248px|mini|kralj Tvrtko I. Kotromanić.
Stjepan Tvrtko I. Kotromanić (oko 1338. – 10. ožujka 1391.), posljednji bosanski ban od 1353. do 1377., a zatim prvi bosanski kralj od 1377. do 1391. godine.
Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Tvrtka I. učinilo najjačim vladarom u povijesti srednjovjekovne Bosne. To je razdoblje razvitka gradova, trgovine i rudarstva, a kuje se i prvi zlatni novac na bosanskim prostorima. Tu se javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih banova i kraljeva. Sljedeći zlatnici u Bosni pojavljuju se tek sa Stjepanom Tomašem.
Podrijetlo 220px|thumb|lijevo|Spomenik kralju Tvrtku I. u Tuzli thumb|220px|lijevo|Spomenik kralju Tvrtku I. u Herceg Novom thumb|220px|lijevo|Pečat kralja Tvrtka I. thumb|220px|lijevo|Bobovac (rekonstrukcija), sjedište bosanskih kraljeva Tvrtko I. Kotromanić je bio sin kneza Vladislava, brata prethodnog bana u Bosni Stjepana II, i Jelene Šubić, kćeri Jurja II. Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića, te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćeri svrgnutog srpskog kralja i bana Usore i Soli Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. (Stjepan I. je imao prvu ženu prije Jelisavete). Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II. Celjskog i baka Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva.Genealogija prema Leou van de Pasu
Njegova majka, Jelena Šubić, bila je po očevoj strani unuka hrvatskog bana i vladara cijele Bosne Pavla I. Šubića Bribirskoga i njegove žene Urse, dok je majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćer svrgnutog srpskog kralja Dragutina Nemanjića, čija je majka bila potomak dinastije Anžuvinaca podrijetlom iz Napulja, i ugarske princeze Katarine, kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V., čija je majka bila kćer poglavara turskog plemena Kumana.
Tvrtko je bio prvorođeni sin iz braka Vladislava Kotromanića i Jelene Bribirske. Kralj Tvrtko je rođen oko 1338. godine, dok je njegov izvanbračni polubrat Stjepan Dabiša rođen oko 1339. godine. Pokraj Tvrtka I. Vladislav i Jelena su imali još jednog sina: Stjepana Vuka, koji je rođen oko 1345. godine. Moguće je da roditelji Tvrtka I. imali još dvije kćeri, Katarinu, koja je bila grofica Celja i majka Hermana II. Celjskog i Mariju Helfenštajn, koja je bila udata za helfenštajnskog gorfa Ulirha.
Tvrtko I. je sa samo petnaest godina postao bosanski ban. Po pravilu, nakon smrti bana Stjepana II. bansku čast je trebao preuzeti otac Tvrtka I., knez Vladislav. On je bio teško bolestan, pa je nasljedna prava prenio na sina Tvrtka I. Tako je Tvrtko I. vladao kao ban pod regenstvom oca. Vladislav je već sljedeće godine umro 1354., tako da je regent Tvrtka I. postala kneginja Jelena Šubić.
Ban Godine 1353. umro je ban Stjepan II. Kotromanić. Bansku čast naslijedio je Tvrtko I., "sin gospodina kneza Vladislava a sinovac velikoga i slavnoga gospodina bana Stepana". Banovina Stjepana II. je izgrađena na savezima i banovoj vojnoj snazi, a kao rezultat slijedila je i odanost lokalnog plemstva. Svoju moć iskoristio je dalje da uveća svoju vlast u zemljama poput Huma. Međutim, širenje vlasti nije slijedilo i jačanje državno-pravne administracije. Upravu nad zabačenijim posjedima uglavnom je prepuštao svojim vazalima, što je u konačnici slabilo bansku vlast. Dok je snaga ugleda Stjepana II. bila prilična, ugled njegove banovine nije. Vlast nad mnogim krajevima se tako svodila na osobni ugled Stjepana II.
Tvrtko I. je imao svega petnaest godina kada je započeo svoju vladavinu, a tek nekoliko lokalnih plemića osjećalo je potrebu služiti ga. Kako nije postojala dovoljno jaka središnja vlast, plemstvo je djelovalo po osobnim željama. Ispostavilo se da je velika cjelina Stjepana II. bila umjetna tvorevina prolazne prirode, koja se raspala na nekoliko dijelova. Uspostava središnjeg autoriteta je bila moguća jedino vojnim putem, pokoravanjem odmetnutog plemstva i krajeva. Problem je bio taj što mladi ban nije imao dovoljno vojske za taj pothvat. Pod njegovom kontrolom su bili samo njegovi obiteljski posjedi i vjerojatno sitno plemstvo iz središnjeg dijela banovine, Vrhbosne.
