Georg Wilhelm Friedrich Hegel (Stuttgart, 27. kolovoza, 1770. – Berlin 14. studenog, 1831.) je njemački filozof i s Fichteom te Schellingom jedan od predstavnika Njemačkog idealizma.
Hegel je utjecao na pisce široko različitih položaja uključujući njegove poklonike (Bauer, Marx, Bradley, Sartre, Küng) i njegove kritičare (Schelling, Kierkegaard, Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger). Hegel je raspravljao, možda čak i kao prvi, o odnosu između prirode i slobode, imanencije i transcendencije i ujedinjavanju tih dualnosti bez eliminiranja obaju pola ili reduciranja jednog na drugog. Njegovi utjecajni koncepti su spekulativna logika ili "dijalektika", "apsolutni idealizam", "dijalektika Gospodara/Roba", "etički život" te važnost povijesti.
Najvažnije značajke Hegelove filozofije 1.) Dijalektičko je mišljenje negacija neposredno danog. Pojmovni preokret kao dijalog duha sa samim sobom odgovara dijalektici bivanja umne zbilje svijeta. 2.) Panlogizam kao krajnji izraz racionalizma pretpostavlja identitet povijesnog i logičkog reda. 3.) Racionalizam prenaglašava racionalnu sferu, te za ljubav sistematičnosti i cjeline neminovno zanemaruje voljne, intuitivne, emotivne i uopće iracionalne komponente u životu čovjeka. Svrha je cjelina, a pojedinci su samo sredstvo u službi lukavstva uma svjetske povijesti.
Ideja je bit svega
Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno, sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest. Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i insistira na tome "da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt. Svijet prožima jedinstvena zakonitost.
Ulogu sinteze u "shemi trojedinstva" objašnjava Windelband kao prevladavanje različitosti između afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). "Oni su u njoj ukinuti u trostruku pogledu: njegovo je jednostrano važenje prevladano, njihovo je relativno značenje sačuvano i njihov je izvorni smisao pretvoren u višu istinu" (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao Hegelova termina "ukinuti" slično tumači i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u svojoj knjizi "Kako čitati Hegela":
Odatle i zahtjevi koji se postavljaju pred umjetnošću: da sadržaj umjetničkog prikazivanja bude pogodan za prikazivanje, odnosno da ne bude apstrakcija, te da i oblikovanje bude konkretno i pojedinačno. Ideja i njeno oblikovanje trebaju biti primjereni jedno drugom.
Hegel razlikuje tri odnosa ideje prema svome oblikovanju: simbolična je umjetnička forma više Klasična umjetnost ima kao svoj sadržaj i oblik i ideal. Ona dosiže ideal ljepote, a najizrazitije se očituje u kiparstvu. Nedostatak je klasične umjetnosti što je duh ovdje ljudski, partikularan, a ne apsolutan, vječan, ne čista duhovnost. Filozofija je najviši oblik apsolutnog duha. To je apsolutna spoznaja apsoluta, zaključak umnog razvoja ideje. Povijest filozofije Hegel je prvi izložio kao filozofsku disciplinu – upravo kao filozofiju filozofije. Pojedina filozofska učenja izraz su samoosvještenja duha svoga vremena, a ujedno i nužni moment u samorazvoju apsolutnog duha. Slijed filozofskih sustava u vremenskom toku povijesti istovjetan je sa slijedom logičke dedukcije pojmovnih određenja ideje – kako ih je Hegel dao u svojoj Logici.
Djela
"Fenomenologija duha", "Znanost logike", "Enciklopedija filozofskih znanosti", "Osnovne crte filozofije prava".
Kategorija:Europski filozofi 16. – 19. stoljeća Kategorija:Njemački filozofi Kategorija:Klasični njemački idealizam