Brazilski džiju-džicu (u medijima i u obliku brazilski jiu-jitsu) (eng. krat. BJJ) je borilačka vještina i borilački šport koji je usredotočen na grappling i osobito na borbu na tlu s ciljem dobivanja dominantne pozicije te korištenjem zglobnih koštaca (engl. joint locks) i gušenja da se prisili protivnika na predaju. Sistem se razvio iz modificirane verzije Juda prakticiran prije 2. svjetskog rata uključujući i neke tehnike iz klasičnog Jujutsua te s fokusom na ne-wazu (podne tehnike). Promovira princip da manja, slabija osoba korištenjem ravnoteže i tehnike se može uspješno obraniti protiv većeg i jačeg napadača. BJJ se može trenirati za samoobranu, športske grappling turnire (gi i ne-gi) i mješovite borilačke vještine (MBV, engl. MMA – Mixed Martial Arts). Sparing (popularno zvano «kotrljanje») s protivnikom igra važnu ulogu u treniranju.

Porijeklo Vještina je započela s Mitsuyom Maedom zvan Conde Coma (Grof Borba), japanskim judašem i članom Kodokana. Jigoro Kano je poslao Maedu da širi Judo izvan Japana. Kasnije, Maeda je emigrirao u Brazil 1910-ih godina gdje je utjecajni poslovni čovjek Gastão Gracie pomogao da se useli. Zauzvrat za njegovu pomoć, Maeda je trenirao Gastãovog najstarijeg sina Carlosa Graciea Judo koji je sam kasnije trenirao svoju braću uključujući i Hélia Graciea. mini|250px|Obitelj Gracie Kada je Meada učio obitelj Gracie Judo on je to nazivao Jujutsu. Nije poznato zašto je to učinio jer je Maeda trenirao Jujutsu samo kratko vrijeme kao dijete. Jedna teorija je da zato što je Maeda sudjelovao u brutalnim borilačkim natjecanjima što je Kano smatrao da je protiv principa Juda, Maeda je promijenio ime jer je raskinuo s Kanom. Druga teorija je da je Maeda stavio mnogo prljavih tehnika u svoj silabus porijeklom iz klasičnog Jujutsua. U to vrijeme bilo je znano kao džiju-džicu – ne «Gracie džiju-džicu» ili «Brazilski džiju-džicu». Ovi nazivi su kasnije nastali kada je Gracie obitelj svoju borilačku vještinu počela širiti u SAD. «Jiu-jitsu» je isto bio originalno sricanje vještine na zapadu i zbog toga ova vještina je zadržala takav naziv iako tehnički netočan. Ostalo uobičajeno sricanje je Jujitsu, Jujutsu, Ju jitsu i Ju-jitsu. Raznolikost sricanja je zbog poteškoća transliteracije japanskih Kanji zvukova u engleski fonetski sistem.

Gracie braća trenirali su mnoge svoje sinove, koji dalje nastavljaju obiteljsku tradiciju. Kroz konstantno tehničko dotjerivanje u treningu i pravom borbom, naglašavajući podne tehnike, Brazilski džiju-džicu kakav je danas znan je bio stvoren. Gracie obitelj je nastavila razvijati sistem kroz 20. stoljeće često boreći se u vale tudo borbama (preteča današnjih MMA natjecanja), tijekom koji je dobio fokus na borbu na tlu i rafiniranje njegovih tehnika.

Rasprostranjenost

Ostali pridonoseći faktori stilističkoj raznolikosti BJJ-a uključuju želju Gracie obitelji da stvore nacionalnu borilačku vještinu, utjecaj brazilske kulture, naglasak Gracie obitelji na full-kontaktnoj borbi i samoobrani, zatvaranje Kodokana poslije 2. svjetskog rata od strane Američkog Okupacijskog Autoriteta (koji se smio samo otvoriti pod uvjetom da se okrene športu), kao i osobno dodavanje Gracie obitelji korpusu tehnika i teorijama u pogledu samoobrane, borilačkih vještina i metoda treninga. lijevo|mini|Kimura protiv Hélia Graciea, tzv. Kimura koštac Brazilski Jiu-Jitsu je došao do međunarodnog priznanja u svijetu borilačkih vještina u 90-ima, kada je majstor Brazilskog džiju-džicua Royce Gracie dobio prvi, drugi i četvrti UFC (Ultimate Fighting Championship) koji je u to vrijeme bio eliminacijski turnir borilačkih vještina. Borio se često protiv mnogo krupnijih oponenata koji su prakticirali druge stilove, uključujući boks, shoot-fighting, Karate, Judo, Taekwondo i hrvanje. Od tada je BJJ postao osnovna vještina za mnoge MMA borce i smatra se odgovornim za usmjeravanje velike pozornosti na aspekt borbe na tlu. Športski BJJ turniri dobivaju sve veću popularnost diljem svijeta i započeli su brojne gi i ne-gi submission grappling natjecanja kao ADCC svjetsko prvenstvo u submission grapplingu.