Takvo stanje prizvalo je hrvatsko-ugarskog kralja Ludoviku I. na intervenciju i pokušaj ponovne uspostave kontrole i reda. Kralj je kupovao lojalnost mnogih bivših vazala Stjepana II. sa sjevera i zapada banovine, a naročito razjedinjenih Hrvatinića, gospodara Donjih Kraja. Zbog takvih okolnosti Tvrtko I. je bio prisiljen raditi na obnovi vlasti u Bosni polako i oprezno.
Nagodba s Ludovikom I. Hrvatsko-ugarski kralj Ludovik vjenčao se sa sestričnom Tvrtka I., plemkinjom Elizabetom, lipnja 1353. godine. Neposredno pred smrt njezinoga oca Stjepana II. Ludovik I. je zahtijevao od Tvrtka I. da mu "na osnovu baštinskih prava gospođe mlađe kraljice Elizabete" preda "svu zemlju Humsku sa svim tamošnjim utvrđenim gradovima". Kako Tvrtko I. nije mogao natjerati svoje vazale na poslušnost, morao je doći Ludoviku I. u posjet Ugarskoj 1357. te predati sva područja koja je Ludovik I. tražio. Tako je Ludovik I. povratio stare granice hrvatske banovine, na zemlje koje je Stjepan II. pripojio bosanskoj banovini. Zauzvrat, Ludovik I. je Tvrtku I. i njegovom mlađem bratu Vuku potvrdio vlast nad Vrhbosnom i Usorom i to, kako se doznaje iz pisma arhiđakona bežinskog Gala, pod sljedećim uvjetima:
da ban iz zemlje istjera krstjane; da iskazuje potpunu vjernost gospodinu kralju; da služi u svakom njegovom pohodu kad gospodin kralj bude zatražio to od njega; da će on sam ili njegov brat da stalno borave na kraljevskom dvoru.
Hum i Donji Kraji su izbačeni iz naslova koji mu je Ludovik I. potvrdio. U ovo vrijeme se događaju i pojačani papinski pozivi na vojnu protiv krstjana u Bosni. Tako se Tvrtko I. našao pred opasnošću gubljenja banske časti: da je pokušao prevariti kralja, Ludovik I. bi se odazvao papinom pozivu i napao Bosnu. Vrhbosanski episkop u Đakovu Peregrin Saksonac (lat. Peregrinus de Saxonia), koji je mogao obraniti njegove interese u Bosni, je bio mrtav, a na njegovo mjesto je sjeo prokraljevski nastrojen Petar Šikloši. Ludovik I. 1358. spominje "heretike i patarene u našoj Bosni",György Fejér, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis IX/3, Budim, 1834., str. 395. a kod arhiđakona Küküllőa Ivana, pak, stoji da ih je poslao "da satru drskost nekih pobunjenika".Mátyás Flórian, Historiae hungaricae fontes domestici III, Leipzig, 1884., str. 184-85.
Tvrtko I. se 1358. izgleda vratio metodama uobičajenim za slabe stranke u borbi za vlast i pokušao organizirati zavjeru. Šikloši je izgleda presreo pismo Tvrtka I. upućeno lektoru bosanske crkve u Đakovu Ivanu (lat. Johannes lector ecclesiae Bosnensis). Lektor je na saslušanju priznao da je, "ne znajući kojim je duhom vođen nakon što je zamrzio... prečasnog oca gospodina Petra, svog starješinu i prelata", žudio za tim da mu se "po svaku cijenu osveti", pa je zbog toga "pogubno i revno" tražio s banom Tvrtkom I., "u kome je prepoznao kraljevog takmaca i očitog zaštitnika heretika", kojim putem i na koji način sprovosti svoje zamisli u djelo. Za unutrašnje stvari u banovini od 1357., kada se Tvrtko podčnio Ludoviku I., do 1363, kada je izbio rat s kraljem, nema izvora.Ivan Kukuljević Sakcinski, Arkiv za povjesnicu jugoslavensku II, Zagreb, 1852., str. 35.
Rat s kraljem Nije do kraja poznat stvarni uzrok ovog rata. Sam Ludovik I. u jednoj povelji piše da je odredio arhiepiskopa ostrogonskog Nikolu i palatina Nikolu Konta (lat. Nicolaus Conth) neka pođu "na Usoru" i iskorjene iz Vrhbosne "bezbrojno mnoštvo heretika i patarena", dok kod Ivana arhiđakona od Kikilea (lat. Ioannes archidiaconus de Kikilew) stoji da ih je Ludovik poslao "da unište drskost nekih pobunjenika". Posljednje je vjerojatnije.
