Muammar al-Gaddafi (Sirt, 7. lipnja 1942. – blizina Sirta, 20. listopada 2011.) bio je libijski političar, državnik, vojni vođa i de facto Libijski čelnik.
Nakon vojnog udara 1969. godine postao je poglavar Libije. Definiran je do danas kao samoproglašeni revolucionarni vođa, bez formalnog mandata koji je vodio politiku Libije do svoje smrti.
Rodio se je kao najmlađe dijete u seljačkoj obitelji. Dobio je tradicionalno vjersko osnovno obrazovanje, a kasnije je išao u daljnju školu, ali je iz nje izbačen zbog političkoga aktivizma. Odrastao je u pustinjskom predjelu Sirta, u Sidranskome zaljevu. Bio je i na treningu i obuci u Ujedinjenomu Kraljevstvu. U srednjoj školi je skupio grupu prijatelja koja će na kraju doći na vlast udarom.
Godine 1970. dolazi na vlast kao čelnik skupine mlađih vojnih časnika koji su srušili monarhiju kralja Idriza. Gaddafi promiče panarapski nacionalizam i eliminira zapadni utjecaj u Libiji te zbog sponzoriranja terorizma dovodi Libiju u sukob s međunarodnom zajednicom.
Gaddafi u Libiji uvodi oblik islamskog socijalizma koji je pokušao elaborirati u svom literarnom uratku „Zelena knjiga”, koja neuobičajeno kombinira marksistička načela i islamsku tradiciju.
Ima čin pukovnika u koji je promaknut nakon dolaska na vlast 1. rujna 1969. godine.
Za života je bio de facto vođa Libije, iako nije imao nikakvu titulu ili službene ovlasti. Zaoštrio je odnose sa Zapadom. Bio je bliski suradnik PLO-a. Najviše je kritiziran zbog toga što su iz Libije potjecali oni koji su srušili putnički zrakoplov nad Lockerbiem. Kada je SAD-om vladao Ronald Reagan, pokušali su ga srušiti, ali neuspješno. Libija je napadnuta 15. travnja 1986. godine. Nije se promaknuo u čin generala, kao njemu sličan vođa Manuel Noriega.
Uzor mu je bio egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser. Nakon Nasserove smrti, pokušao se nametnuti kao panarapski lider. Želio je ujediniti Egipat, Libiju, i Siriju u jednu državu. Pokušao je ujediniti Tunis i Libiju, nije uspio i to je uzrokovalo duboki animozitet.
Gaddafi je imao suprugu i osmero djece (sedam sinova i jednu kćer). Posvojena kći Hanna navodno je poginula tijekom napada na Libiju dok se o sudbini ostatka obitelji još pojavljuju različite informacije.
Rane godine mini|kralj Idris
Muammar Gaddafi rodio se 1942. godine u beduinskom šatoru na području pustinjske pokrajine – u Sirtu, u tadašnjoj Libiji koja se nalazila pod talijanskom okupacijom. Njegovog djeda su ubili Talijani 1911. godine tijekom njihove invazije u Talijansko-turskom ratu, a rođaci su mu poginuli u eksploziji zaostale talijanske mine kada je ima 6 godina.Intervista di Tommaso Di Francesco ad Angelo Del Boca, "il manifesto", 2008-08-31, p. 5. Gaddafijev otac uzgajao je stoku zbog čega je obitelj bila u vječitoj potrazi za plodnom zemljom u ovoj pustinjskoj državi što je dovelo do čestih seljenja u skladu s beduinskom tradicijom. Tijekom djetinjstva pao je pod utjecaj Naserove ideologije tako da 1956. godine sa samo 14 godina sudjeluje u demostracijama protiv Izraelsko-francusko-britanske invazije Sinaja i Sueskog kanala. Tri godine kasnije Gaddafi postaje član konspirativne grupe, a 5. listopada 1961. godine on je vođa svoje vlastite grupe s kojom održava lokalne demonstracije protiv sirijskog izlaska iz unije s Egiptom zbog čega će biti izbačen iz škole.