Hélio je sudjelovao u nekoliko judo natjecanja koji su većinom završili neriješeno, jedan gubitak došao je od Masahika Kimure čije je ime kasnije korišteno za naziv ručne poluge s kojom je službeno dobio Hélia. U mnogo kasnijem intervjuu Hélio je priznao da je ranije u borbi bio onesviješten gušenjem ali je brzo povratio svijest i izbjegao da ranije izgubi. Postoje mnogo iskaza o tome što se dogodilo tijekom borbe, od toga da se Kimura rugao Héliovom držanju i otvoreno ga vrijeđajući do toga da je Kimura bio toliko impresioniran s Héliovom vještinom da ga je pozvao da podučava u Japanu. Danas, Hélio s vremena na vrijeme podučava u Brazilu i pridružuje se sinovima tijekom njihovih borbi. Vještina se ponekad nazive Gracie džiju-džicu (GJJ) ali taj naziv je stavljen pod vlasništvom Roriona Graciea i označava stil podučavan od njega i njegovih odabranih instruktora. Ostali članovi Gracie obitelji često zovu svoj stil prema vlastitim imenima kao npr. Charles Gracie džiju-džicu ili Renzo Gracie džiju-džicu i slično. Machado braća zovu svoje stil Machado džiju-džicu. Iako svaki stil i njegovi instruktori imaju jedinstvene značajke, smatraju se varijacijom Brazilskog džiju-džicua.

Usporedba s ostalim borilačkim vještinama izvedenim iz klasičnog Jujutsua

Najvažniji faktor koji razlikuje Brazilski džiju-džicu od Juda i nekih škola Jujutsua je da BJJ daje namjerni naglasak na borbu na tlu. Dok japanski Jujutsu i Judo uključuju trening za parter (newaza) malo japanskih škola daje naglasak na parter kao BJJ. Neke, ako ne i sve, BJJ škole zanemaruju tehnike bacanja. Takav režim treniranja je odgovoran za velike napretke u borbi na tlu uveden BJJ-om kao i velike nedostatke u stojećem grapplingu koji neki ublažavaju s usporednim treniranjem Juda ili hrvanja. Usto, kao i Judo, BJJ potiče na randori ili slobodno spariranje protiv protivnika koji se opire. Stoga studenti imaju priliku da testiraju svoje vještine i razviju ih pri realističnim uvjetima pritom smanjujući rizik od ozljede.

Ponekad se pretpostavlja da je Maeda je bio majstor Jujutsa. Ipak, dok je u kasnim 1880-ima Judo bio smatran školom Jujutsua mogao se koristiti taj naziv naizmjence s nazivom Jujutsu. Maeda je zapravo vrlo kratko trenirao tradicionalni Jujutsu kao dijete prije nego što je počeo trenirati Judo. I zanimljivo je napomenuti da stari Kodokan zapisi imaju Hélia Graciea registriranog kao 3. dana u Judu. Izrazita razlika između BJJ-a i japanskih stilova uključuje naglasak udaraca na podu, hvatove i zglobne koštice koji su zabranjeni u športskom džudu ali se uče u praktičnom Judu i tradicionalnom Jujutsu. Danas, glavna razlika između Gracie/Brazilski džiju-džicua leži između Héliovog tradicionalnog GJJ-a za samoobranu i športskog BJJ-a za bodovno natjecanje. Postoji veliko ispreplitanje u tehnici između to dvoje.

Stil borbe

Brazilski džiju-džicu naglašava tehnike borbe na tlu i predajnog hvata (engl. submission hold) uključujući zglobne koštce i gušenja već prisutna u mnogim drugim borilačkim vještinama s ili bez naglaska na borbi na tlu. Premisa je da većina prednosti većeg i snažnijeg protivnika dolazi od duljeg dohvata i snažnijih udaraca mogu biti negirana ako borba bude na tlu. BJJ uključuje mnoge tehnike bacanja i rušenja protivnika na tlo koji se temelje na glavnim temeljima ljudskog tijela: bokovi i ramena. Takva rušenja je teško izbjeći bez treninga. Kada je protivnik na tlu broj napada (i protunapada) su na raspolaganju da se protivnik manipulira u pogodan položaj za primjenu predajnog hvata. Dobivanje dominantne pozicije na tlu (u smislu kada je protivnik na nekom a on je podu okrenut leđima) je znak inovacije BJJ stila i uključuje učinkovito korištenje pozicije garda za obranu sama sebe s donjeg položaja, i izvlačenje iz garda za dobivanje dominantne pozicije s gornjeg položaja s kontrolom bokova, mount i leđnom mount pozicijom. Ovaj sistem napada i manipulacija se može usporediti s oblikom kinetičkog šaha ako je rabljen od strane dva iskusna praktikanta. Predajni hvat je jednak šah-matu.

