MBT-70 (eng. Main Battle Tank 70, Glavni borbeni tenk) ili KPz 70 (njem. Kampfpanzer 70, Borbeni tenk) je bio zajednički vojni projekt SAD-a i SR Njemačke za razvoj novog glavnog borbenog tenka. Suradnja na projektu je započeta 1965. kao odgovor na sve brojnije sovjetske tenkove koji su predstavljali veliku prijetnju Zapadnoj Europi, sa SR Njemačkom kao prvom crtom obrane. Za rad na projektu je bilo angažirano oko 400 stručnjaka s obje strane, a bila su osigurana i velika financijska sredstva (320 milijuna tadašnjih njemačkih maraka). Zbog neslaganja u konceptu i prevelikih zahtjeva američke strane (od kojih su neke planirane tehnologije bile čak 50 godina ispred svog vremena) i velikog prekoračenja planiranog proračuna, njemačka strana se 1969. godine povukla iz projekta čime je on okončan.
Iako je mišljenje nekih stručnjaka da je MBT-70/KPz 70 bio veliki promašaj, on je bez sumnje donio neka tehnička i dizajnerska rješenja koja su kasnije primijenjena na većini modernih tenkova. Na temelju iskustva iz projekta MBT-70/KPz 70 nastali su njemački Leopard 2 i američki M1 Abrams tenkovi koji su danas pravilo i uzor za sve moderne borbene tenkove.
Početak projekta
Početkom pedesetih godina 20. stoljeća zapadnim je zemljama postalo jasno da Sovjetski Savez nakon završetka II. svjetskog rata ne samo što neće smanjiti intenzitet proizvodnje tenkova već da će ga i povećati. Postalo je jasno i kako će svakih desetak godina proizvesti tenk nove generacije, znatno boljih borbenih mogućnosti. Jasno im je bilo i kako će većina tih tenkova završiti na područjima država članica Varšavskog ugovora, spremnih da doslovno u nekoliko dana pregaze Zapadnu Europu. Jedini pravi odgovor na tu oklopnu prijetnju bio je razvoj naprednih protutenkovskih oružja velike preciznosti, koja će biti dovoljno ubojita da u kratkom vremenu zaustave stotine tenkova.Hrvatski vojnik br. 140., lipanj 2007. - MBT 70/KPz 70 (Pristupljeno 25.08.2012.)
Jedno od tih novih oružja bili su protutenkovski vođeni projektili koji su trebali ući u najširu primjenu od razine skupine vojnika koji bi ih sami prenosili, preko najrazličitijih terenskih vozila, oklopnih vozila, pa do borbenih aviona i helikoptera. Kombinacija koja je trebala biti najubojitija za sovjetske tenkove bilo je spajanje tenka i vođenog protutenkovskog projektila koji će se lansirati iz cijevi tenkovskog topa. Vođeni projektil bio bi MGM-51 Shillelagh, a tenkovi (u početku) M60A2 Starship i MBT 70. Ova je kombinacija trebala donijeti borbeno vozilo koje će uništavati sve buduće sovjetske tenkove. mini|lijevo|250px|Skica MBT-70 tenka mini|lijevo|250px|Shema MBT-70 tenka Od 1955. do 1959. američka kopnena vojska obavljala je intenzivna istraživanja na eksperimentalnom tenku T95 koji je trebao poslužiti kao osnova za budući srednji borbeni tenk što će zamijeniti M48 i M60. Na T95 su uglavnom isprobane tehnologije i podsustavi koje su namjeravali rabiti na novom tenku. Među ostalima isprobana je mogućnost uporabe plinske turbine umjesto Dieselova motora. Isprobani su i novi sustavi hodnog uređaja izmijenjeni torzijski štapovi i još napredniji hidraulički sustav. Ugrađen je i top T208 kalibra 90 mm koji je ispaljivao potkalibarni penetrator stabiliziran krilcima (APFSDS) brzine na ustima cijevi 1525 metara u sekundi. Kasnije je ugrađena kupola s topom kalibra 105 mm i topom-lanserom kalibra 152 mm za vođeni projektil Shillelagh. Kako bi se povećala paljbena preciznost (pogađanje cilja u pokretu prvom granatom) ugrađen je i najnapredniji ciljnički sustav T53 Optical Tracking, Acquisition and Ranging (OPTAR) s pasivnim infracrvenim sustavom motrenja. Zbog teškoća određivanja udaljenosti cilja po lošoj vidljivosti (posebno tijekom jake kiše) OPTAR je odbačen 1957., a kao bolje rješenje odabrana je uporaba laserskih daljinomjera. Sve je to smješteno u tenk mase 30 tona. Iako je T95 donio neka napredna rješenja 1957. je zaključeno kako nije postignut dostatan napredak koji bi jamčio prednost u odnosu na nove sovjetske tenkove. Zbog toga je program obustavljen, a kao privremeno rješenje odlučeno je da se tenkovi M48 i M60 naoružaju topom kalibra 105 mm (nastao na osnovi britanskog topa L7).