Proklamirani cilj ove nove konspirativne grupe postaje ukidanje libijske monarhije i revolucija Naserovog tipa u Libiji, ali traženje puta od revolucionarne ideje do nalaska načina kako je izvršiti proći će dvije godine. Početni projekt nastaje 1963. godine kada Gaddafi sa svojim susudionicima sličnih godina rođenja stvara zavjeru da zajedno krenu u vojnu školu, a svoj osnovni oblik koji se više neće mijenjati dobiva 1964. godine stvaranjem organizacije slobodnih časnika i njenog centralnog komiteta kada svi pučisti dobivaju svoje pojedinačne, autonomne zadatke, dok jedini Gaddafi kao vođa zavjere zna cijeli plan državnog udara. Sljedećih 5 godina pučisti će napredovati na vojnim pozicijama u Libijskoj vojsci i početi zauzimati unaprijed dogovorene pozicije na strateškim mjestima u državi.
Rušenje kralja Idrisa
Napredak Gaddafijevih mladih časnika u drugoj polovici 1960-ih išao je u korak sa slabljenjem vlasti ostarjelog kralja Idrisa i njegove politike savezništva s Velikom Britanijom i SAD-om, a protiv volje naroda koji je pao pod potpuni utjecaj ideologije panarabizma. Masovne protudržavne, protužidovske nekontrolirane demonstracije 1967. godine za vrijeme i nakon šestodnevnog rata postaju simbol raspada kraljeve vlasti nakon čega Židovi masovno bježe iz Libije. Jedini odgovor na to su kraljeve čistke sirijskih, palestinskih i drugih arapskih ne-libijskih elemenata u zemlji što će na kraju izazvati još veći bijes.
Druga slabost kraljevog režima postaje njegovo zdravlje i nepostojanje nasljednika što izaziva mini zavjere različitih političkih skupina koje pokušavaju zauzeti najbolje pozicije za razdoblje nakon kraljeve smrti. Te skupine na kraju u svojim dvorskim borbama istovremeno stvaraju određenu političku ravnotežu, ali ne i stabilnost pošto jedna drugu blokiraju u stalnoj borbi za vlast.
Ta osjetljiva politička ravnoteža je narušena 4. kolovoza 1969. godine kada kralj Idris potpisuje abdikaciju u korist svog nećaka princa Hasana s time da će ona postati vrijedeća 2. rujna 1969. godine. Muammar Gaddafi je tada shvatio kako je zadnji čas za državni udar prije no što na vlast dođe potencijalno jači državni vladar.
U skladu s takvim razvojem događaja 1. rujna 1969. godine Gaddafijeva grupa mladih časnika izvodi beskrvni državni udar protiv kralja Idrisa koji se tada nalazio na liječenju u Turskoj.1969: Bloodless coup in Libya Novi režim je stvoren istog dana, a na njegovom čelu se našao Revolucionarni komandni savet od 12 članova pod Gaddafijovom kontrolom koji ukida monarhiju i proglašava novu Libijsku Arapsku Republiku.
Narod je državni udar dočekao s oduševljenjem, a kao jedina opasnost se pojavila mogućnost britanske invazije koja ubrzo otpada dogovorom kralja Idrisa i Revolucionarnog komandnog savjeta po kojemu on kralj priznaje rezultat državnog udara, a revolucionari garantiraju sigurnost njegove obitelji u Libiji.Library of US Congress:The September 1969 Coup
Prvi potezi
Istoga dana kada dolazi do preuzimanja vlasti, Revolucionarni komandin savjet obećaje da će uz Božju pomoć država krenuti putem „slobode, jedinstva, socijalne pravde, jednakosti stanovništva i otvaranjem vrata poštenim poslovima”, a libijski narod je pozvan da krene zajedno kao slobodna braća u novo doba prosperiteta, jednakosti i poštenja
Također Revolucionarni komandni savjet je na vanjskopolitičkom planu obavjestio sve strane vlade da državni udar nije usmjeren protiv niti jedne države i da će svi međunarodni ugovori ostati na snazi, a imovina stranaca u Libiji će biti zaštićena. U sljedećih par dana novostvoreni režim je dobio međunarodno priznanje svih država, a 24 sata nakon onog američkog od 6. rujna 1969. godine dolazi do formiranje prve vlade koja dobiva zadatak da provodi program Revolucionarnog komandnog savjeta
Tijekom prvih mjeseci Revolucionarni komandni savjet odbija otkriti tko je njegov predsjednik. Da je to duboko religiozni i asketski mlađahni časnik kapetan Muammar Gaddafi, bit će libijskoj i svjetskoj javnosti otkriveno tek u siječnju 1970. godine
Protuudari
Gaddafijevo beskrvno i lagano preuzimanje vlasti je gotovo odmah postalo signal za ostale ambiciozne političare s dovoljno jakom političkom ili vojnom bazom da pokušaju nešto slično, a što je dovelo do dva pokušaja državnog udara u manje od godinu dana. Prvi od njih je bio prosinački zajednički pokušaj ministra obrane i ministra unutrašnjih poslova koje je u rujnu Revolucionarni komandni savjet bio postavio u ministarske fotelje. Nakon gušenja puča Gaddafi je uzeo poziciju premijera i ministra obrane, dok je Abdel Salam Jallud, njegov zamjenik u RKS, postao ministar unutrašnjih poslova.Library of US Congress:Qadhafi and the Revolutionary Command Council
Do novog pokušaja državnog udara došlo je mjesec dana nakon američkog napuštanja vojne baze u Libiji u srpnju 1970. godine. Ovaj pokušaj pokrenuo je Abdullah Abid Sanusi rođak kralja Idrisa, a nakon njegova gušenja Revolucionarni komandin savjet skida masku civilne vlade i preuzima de facto i de jure potpunu vlast u državi.