Vrste predaje

Većina predajnih hvatova se može grupirati u dvije velike kategorije: zglobni koštci i gušenja. Poluge tipično nastaju izoliranjem protivnikova uda i stvaranjem poluge s vlastitim tijelom što će prisiliti zglob da se giba izvan normalnog područja kretanja. Pritisak bi se trebao povećavati kontroliranim načinom i biti smanjen kada se protivnik ne može osloboditi iz hvata ili javlja da se predaje. Uobičajeni oblik predaje je tapkati protivnika, strunjaču ili sama sebe nekoliko puta. Verbalna predaja je isto prihvatljiva.

Alternativno, moglo bi se primijeniti gušenje, prekidajući dotok krvi do mozga, uzrokujući nesvjesticu ako protivnik ne želi tapkati. Treći, manje uobičajeni tip predajnog hvata je kompresijski koštac, gdje mišić protivnika je pritisnut o tvrdu i veliku kost (uobičajeno goljenica ili zglob šake), uzrokujući izrazitu bol protivniku. Ova vrsta koštca često produžuje zglob u suprotni smjer rastavljajući ga.

Zglobni Koštci

Dok je većina zglobnih koštaca dozvoljeno, većina natjecanja sprječava ili ograničava neke ili sve zglobne koštce koji obuhvaćaju koljena i kralježnicu. Razmišljanje iza toga je da kutovi manipulacije potrebni da se uzrokuje bol su skoro jednaki onima koji uzrokuju ozbiljnu ozljedu. Zglobni koštci koji zahtijevaju okretanje koljena (zvani okrećući koljenični koštac) su uobičajeno zabranjeni jer uspješno izvršenje poteza skoro uvijek rezultira trajnom ozljedom koja zahtijeva operaciju. Slično zglobna manipulacija kralježnicom je zabranjena zbog opasnosti drobljenja ili pomaknuća kralješka. U Brazilu, određeni koštci koji obuhvaćaju koljena i gležnjeve su dozvoljena samo u natjecanjima od smeđeg pojasa na dalje, a natjecatelji s nižim pojasevima će biti diskvalificirani ako uporabe te poteze.

Ipak, mnogi zglobni koštci koji obuhvaćaju ručne zglobove, lakat, ramena ili gležnjeve su dozvoljeni jer ti zglobovi ima veću savitljivost i sigurni su pod pravilima natjecanja. Usto, u nižim nivoima natjecanja, neki borci koriste poteze čija je jedina svrha zadati bol njihovim protivnicima, u nadi da će tapkati. U to spada guranje prstnih zglobova u određene točke u tijelu, držanje protivnikove glave da im se izmori vrat (zvano «otvarač konzervi» ili kubi-hishigi) i stavljanje tjelesne težine na prsnu kost, vanjska rebra ili slične osjetljive kosti. Ti potezi nisu pravi predajni hvatovi i izbjegavaju se ili brutalno kontriraju na srednjim ili visokim nivoima natjecanja. Generalno, služe za distrakciju.

Gušenja

Većina BJJ gušenja uključuje stezanje karotidne arterije (uzrokujući hipoksiju). Tehnički to nisu «gušenja» već «davljenja»; ali, izraz «gušenje» je često krivo uporabljen obuhvaćanjem gušenja i strangulacije. To se razlikuje od instinktivnih pokreta gušenja koji općenito uključuju stezanje dušnika (uzrokujući asfiksiju) – legitimno gušenje. Iako je ta razlika suptilna ona je zapravo važna. Zračna gušenja su manje učinkovita nego davljenja i kao posljedica može doći od ozljede dušnika, čak i do smrti. Kontrastno, krvna gušenja (davljenja) direktno prekidaju dotok krvi u protivnikov mozak izazivajući brz gubitak svijesti bez oštećenja unutarnje strukture. Biti «gušen» tako je zapravo relativno sigurnije sve dok je gušenje prekinuto odmah nakon gubitka svijesti puštajući krv (a time kisik) natrag u mozak prije nego što nastupa nedostatak kisika. Ali, ne bi se smjelo to prakticirati bez nadzora.

Metode Treninga