Rijeka (talijanski i mađarski: Fiume, autohtono čakavski: Rekà ili Rika, zastarjeli njemački naziv: Sankt Veit am Flaum, slovenski: Reka), najveća je hrvatska luka, treći po veličini grad u Republici Hrvatskoj te administrativno središte Primorsko-goranske županije. Rijeku je mađarska vlada još u 18. i 19. stoljeću zbog idealnog zemljopisnog položaja i dubine mora u Kvarnerskom zaljevu razvila u jednu od najvećih europskih luka i moćno industrijsko središte. Najveću naseljenost grad je imao za popisa 1991. godine, a na svakom sljedećem imao je oko dvadeset tisuća stanovnika manje pa je u trideset godina spao sa 165 904 na sadašnjih 108 622 stanovnika.
Rijeka je 2020. bila Europska prijestolnica kulture, zajedno s irskim Galwayjem.
Zemljopisni položaj lijevo|mini|Rijeka i Opatija u Riječkom zaljevu i Gorski kotar u pozadini
Rijeka se nalazi na zapadu Hrvatske, na sjevernoj obali Riječkog zaljeva (14° 26' istočne zemljopisne dužine 45° 21' sjeverne zemljopisne širine), kao dijela većeg Kvarnerskog zaljeva Jadranskog mora, koje se kao veliki zaljev Sredozemnog mora uz Tršćanski zaljev najdublje uvuklo u europsko kopno. Riječki zaljev, koji je preko Velih vrata (između istrarskog kopna i otoka Cresa), Srednjih (između Cresa i otoka Krka) i Malih vrata (između Krka i kopna) spojen s južnim dijelom Kvarnerskog zaljeva, dovoljno je dubok (oko 60 m) za uplovljavanje najvećih brodova, što je Rijeci omogućilo da postane važna morska luka. Grad Rijeka leži na ušću rijeke Rječine u kvarnerskoj mikroregiji Kvarnersko primorje na razmeđi 2 povijesnih regija koje razdvaja Rječina pa sa Sušakom počinje Hrvatsko primorje, a zapadno od Rječine počinje Julijska krajina, povijesno područje od Soče na zapadu do Rječine na istoku. U Rijeci započinju dva važna kopnena prometna pravca. Prvi iskorištava činjenicu da se Rijeka nalazi u području u kojem su Dinaridi najuži (pedesetak kilometara), što omogućuje lakše povezivanje obale Jadranskog mora i panonske unutrašnjosti, dok je drugim Rijeka preko Postojnskih vrata povezana s istočnoalpskim prostorom.
Klima lijevo|mini|Plaža Sablićevo mini|Skijalište Platak, sjeverno od Rijeke Prema Kepenovoj klasifikaciji klima, Rijeka ima umjereno toplu vlažnu klimu (tip Cf). Prosječna temperatura zraka u gradu iznosi 13,8 °C, srednje siječanjska temperatura je 5,6 °C, dok srednja temperatura u srpnju iznosi 23,3 °C. Godišnje u 86 dana ukupno padne 1529 mm padalina. Na količinu padalina i njihovu godišnju raspodjelu izravno utječu jesenje i proljetne ciklone nastale u novskom zaljevu. Tijekom zime u Rijeci vrlo rijetko padne snijeg, no zadnji veći pao je 2010. Uz senjsku, na Jadranu je poznata i riječka bura, hladan i suh vjetar sjeveroistočnog smjera, čija brzina na mahove dostiže i orkanske vrijednosti (160 km/h), a najčešće nastaje u hladnijem dijelu godine prelijevanjem hladnog zraka iz Panonske nizine preko Dinarida.
Simboli grada Zastava Silka Opis120pxSuvremena službena zastava Grada Rijeke plava je sa žuto uokvirenim grbom u sredini, izglasana na Gradskom vijeću 1998. godine. Gradsko vijeće Grada Rijeke donijelo je u travnju 2005. godine zaključak kojim se ponovno pokreće proces povratka povijesnih gradskih simbola.120pxRiječka trobojnica, povijesna zastava Rijeke (karmin-zlatno-kobalt plava), danas sa službenim grbom služi kao svečana zastava Grada Rijeke. Povijesna je zastava u upotrebi bila sve do 1947. (s kraćim prekidom u razdoblju D'Annunzijeve okupacije). Od 1998. godine Grad je pokušao u nekoliko navrata vratiti tu zastavu u službenu uporabu, ali je Ministarstvo uprave odbilo odobriti postupak jer se zastavom služe iredentističke organizacije u Talijanskoj Republici. Kako bi riješio sukob s Ministarstvom, gradsko je vijeće donijelo odluku o uvođenju svečane zastave.