Reforme i ideologija
Jedan od prvih koraka Gaddafija nakon dolaska na vlast bila je reforma kalendara i to tako da je promijenio imena mjeseci u godini, a kao prva godina se računala ona od proroka Muhameda, dok su ostale reforme službeno najavljene 15. travnja 1973., a nakon njegovog razočarenja s nedostatkom revolucionarnog entuzijazma kod stanovništva. Te reforme su bile podijeljene u nekoliko osnovnih točaka: Otkazivanja svih postojećih zakona koji je donio prethodni monarhistički režim i njegove zamjena zakonima s osnovom na muslimanskom zakoniku; Ukidanje sve političke opozicije to jest zabrana svi drugih političkih opcija, što je uključivalo komunističke i pro-kapitalističke stranke, ali i Muslimansko bratstvo; davanje oružja stanovnicima kako bi branili revoluciju; reforma državne administracije i borba protiv korupcije; promoviranje muslimanskih ideja i zabrana svega u suprotnosti s njom.
Gaddafi kojemu za njegovu libijsku revolucije i reforme uzor biva Kineska kulturna revolucija, cilj postaje obnova starih arapskih i islamskih kulturnih vrijednosti. Taj po Gaddafiju poseban libijski razvojni put na kraju postaje mješavina ekstremnog etničkog nacionalizma ili, preciznije, panarabizma, planirane socijalne ekonomije, islama i stanja socijalno osjetljive vojne vojne diktature s njim na čelu. Uporište režima su vojska, državni aparat i seosko stanovništvo za koje te institucije su praktički jedini mehanizam društvenog napredovanja, odnosno stanovništvo Tripolitanije u klanovski i regionalno podijeljenoj Libiji.
Iako za stanovnike Zapadne Europe i SAD-a ovako postavljena ideologija zvuči neobično, Gaddafijeve ideje o povratku na muslimanske vrijednosti, kritici državne administracije i konzumerizma, politika nesvrstanosti između velesila te protivljenje Izraelu su bili u liniji s razmišljanjem tipičnih stanovnika Libije prve polovice 1970-ih.
Islamski socijalizam i panarabizam mini|Gaddafi (lijevo) sa svojim političkim uzorom Egipatskim predsjednikom Naserom 1969. godine Gaddafi je zasnovao svoj novi režim na mješavini arapskog nacionalizma, europske socijalne države i onoga što je Gaddafi opisao kao „izravna, narodna demokracija”. On je nazvao ovaj sustav islamski socijalizam i dok je dopuštao privatno vlasništvo u malim poduzećima, vlada je kontrolirala velika poduzeća. Gaddafijeva ideologija je kao svoje temeljne ciljeve navodila blagostanje, „oslobođenje” i obrazovanje. Također je nametnuo islamska moralna pravila, zabranivši točenje alkohola i kockanje. Kako bi ojačao ideale ovakve socijalističko-islamske države, Gaddafi je objavio svoju političku filozofiju u Zelenoj knjizi, izdanoj 1976. godine. U praksi je trud libijskoga političkog sustava u ostvarivanju ciljeva i svojih uzvišenih ideala nailazio na sve veće probleme, uglavnom zbog unutarnjega otpora klanova povezanih sa svrgnutim kraljem Idrisom; dok je puč 1969. godine izvršen bez prolijevanja krvi, na svaki daljnji pokušaj državnoga protuudara se odgovaralo sve većom represijom tako da je 1980. došlo do odluke da se važniji i politički protivnici fizički likvidiraju, bez obzira živjeli oni u Libiji ili Europi.