Dornier Do 17, ( nazivan i "leteća olovka"), bio je laki njemački bombarder tvrtke Dornier korišten tijekom Drugog svjetskog rata. Bio je zamišljen kao brzi, laki bombarder, u teoriji sposoban pobjeći neprijateljskim lovcima.
Dornier pokreću dva radijalna motora, ugrađena na krilima a repni dio ima dva vertikalna stabilizatora. Bio je popularan među svojim posadama zbog lakog upravljanja na manjim visinama što mu je omogućavalo iznenadne napade. Radi njegove tanke konstrukcije bio je manji cilj i bilo ga je teže pogoditi nego druge njemačke bombardere.
Dizajniran u ranim 1930.-im, bio je jedan od tri glavna njemačka bombardera korištena u prve tri godine Drugog svjetskog rata. Svoju prvu borbenu misiju avion je imao 1937. godine tijekom španjolskog građanskog rata, djelujući u različitim ulogama u Legiji Condor. Tijekom Drugog svjetskog rata korišten je u velikom broju u prednjoj liniji svake veće zračne misije sve do kraja 1941. godine kada mu je korištenje ograničeno samo na nošenje bombi s čime mu je smanjena učinkovitost i dolet. Proizvodnja Dorniera završila je u ljeto 1940., u korist tada novom i snažnijem Junkersu Ju 88. Nasljednik Do 17 je bio Do 217, koji se počeo pojavljivati u 1942. godini. I pored novijih aviona Do 17 je nastavio službu u floti Luftwaffea do kraja rata u različitim ulogama, kao transporter, školski i avion za razna aero-ispitivanja. Znatan broj preostalih aviona poslan je u zemlje saveznice Njemačke. Samo nekoliko aviona je preostalo poslije rata a zadnji je prizemljen u Finskoj 1952. godine. Manja količina moderniziranih aviona proizvođena je za izvoz pod oznakom Do 215 ali su na kraju i ovi avioni završili u floti Luftwffea.
Proizvodnja Do 215 je prestala u siječnju 1941.
Dizajn i razvoj Početci 1932. godine njemački "Heereswaffenamt" izdaje specifikaciju za izgradnju teretnog zrakoplova za potrebe tadašnje njemačke željeznice i poštanskog zrakoplova za brz prijevoz pošte za Lufthansu.Dressel and Griehl 1994, p. 25. Tvornica u Friedrichshafenu počela je raditi na modelu već 1. kolovoza te godine.
Kada su 1933. nacisti preuzeli vlast, Hermann Goring postao je Nacionalni Komesar za zrakoplovstvo a bivši lufthansin zaposlenik Erhard Milchom postaje njegov zamjenik te uskoro formiraju Ministarstvo zrakoplovstva Reicha. Ministarstvo izrađuje dizajn novog aviona Do 17 i 17. ožujka 1933. samo tri mjeseca od osnutka, Erhard Milch odobrava izradu prototipa. Krajem te godine ministarstvo izdaje nalog za izradu brzog aviona s duplim repom i teretnog zrakoplova za specijalnu opremu, bombardera. Prvotni dizajn (Do 17 V1) iz 1932. imao je samo jedan vertikalni stabilizator i Dornier je nastavio razvijati taj model. Model Do 17 prvi puta je prikazan u prirodnoj veličini u travnju 1933. Posebna oprema ipak je ugrađena kasnije kako bi se prikrila vojna uloga ovog aviona.Griehl 2005, p. 2.