Grb
mini|120px|Riječki grb Grb Rijeke temelji se na grbu koji je dodijelio car Svetog Rimskog Carstva Leopold I. 6. lipnja 1659.
U crvenom ovalnom štitu desnom nogom stojeći na stijeni dvoglavi crni orao uzdignutih krila obiju glava gledajući u lijevo sa zlatnim kljunovima i nogama i crvenim jezicima, lijevom nogom drži vrč prirodne boje iz kojeg se obilno izlijeva voda koja se razlijeva oko stijene. Iznad orla nalazila se kruna kuće Habsburg s dvije plave trake koje izlaze iz nje, a ispod štita traka s natpisom »INDEFICIENTER« (nepresušan).
Danas je u službenoj uporabi inačica grba bez povijesnih simbola poput habsburške krune i natpisa »INDEFICIENTER« jer su odbijeni mišljenjem Ministarstva uprave iz 1998. godine.
Povijest
Antika Iako se u širem području grada mogu pronaći tragovi naselja iz paleolita i neolita, najranijim naseljima na današnjem području grada smatra se gradinaTarsatica na Trsatskom brdu koja se pripisuje ilirsko-keltskom plemenu Japodima. Stari Grci su kvarnerske otoke nazivali Elektrides (Jantarski otoci), a poznat je pretpovijesni jantarski put (kojim se trgovalo jantarom od Baltika do sjevernog Jadrana), a japodska kultura bogata je figuralnim artefaktima od jantara, za pretpostaviti je da je Tarsatica, japodsko naselje najbliže moru, bila glavni punkt za prenošenje jantara na liburnsku obalu i otoke Kvarnera. Priča da je postojalo liburnsko naselje Tarsata, u prirodnoj luci na obali nema nikakvih dokaza.
Liburnija 129. g. stare ere dolazi pod vlast Rimljana koji na cesti koja vodi od Trsta (Tergeste) preko Krasa prema Crikvenici (Ad Turres) i Senju (Senia) gradi castrum (vojnu utvrdu) Tarsatica na desnoj obalu ušća rijeke Rječine u Kvarnerski zaljev,(Sinus Flanaticus) na mjesto na kojem se nalazi današnji Stari grad. U doba cara Augusta Tarsatica se razvija u veče planski izgrađeno naselje. Iz tog razdoblja datiraju brojni arheološki nalazi - temelji rimskih bedema, zidovi zgrada i castruma, podzidana obala, ostaci termi (hipocaust i mozaici) i kasnoantičkih rimskih vrata.
Srednji vijek lijevo|mini|Rijeka 1689. godine lijevo|mini|Trsatska gradina Poslije pada Zapadnog Rimskog Carstva, u 5. stoljeću, grad je bio pod vlašću država Ostrogota, Bizantskog Carstva, Langobarda i Franaka. U turbulentnom ranom srednjem vijeku o ovom području gotovo da nema podataka. Prema G. Kobleru, Karlo Veliki 800. godine dao je razrušiti i spaliti ranosrednjovjekovnu Tarsatku (potvrdili i arheološki nalazi) kao odmazdu zbog mučkog ubojstva vojvode Erika od Strassburga 799.: Juxta Tarsacticam Liburniǽ civitatem insidiis oppidanorum oppresus est. Tada prestaje kontinuitet življenja na toj lokaciji što potvrđuje i preseljenje tog toponima na brdo Trsat (Tarsatica → Tarsatto → Trasat → Trsat).
Kada su novi stanovnici ponovno naselili područje antičke i ranosrednjovjekovne Tarsatike nije poznato, a današnja se Rijeka spominje prvi put 1139. pod imenom Flumen kada je pulski biskup dao taj feud u podnajam devinskim feudalcima.Kobler Giovanni, Ibid. vol. I. str. 43.
Kada su sv. Vid i Modesto postali zaštitnici grada nije poznato, a tek u XIV. st. se Rijeka spominje pod imenom - Terra Fluminis Sancti Viti ili na njemačkom Sankt Veit am Pflaumb ili St. Veit am Flusse, a ranije Veneti Rijeku zovu Flumen, a Slaveni (Hrvati i Slovenci) vjerojatno Reka ili Rekà bez spominjanja sveca. Isto tako u VII. st. spominje se mjesto Phanas non longe a civitate Tarsatico, koji neki smještaju na ušće Rječine s obzirom na to da se u ta nesigurna vremena stanovništvo preselilo na sigurniji Trsat (Tarsatico) dok drugi ga smještaju na samostan u Opatiji..