mini|desno|250px|Eksperimentalni američki tenk T95 Donesena je odluka da se odmah pokrene i novi program razvoja naprednog tenka. Kako bi se smanjili troškovi razvoja potražen je strani suradnik, pronađen u Zapadnoj Njemačkoj. Iako je SR Njemačka u to vrijeme završavala razvoj svog tenka Leopard 1 (serijska proizvodnja krenula je 1965.) već je tada bilo jasno da će vrlo brzo trebati njegovu zamjenu, kako bi svojim oklopnim snagama pružila tehnološki superiornije borbeno vozilo u odnosu na sovjetske tenkove. Pošto su se potkraj 1962. sporazumjeli oko svih glavnih odrednica novog projekta bilateralni ugovor o početku razvoja MBT-a 70/KPz-a 70 potpisan je 1. kolovoza 1963. Skraćenica MBT označavala je Main Battle Tank, a KPz Kampfpanzer.
Iako je projekt imao snažnu političku potporu s obje strane Atlantika, od samog početka pratili su ga problemi. Već prije početka rada na projektnoj dokumentaciji izbio je "sukob" oko toga hoće li se rabiti metrički ili anglosaski mjerni sustav. Debata je okončana odlukom da će istodobno rabiti oba, bez obzira na povećanje cijene projekta i dodatne tehničke probleme.
Odabir koncepcije 200px|mini|desno|Shema MBT-70 s disalicom mini|desno|200px|Shema vozačeve "kapsule" koja se okretala u suprotnom smjeru od okretanja kupole Svi suvremeni tenkovi imaju jedinstvenu koncepciju s tijekom i okretnom kupolom u koje se ugrađuje top. Većina ima motor smješten u stražnji dio tijela, osim izraelske Merkave kod koje je motor u prednjem dijelu.
Kod MBT 70/KPz 70 projektanti su htjeli odabrati najnapredniju koncepciju koja će sama po sebi tenku dati prednost na bojištu. Vrlo ambiciozan projekt tražio je od projektanata da stvore sasvim nov koncept vozila koji će po svim važnim značajkama biti iznad tadašnjih i budućih tenkova do kraja XX. stoljeća. Na temelju prethodnih analiza odlučeno je da se za cijeli projekt potroši 320 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, a da cijena serijskog primjerka 1973. ne bude veća od milijun maraka.
Od početka je odlučeno da tenk mora imati samo tri člana posade koja bi trebala sjediti zajedno u posebno zaštićenom prostoru. Prva predložena opcija bila je tenk bez kupole s kazamatskom ugradnjom topa u tijelo. To rješenje poticala je američka strana koja je u budući tenk namjeravala ugraditi top/lanser iz kojega bi lansirala protuoklopni vođeni projektil. Zbog toga im nije bila toliko važna kupola jer su procjenjivali da će potrebnu preciznost postići projektilom. Kako su Nijemci na svoj KPz 70 namjeravali ugraditi klasični top, takvo rješenje, bez obzira na sve njegove prednosti (među ostalim mala silueta vozila, vrlo visok stupanj oklopne zaštite pri maloj masi i jednostavnost konstrukcije) nije dolazio u obzir.