Kraljeva vojska je dva puta napala sjever Bosne. U prvom napadu su meta bili Donji Kraji, gdje su se lokalni plemići podijelili. Jedni su stali uz Tvrtka I., a drugi uz kralja. Vlatko Vukoslavić, do tada lojalan banu, predao je neprijatelju važnu tvrđavu Ključ. Međutim, Tvrtku I. tada "vjerno posluži" vojvoda Vukac Hrvatinić koji obrani od kralja Soko Grad u Plivskoj župi. Poslije nanesenih šteta na tom području, kraljevska vojska se povukla. Nekoliko godina kasnije Tvrtko I. je vojvodi Vukcu "za njegovu vjernu službu u ono vrijeme, kada se podviže na me kralj Ludovik I., i prihodi u Plevu pod Sokol" dodijelio "grad u Pleve u ume Sokol sa vsom Plevom"; vjerojatno je to bila njegova cijena.
Drugi kraljevski napad se dogodio mjesec dana kasnije. Ovom je cilj bila Usora. Međutim, banska se obrana i tu pokazala uspješnom. Kraljeva vojska je zaustavljena kod tvrđave Srebrenik. Tako je nekako između 1358. i 1363. Tvrtko I. dovoljno ojačao te je mogao odoliti kraljevskoj prijetnji.
Pobuna plemstva Ubrzo poslije povlačenja kraljevske vojske iz Usore, veljače 1366. lokalno plemstvo se pobunilo protiv bana Tvrtka I., primoravši ga tako da pobjegne na kraljev dvor. Tamo je kralj primio svog dojučerašnjeg neprijatelja. Pobunjeno plemstvo uzdiglo je mlađeg Tvrtkovog brata Vuka na bansku čast. Ne zna se da li je on pokrenuo ovu akciju ili je bio samo nečija marioneta.
Prihvativši ponovo kraljevsku vlast, Tvrtko I. je dobio pomoć od kralja i vratio se u Bosnu ožujka 1366. Do kraja mjeseca povratio je velik dio svoje banovine, ali ne sve. Imao je i podršku gospodara Donjih Kraja. U sukobu su sudjelovali razni plemići koji su mijenjali strane kako im je odgovaralo. Najznačajnija prebjeglica u ovom sukobu bio je Sanko Mitlenović, vodeći humski velikaš pod čijom vlašću se nalazio veliki dio Huma između Nevesinja i Konjica i obale. U drugoj polovini 1367. on se nagodio s Tvrtkom I., pa je zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posjede, ali ponovno priznao vlast Tvrtka I.
Do kraja 1367. Tvrtko I. je povratio svoju banovinu, a Vuk je bio u progonstvu, gdje je pokušao dobiti pomoć sa strane, naročito od pape. Međutim, ništa se od Vukovih zamisli nije ostvarilo, jer je uz Tvrtka I. bio hrvatsko-ugarski kralj. Do 1374. Vuk se izmirio s Tvrtkom I. Sljedećih godina Vuk je ostao u Bosni kao mlađi ban. Jedini tragovi njegovog prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio. Do početka 70-ih godina 14. stoljeća Tvrtko I. je toliko ojačao da se počeo miješati u međusobne sukobe susjednog srpskog plemstva.
Pravo na Srbiju Tvrtko I. je s lokalnim srpskim gospodarom knezom Lazarom Hrebeljanovićem bio u dobrim odnosima. U to vrijeme je knez Lazar bio gospodar Moravske Srbije i isto kao Tvrtko I. susjed moćnog i agresivnog župana Nikole Altomanovića, čija se vlast širila od Rudnika do Jadranskog mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u pobuni plemića u Bosni izravno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se s Dubrovčanima, a Lazaru je oteo Rudnik. Težio je zavladati Prizrenom i postati vrhovnim gospodarom Srbije.
U savezu s knezom Lazarom, Tvrtko I. je uspio srušiti Nikolu Altomanovića te doći u posjed dobrog dijela njegovog teritorija. Tako je postao susjed Balšićima, gospodarima Zete i gornje Albanije. Poslije pogibije braće Mrnjavčevića u Maričkoj bici, Balšići proširili svoju vlast na Peć i Prizren. Izvukli su korist i od rušenja Nikole Altomanovića, zagospodarivši zaleđem Dubrovnika (Trebinjem, Konavalima i Dračevicom); radi toga će doći u sukob s bosanskim banom, koji je također isticao svoje pravo na dubrovačko zaleđe.