U travnju 1934. godine Dornier u Manzellu započinje završni projekt. Tijekom tog mjeseca definirano je obrambeno naoružanje aviona kao i mehanizam za odbacivanje bombi. Proizvodnja prototipova počela je 20. svibnja 1934., a 23. studenog te godine na svoj prvi let krenuo je Do 17 V1 koji je imao jedan vertikalni stabilizator a pokretala su ga dva BMW VI 7,3 motora. Testiranja V1 su kasnila radi niza nezgoda i oštećenja prilikom slijetanja u veljači i travnju 1935. godine. V2 s duplim vertikalnim stabilizatorom i BMW VI 6,3 nisko-tlačnim motorima prvi puta je poletio 18. svibnja 1935. godine i razvijan je usporedo s modelom V1. Tijekom ispitivanja, pokazalo se kako avion s jednim vertikalnim stabilizatorom ima vrlo malu stabilnost. V1 koji je modificiran i na koji je ugrađen dvostruki rep uništen je pri padu nakon kvara motora 21. prosinca 1935.Green and Swanborough 1986, pp. 42–43. Na V3 koji je također opremljen s dvostrukim repom trebali su biti ugrađivani Hispano-Suiza 12Ybrs motori. Kako su u to doba ovi motori bili nedostupni, avion je opremljen s BMW VI 7,3 motorima kao i V1. Prvi let ove inačice bio je 19. rujna 1935.Green and Swanborough 1986, p 43.
Podrijetlo Za razliku od aviona Heinkel He 111 za koji je od početka planirana vojna uporaba, Do 17 V1 planiran je kao brzi poštanski avion sa šest sjedala za putnike kao konkurencija manjem jednokrilcu Heinkel He 70.Nowarra 1990, pp. 4–5. Lufthansa nije prihvatila avion radi njegove preskučene kabine neudobne za putnike, te radi prevelikih operativnih troškova za jedan poštanski avion.Nowarra 1990, p. 4. Tri prototipa tako ostaju neiskorištena gotovo šest mjeseci u dornierovoj tvornici u Lowentalu, sve dok jedan lufthansin kapetan nije izrazio želju letjeti ovim zrakoplovom. Nakon gotovo ekshibicijskog leta izjavio je kako je avion izuzetno okretan i ima lovačke sposobnosti a uz malo veću poprečnu stabilnost može postati vrlo brzi bombarder. Ova izjava potakla je Dornier da redizajnira repne površineNowarra 1990, p. 5. aviona što je dovelo do nove inačice V4. Na ovoj inačici izostao je putnički dio a jednostruki rep zamijenjen je s dva manja.Goss 2005, p. 7.Munson 1983, p. 296.
Testiranja novih prototipova Do 17 V4, V6 i V7 imali su pozitivne rezultate što je dovelo do izrade dodatnih inačica kao što su V8, nastao kao jedan od prvih aviona za dugo-linijske izviđačke misije i V9 kao linijski putnički avion velike brzine.Dressel and Griehl 1994, p. 26. 1944. godine avion je još uvijek bio korišten.
Inačice thumb|right|250px|Do-17 Do 17E i F Početne proizvodne inačice bile su bombarder Do 17 E-1, koji je testiran s dva Daimler-Benz DB 600 motora i F1 izviđački zrakoplov pokretan kao i raniji modeli s BMW VI motorima. Proizvodnja je počela krajem 1936. s prvim luftwafeovim Do 17 čija je preinaka završena početkom 1937.Green 1967, pp. 142—144. U međuvremenu Dornier planira više naprednijih inačici Do 17, s modernijim i snažnijim motorima. Prototip je ispitivan s motorima Hispano-Suiza 12Ybrs namijenjenim za treći avion dok su drugi avioni letjeli s BMW 132 ili Bramo 323 radijalnim motorima. Do 17E-1 bio je opremljena s dva BMW VI 7.3D od po 750 Ks i imao je tročlanu posadu. Radio operater bio je zadužen i za upravljanje dva MG 15 mitraljetza (7,92 mm)iz stražnjeg dijela pilotske kabine, sa 750 krugova streljiva. Spremište za bombe bilo je podijeljeno u dva odjeljka od kojih je u svaki prostor stalo pet bombi težine do 45 kg. Na vanjski nosač učvršćen ispod zrakoplova mogla se ovjesiti bomba težine do 450 kg.Griehl 2005, p. 3.
