dali Osmanlije, uključujući i oslobađanje od plaćanja poreza. Budući da se više nisu smatrali misionarima, franjevci su prestali primati donacije raznih društava, posebice onih iz Lionskog dobrotvornog društva.
Dok je biskup Forlani još bio u službenoj vizitaciji, Buconjiću je mandat bio pri kraju. General Franjevačkog reda savjetovao je da se novo vodstvo ne bira do kraja vizitacije; zamolio je Forlanija da napravi popis prikladnih kandidata i poslao ga Propagandi u Rim. Forlani je za kustoda predložio Marijana Zovku, što je Propaganda odobrila 20. lipnja 1879. godine. Buconjić je 4. kolovoza pročitao odluku Propagande; po primitku vijesti, Zovko je odbio imenovanje zbog bolesti. Zovkina je ostavka odbijena i on je protiv svoje volje imenovan kustodom. Nova uprava imenovala je Buconjića gvardijanom humačkog samostana 18. kolovoza 1879. godine.
Apostolski vikar za Hercegovinu