Prapovijesna naselja Butmir i Debelo brdo Još od neolita na području današnjeg Sarajeva egzistiraju organizirane ljudske skupine. O tomu svjedoče brojna arheološka nalazišta, među kojima treba istaknuti neolitsko naselje Butmir i fortifikacijski objekt Debelo brdo na obroncima Trebevića.Arheološki lokalitet Debelo brdo Arheološko nalazište Butmir, u znanstvenim krugovima poznato i pod širim terminom Butmirska kultura, otkriveno je koncem devetnaestoga stoljeća, tijekom priprema za izgradnju poljoprivredne škole. Odmah po otkriću keramičkih ulomaka i inih nalaza prekinuti su graditeljski radovi i uslijedila su opsežna istraživanja koja su potrajala tri godine. Naime, otkriće prapovijesnih tragova života na tom području izazvalo je buru u europskim znanstvenim krugovima tog doba, a u prilog izrečenom ide i činjenica da je 1894. u Sarajevu održan kongres najeminentnijih arheologa i antropologa posvećen spomenutom otkriću. Pokretni arheološki nalazi s otkrivenog lokaliteta pohranjeni su uglavnom u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Nalazi su iz oko 2500. pr. Kr.Spomenica 50-godišnjice r.-k. župe Stup 1890 -1940 ur. Augustin Kristić. Izdanje Rmkt. župskoga ureda - Stup. Sarajevo 1941.; str. 6
Ilirsko i rimsko razdoblje Neolitski čovjek iz Butmira silazi s povijesne scene u brončanom dobu, a na teritoriju koji je naseljavao i u bližoj okolici tijekom željeznog doba i poslije susrećemo ilirsko-panonsko pleme Dezitijata (Desijati). O podrijetlu Dezitijata vođene su ozbiljne rasprave u znanstvenim krugovima i materijalni dokazi potvrđuju njihovu nazočnost na širem području današnjeg Sarajeva, odnosno na području gornjih tokova rijeka Bosne i Vrbasa i u dolinama njihovih pritoka. Štoviše, s priličnom se sigurnošću može locirati i glavno utvrđeno mjesto tog plemena (okolica Breze), a potvrđeno je sudjelovanje dezitijatskih ratnika u rimsko-ilirskim ratovima od 6. do 9. godine. Rimljani su nešto prije pokorili Desijate, koji su se zatim digli na ustanak, koji su Rimljani ugušili od 6. – 9. godine. Područje je pripalo rimskoj pokrajini Dalmaciji sa sjedištem u Saloni, iz koje se u ove predjele proširilo kršćanstvo.Spomenica 50-godišnjice r.-k. župe Stup 1890 -1940 ur. Augustin Kristić. Izdanje Rmkt. župskoga ureda - Stup. Sarajevo 1941.; str. 6,8 Romanizacija Dezijata intenzivna je u prvim stoljećima prvog milenija, a proces se okončava nakon Constitutio Antoniana (212.) kad postaju rimskim građanima i zaboravljaju svoju tradiciju.
Trag rimske vlasti su:Spomenica 50-godišnjice r.-k. župe Stup 1890 -1940 ur. Augustin Kristić. Izdanje Rmkt. župskoga ureda - Stup. Sarajevo 1941.; str. 8 rimski kašteli poput onog na Debelom brdu ponad Sarajeva rimska naseobina u selu Azićima kod Stupa rimska naseobina Crkvinama kod Gornjeg Kotorca rimska naseobina kod Alipašina mosta na križanju cesta u Ilidžu i Trnovo rimska naseobina na Ilidži- rimske terme »Aquae« s lijepim vilama, ukrašenim mozaicima starokršćanska crkvica na brežuljku Gracu nad Lepenicom kod sela Homolja starokršćanska crkvica iz 5. ili 6. stoljeća u Brezi, s urezanom abecedom u gotskim runama. Pad Rimskog Carstva bio je okvirno 476. pa je crkvica nastala u zadnjem razdoblju tog carstva.
U rimskom i poslijerimskom vremenu pripadale su biskupiji Bistua Nova. Biskupija je velike površine i nalazimo ju u vrelima s crkvenih sabora u Splitu 530. i 532. godine. Sjedište biskupije nije točno poznato. Pretpostavljene lokacije su na Mošunju kod Travnika (Mons sacrum) ili u današnjoj Zenici.