U prvoj polovice 14. stoljeća se u povijesnim izvorima spominju dva naselja: Tersatto, na uzvišenju iznad lijeve obale Rječine (Flumen Tarsia), na mjestu japodske gradine, i Rijeka, na obali na mjestu rimske Tarsatike. Srednjovjekovna Rijeka je utvrđeni feudalni grad, uskih kala koje prate raster rimskog grada pa je tako Cale dei canapini (Kala užara) slijedi rimski decumanus, okružen zidinama s nekoliko kula i kanalom (o čermu svjedoči i toponim Contrada del fosso – Kontrada Rov), koji je podijeljen na dva dijela. U gornjem dijelu se nalazio srednjovjekovni kaštel i stari hram San Vito s portikom, dok je donji dio bio gospodarsko i trgovačko naselje i augustinski samostan kod zapadne porte i Duomo kod najvažnije porte (ulaz u luku na ušću Rječine - današnji Mrtvi kanal), a gdje je bio ulaz u grad s južne, morske strane u 15. st. podignut gradski toranj (Pod urom – Torre civica) restauriran u 18. stoljeću.Kobler G. Ibidem vol. II. str. 38-40.
Od 12. stoljeća Rijeka je posjed Devinaca koje u 15. st. nasljeđuju feudalci od Walesa ili Walsee (Trsat je bio u posjedu krčkih feudalaca Frankapana). Od 1466. godine Rijeka je u posjedu Habsburgovaca, kao dio Kranjske (današnje centralne Slovenije). Kroz čitav srednji vijek sve do 1606. g. pod crkvenom je jurisdikcijom patrijarha u Aquileji.
Znatan ekon. procvat grada počeo je u 15. st., a zasnivao se na trgovini željezom (dopremanim iz kranjskih fužina), uljem (iz Itallije i Dalmacije) te drvom, stokom i kožom (iz Hrvatske).
Novi vijek mini|Korzo s baroknim Gradskim tornjem iz 1876. godine mini|Rijeka Rječina prolazi središtem grada (na slici Sušački kej) U 16. stoljeću u gradu djeluje glagoljska tiskarnica. Zbog razvijene trgovine željezom, uljem, drvom, vunom, stokom i kožom, Rijeka doživljava trgovinski procvat. Dolaskom isusovaca u Rijeku unaprijedio se kulturni i prosvjetni život grada. Godine 1627. osnovana je Isusovačka gimnazija, što se smatra začetkom rada Sveučilišta u Rijeci.
U 17. stoljeću zbog čestih turskih provala i dugotrajnih sukoba uskoka s Mlečanima prestaje zlatno doba riječke trgovine. Nakon Velikog turskog rata prestaju turske provale i počinje novo jačanje Rijeke kao važnog trgovačkog središta, pa je 1719. austrijski car Karlo VI. proglasio Rijeku slobodnom lukom. Ojačala Ugarska uskoro počinje iskazivati pretenzije prema Rijeci kao svom izlazu na more. U 18. stoljeću ispod Trsata javlja se novo naselje - današnji Sušak. Godine 1768. utemeljena je riječka pravoslavna zajednica. Iz Sarajeva, tada velikog grada od 60.000 stanovnika, došle su 82 trgovačke obitelji. Rijeka je tad imala 5 956 stanovnika, a Zagreb 2 815 stanovnika. 23. listopada 1775. dvanaest pravoslavnih trgovaca zatražili su dopuštenje za podizanje hrama. Po projektu Ignazija Henckea 1788. je započeta crkva svetog Nikole, 1790. godine.Klub Sušačana Igor Žic: Dva Spiridona Gopčevića, dvije tragične sudbine, Sušačka revija, broj 61 (pristupljeno 17. kolovoza 2017.) Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće Rijeka je neko vrijeme bila pod francuskom upravom u sklopu Ilirskih provincija. Od Francuza je oslobođena 1813. godine.
19. stoljeće lijevo|mini|Rijeka oko 1900. godine.
Grad je 1848. godine imenovanjem bana Josipa Jelačića za guvernera Rijeke izravno pripojen Banskoj Hrvatskoj kao nagrada za suzbijanje protuhabsburških pobuna u srednjoj Europi. Carska odluka nije primljena pozitivno sa strane tadašnje gradske elite, te je hrvatsko-mađarska borba za Rijeku unutar Monarhije završena 1868. kada je dodatkom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, tzv. Riječkom krpicom, Rijeka kao corpus separatum, tj. izdvojeno tijelo, došla pod izravnu upravu mađarske vlade. Rijeka je 1870. godine u potpunosti pripojena Mađarskoj. Mađarska ubrzano razvija Rijeku u svoj najveći pomorsko-lučki centar, te se razvija određeno suparništvo između dvije najveće luke u Monarhiji, Rijeke pod mađarskom i Trsta koji je bio pod austrijskom upravom.