Na njemačko inzistiranje napravljen je novi prijedlog u kojem je zadržano rješenje smještaja tročlane posade u tijelo tenka na koje bi se postavila lagana kupola bez posade. To je bilo koncepcijski iznimno napredno rješenje, ali daleko ispred svog vremena. No, to ja značilo da se moraju uporabiti još neka napredna rješenja, kao što je automatski punjač granata u top i najsuvremeniji elektrooptički motrilački i ciljnički sustav koji bi svoje podatke prenosio na ekrane ispred zapovjednika i ciljatelja. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća tehnologija nije omogućavala takva rješenja. Zapravo će se prve operativne tenkovske kupole bez posade pojaviti pedeset godina kasnije. Tako je i taj prijedlog otpao iako je koncepcijski bio prihvatljiv za obje strane. mini|lijevo|250px|Prihvaćena konfiguracija Kao jedino ostvarivo rješenje u okviru zadanih mjerila prihvaćena je koncepcija smještaja sva tri člana posade u kupolu. Prva koncepcija bila je smještaj sva tri člana u lijevi dio kupole dok bi se desni iskoristio za smještaj tenkovskih granata. Kako je takvo rješenje zahtijevalo uporabu automatskog punjača, na kraju se odustalo i od njega, pa je primijenjena "klasična" koncepcija u kojoj su zapovjednik i ciljatelj smješteni u desni dio kupole (ciljatelj ispred zapovjednika), a vozač u lijevi. Kako bi se vozaču omogućilo nesmetano motrenje terena i upravljanje vozilom tijekom zakretanja kupole, postavili su ga u posebnu okretnu kabinu, a kako bi tijekom okretanja kupole vozač i dalje ostao usmjeren u smjeru vožnje primijenjen je poseban zupčani prijenosnik. On bi pokretao kabinu unutar kupole i tako održavao vozača usmjerenog u smjeru vožnje. Zbog toga vozač nije mogao rabiti klasične sustave za upravljanje tenkom, pa su projektanti razvili složen sustav elektrohidrauličkog upravljanja. Teoretski ovo je rješenje imalo znatne prednosti. Najveća prednost bila je mogućnost izrade znatno nižeg tijela vozila, što je rezultiralo i manjom visinom vozila u cjelini. To je pak dovelo do ukupnog smanjenja mase vozila, unatoč masi vozačeve kupole. Druga prednost bila je jednostavnije rješenje kolektivne zaštite posade, naročito ABKO (skraćenica od Atomsko Biološko Kemijsko Oružje). Smještaj posade u isti prostor omogućavao je i lakšu međusobnu pomoć, što je pozitivno utjecalo na psihičko stanje posade.
Testiranja su pokazala da takvo rješenje ima još veće nedostatke. Najveći je bio prevelika kupola čije su velike bočne površine bile "kao stvorene" za sve vrste protutenkovskog oružja. Podjednako velik, ako ne i veći nedostatak bila je složenost konstrukcijskog rješenja upravljanja vozilom. Osim što je cijeli sustav bio zahtjevan za proizvodnju, ugradnju i održavanje (stoga i skup) još je veći problem bio njegova kronična nepouzdanost. Uz to sustav za motrenje vozača često bi se našao u mrtvom kutu zbog poklapanja pojasa motrenja s motrilačkim spravama zapovjednika (pri oštrijem zaokretanju kupole ulijevo). Odluka da se sva tri člana posade obvezno smjeste u kupolu i svi problemi koji su nastali zbog toga presudno su utjecali na neuspjeh cijelog projekta.
Paljbena moć mini|lijevo|200px|Shema topa/lansera XM-150E5 mini|lijevo|200px|Shema kupole mini|250px|desno|Daljinski upravljiv protuzrakoplovni top Rh202 kalibra 20 mm