Rani srednji vijek Goti, Avari i Slaveni doseljavaju se u ove krajeve u 6. stoljeću. Hrvati i Srbi doselili su se u 7. stoljeću. Hrvati su napravili svoju državu od Drave i Drine do Jadrana, a Srbi na području Raške. Na istoku Hrvatske formirala se oblast Bosne. Vrelo u kojoj se spominje je iz 950. O upravljanju carstvom Konstantina Porfirogeneta. Porfirogenet navodi dva grada u Bosni Kateru i Desnek. Katera se tiče Sarajeva odnosno Stupa, na čijem je teritoriju Katera, današnji Kotorac, iznad kojega je gradina na brdu Gracu. Bosnom tog vremena u kojoj je današnje Sarajvo vladao je ban, kako je običaj isključivo kod Hrvata bio od starine običaj, dok nema toga u drugih naroda. Sarajevo je tad zvalo se Vrhbosanjem ili Vrhbosnom i pripadalo je političkoj župi Vrhbosni.Spomenica 50-godišnjice r.-k. župe Stup 1890 -1940 ur. Augustin Kristić. Izdanje Rmkt. župskoga ureda - Stup. Sarajevo 1941.; str. 10 Vrhbosanski je kraj bio sasvim ikavski, govor koji je samo kod Hrvata. Dok nisu pomagani partikularizmi kod muslimana u Austro-Ugarskoj i posebno u Titovoj Jugoslaviji, i kad je još bila živa hrvatska svijest, kod sarajevskih muslimana još su se primjećivali jasno tragovi ikavice i starih naglasaka. Katolici i muslimani često su miješali ikavske oblike, a do Austro-Ugarske i dviju Jugoslavija to su radili još u većoj mjeri, te su stanovnici Sarajeva bili čisti ikavci. Agresivnom politički podobnom srpskom ijekavizacijom, političkom nepodobnošću hrvatske ikavice koja je osobito u drugoj Jugoslaviji asocirala na hrvatstvo i "ustaštvo", biološkim istrebljenjem muslimana hrvatske svijesti kod muslimana nestaje ikavice, svijesti o ikavici i ta je tema tabu jer je stalni i neoborivi podsjetnik na nedvojbeno hrvatsko podrijetlo. Kod katoličkih Hrvata je dva puta zbog naglog ratnog i poslijeratnog smanjenja broja katolika u Sarajevu, poslijeratnog medijskog i prosvjetnog utjecaja i političke nepodobnosti potisnuta ikavica u korist državotvorne vlaško-srpske ijekavice kojom su govorili Srbi i svesrdno prihvatili muslimani.Spomenica 50-godišnjice r.-k. župe Stup 1890 -1940 ur. Augustin Kristić. Izdanje Rmkt. župskoga ureda - Stup. Sarajevo 1941.; str. 12 Stari su toponimi bili Bilave, Osik i slični. Ikavica je dokumentirana i na nadgrobnim spomenicima, pa u Crnać-groblju u Gornjem Kotorcu (župa Stup) nalazi se grob Bogčina, sina kneza Stipka, na kojem je natpis "Ase (ovdje) leži Bogčin kneza Stipka... sin na svojoj zemlji, na plemenitoj. Družino, žalite me, mlad si sega svita otidoh, a jedin bih u majke. A se pisa Ugarak." Znano je da je Bogčinov sin imena Balaban i građanin Sarajeva spomenut u isabegovoj vakufnami iz 1462. godine. Primjer indicira vjersku prošlost današnjih izvornih b. h. muslimana: Stipko ili barem njegovi djedovi — katolici; Bogčin — pataren; Balaban — musliman. Neki su znanstvenici čak smatrali da je ta ikavica trag čakavštine, isključivo hrvatskog narječja. Nasuprot njima, glavni dio sarajevskih pravoslavaca i pravoslavaca Sarajevskog polja su iz bilećkog, gatačkog i nevesinjskog kraja i jako nanose na tamošnji štokavsko ijekavski govor.Spomenica 50-godišnjice r.-k. župe Stup 1890 -1940 ur. Augustin Kristić. Izdanje Rmkt. župskoga ureda - Stup. Sarajevo 1941.; str. 14 Ikavice kod pravoslavaca nema, osim ako se ne radi o katoličkim obiteljima koje su prešle na pravoslavlje ili o izoliranim pravoslavcima koji su poprimili govor okolnih ikavaca.
Predosmansko razdoblje Vrhbosna i kraj oko Vrhbosne pripao je moćnom vojvodi Radinu Jablanoviću i poslije sinu mu koji se zvao Pavao Radinović i nosio naslov velikog vojvode rusaga bosanskog. Služili im je više bosanskog nižeg plemstva tzv. "vlasteličići". Prezimena vlasteličića očuvana su kao toponimi, tj. imena sela stupske župe: u Sarajevskom polju Mihajlovići, Latice i Dobroševići, kod Trnova Dujmovići i Divčići te blizu Pala Dragulje. Zbog univerzalnih slavenskih i kršćanskih imena ne može se iz prezimena vidjeti pripadnost vjeri, no iz prezimena Dujmovića to je moguće. Za njih je izvjesno da su starinom bili katolici, jer prezime Dujmović dolazi od Dujam, a sveca Dujma štuje samo Katolička crkva. Dujmovići pod Treskavicom su do Drugoga svjetskog rata bili čisto muslimansko selo.Spomenica 50-godišnjice r.-k. župe Stup 1890 -1940 ur. Augustin Kristić. Izdanje Rmkt. župskoga ureda - Stup. Sarajevo 1941.; str. 16 Izvjesna je sveza s neislamiziranim, katoličkim Dujmovićima nešto sjevernije u općini Kaknju.
Srednjovjekovne arheološke lokalitete na širem području današnjeg Sarajeva, dakle temeljne orijentire za proučavanje predosmanske prošlosti grada, znanost uglavnom dijeli u pet većih skupina: neistraženi lokaliteti s crkvama, istraženi lokaliteti s crkvama, groblja i nekropole, utvrde, područja s većom koncentracijom nekropola stećaka.
Značajniji lokaliteti iz navedenih skupina su: groblje na Carini (Marijin dvor), Bijela tabija na Vratniku (utvrda Vrhbosna?), grad Hodidjed (starinom Hodidid), nekropola Pavlovac i područje Tilave....
Istraživanja su u najvećoj mjeri fokusirana, osim dijela koji se bavi fortifikacijskim obrambenim objektima i samim naseljima, na crkve i groblja - što i ne treba čuditi, ako znamo da je na teritoriju Sarajeva, u naselju Vrhbosna, centru istoimene župe, još u 13. stoljeću bilo sjedište Vrhbosanske biskupije (osnovane u drugoj polovici 11. stoljeća, između 1060. i 1075. godine). Biskupija, koju je utemeljio hrvatski kralj Petar Krešimir IV. bila je u vrijeme osnivanja sufragan (podložna) Splitskoj nadbiskupiji. Pavo Živković: Vrhbosanska biskupija sufragan u procijepu između Dubrovačke i Splitske nadbiskupije, U: Vrhbosna/Sarajevo kroz stoljeća, separat Hrvatske misli, Ogranak Matice hrvatske, Sarajevo, Sarajevo, 2000. Osim Vrhbosne, narečena biskupija je obuhvaćala i šest župa Središnje Bosne: Bosnu, Vogošću, Lepenicu, Lašvu, Brod i Trstivnicu.
Biskup Ponza je 1238. godine sagradio u mjestu Brdu kod Vrhbosne katedralu sv. Petra i Pavla i uz katedralu kaptol. Time je naselje na mjestu današnjeg Sarajeva tri stoljeća prije osmanlijske okupacije dobio ime Vrhbosanje. Iz tih vremena datira kamen s ugraviranim natpisom: 'Beati Petri in Verb(osna)".HKD Napredak Mostar fra Andrija Nikić: Predsjednica RH i hrvatskog naroda!, Mostar, 11. rujna 2015. (pristupljeno 19. studenoga 2015.) Utvrda Vrhbosna spominje se 1379. godine. Župa istog imena spominje se 1415. godine.Svjetlo riječi Dubravko Lovrenović: Od Vrhbosne do Vranduka – „Vrata Bosne“, 29. srpnja 2014. (pristupljeno 19. studenoga 2015.)
Osmansko Sarajevo Prekretnicu u razvitku grada označuje osmansko zauzimanje Istočne i Središnje Bosne u 15. stoljeću. Isa-beg Isaković, osnivatelj osmanskog grada Saraj na području srednjovjekovne Vrhbosne i manjih sela u okolici, gradi za to vrijeme impozantne vjerske i svjetovne objekte: prvu džamiju, upravnu rezidenciju, most i drugo. Njegovo djelo nadopunjuju potonji upravitelji, posebice Gazi Husrev-beg. Tijekom njegove uprave grad dobiva nove sadržaje, orijentalni izgled, što ga svrstava u red velikih, urbaniziranih osmanskih gradova. U idućim stoljećima grad se intenzivno razvijao, no istovremeno preživljavao i brojne nedaće: požare, epidemije kuge, poplave, a posebice treba spomenuti upad postrojbi princa Eugena Savojskog, koji ga je spalio 1697. godine.
Prvi apostolski vikar u Bosni biskup fra Mate Delivić u svome izvješću iz 1737. godine navodi ova mjesta u župi Sarajevo,u koja su uz Sarajevo Kruzi (Cruzi) s 2 katoličke kuće i 20 katolika, Nasići (Nassih) s 4 katoličke kuće i 30 katolika te Planina s 5 katoličkih kuća i 46 katolika, Pofalić (Pofalich, 4, 35), Zabrđe (Zabergie, 2, 20), Crnotina (Cernotina, 8, 97), Čemernica (Cermerniza, 10, 104), Stup (2, 25), Bare (Barre, 3, 30), Doglod (1, 15), Otes (Attes, 4, 30), Tolpik (Toplik, 4, 15), Osi(je)k (Ossik, 2, 8), Naorevo (1, 9) i jedno naselje nečitka imena s 25 katolika, dok za grad Sarajevo navodi 22 katoličke kuće i 125 katolika.Taračin Do i okolica Povijest JODA (pristupljeno 16. ožujka 2019.)Jelenić, Julijan, Izvještaj o apostolskom vikarijatu, što ga je prigodom kanskog pohoda sasatvio i koncem 1737. Sv. zboru za raširenje vjere spremio biskup i pravi apostolski vikar u Bosni fra Mato Delivić (Documenta res gestas Fratrum Minorum Provinciae Bosnae Argentinae ab an. 1699.-1835. spectantia, volumen I., Typographia Croatica Franciscanae provinciae, Mostar, 1927., str. 37.-38.
Značajniji objekti izgrađeni tijekom osmanskog doba