E-1 je testiran i s dvije SC bombe od 227 kg, ovješene jedna uz drugu ispod trupa aviona. Prototip zrakoplova s oznakom D-AJUN, pokazao je smanjen osobine radi povećanja otpora. Bila je to neprihvatljiv gubitak te su vanjski nosači uglavnom bili bez tereta.Griehl 2005, p. 3. E-1 je u Drugom svjetskom ratu nastavio nositi težinski manje bombi. Osobine E-1 omogućavale su brzinu od 338 km/h na visini od 3.350 m,Griehl 2005, p. 3. prilikom blažeg poniranja laka konstrukcija Do-17 mogla je postići do 507 km/h, a najveća visina leta bila je 5.300 m.Griehl 2005, p. 3.
F-1 je bio izviđački zrakoplov velikog doleta. Prve inačice bile su modificirani Do-17E. Obrambeno naoružanje sastojalo se od jednog mitraljeza MG 15 a u trupu aviona imao je ugrađene dvije kamere zajedno sa šest izbacivih bljeskalica. F-1 je ostao u servisu do 1938. kada ga je zamijenio Do 17 P. Proizveden je samo jedna inačica F-2, oznake D-ACZJ i bila je korišten kao avion tvrtke Zeiss-Jena.Griehl 2005, p. 3.
Ugradnja BMW 132 F radijalnih motora na E-2 seriju dovelo je do nove inačice DO 17J-1 i J-2. koji su služili samo kao avioni za testiranje raznih motora namijenjenih za ugradnju na Do 17. Prototipovi tih aviona nosili su oznaku V18 i V19. Ispitivanja su počela 1937. godine.Griehl 2005, p. 3. Pred-proizvodni avioni V20 i V21 su preuređeni te su korišteni kao "probni stol" za P i Z inačice.
Do 17K Nakon što je 1937. godine tadašnje Ratno zrakoplovstvo Kraljevine Jugoslavije vidjelo DO 17 V1 na utrci u Zürichu, 1938. kupilo je licencu za njegovu proizvodnju. Avion s jačim Gnome-Rhône 14N radialnim motorima, dodatno ugrađenim 20 mm Hispano-Suiza HS.404 topom i tri 7,92 mm Browing mitraljezima izrađivan je u "Državnoj fabrici aviona". U tadašnjoj Jugoslaviji izrađivane su tri inačice: bombarder Do17 Kb-1, izviđački Do 17 Ka-2 i također izviđački Do 17 Ka-3.
Između Ka-1 i Ka-2 postojala je neznatna razlika, zadnji nešto uvećani dio kabine bio je pomaknuta malo unazad.Ciglic and Savic 2007, p. 10. Na Do Ka-3 je, prema modelu M-1, donji dio krila bio prekriven duraluminijem a radi širih motora uvećana je i njegova oplata.
Do 17L i M Do 17 L-0 i Do 17 M-0 razvijani su paralelno kao zamjena za starije E i FS inačice. L je bila inačica za izviđanje. Na oba aviona ugrađivani su jači DB 600A motori koji su mogli proizvesti oko 746 kW (1000 Ks). Dva L i jedan M model izrađeni su kao prototipovi i oba su imala ugrađeni MG 15 u nosu.Nowarra 1990, p. 14.
Prvi prototip izmijenjene inačice, Da 17M V1 (D-ABVD) s dva motora DB 600, pokazivao je impresivne osobine, uključujući i maksimalnu brzinu od 425 km/h.Green and Swanborough 1986, p. 46. Na Međunarodnom vojnom zrakoplovnom natjecanju u Zürichu 1937. godine Dornier Do 17M V1 pokazao se najboljim u svojoj klasi i bio je brži od najbržeg stranog lovca, francuskog Dewoitine D.510. Do 17 je zajedno s Messerschmittom BF 109 osvojio mnoge nagrade, pokazujući tadašnju nadmoć njemačkog zrakoplovstva.Smith 1967, p. 4. Radi manjka Daimler-Benz motora, koji su se prioritetno isporučivali za lovačke zrakoplove na izrađene Do 17M ugrađivani su Bramo 323 motori,Green 1967, p. 146. dok su se na izviđačke avione Do 17P, radi povećanja doleta ugrađivali BMW 132N.Green 1967, p. 148.
Opskrba s DB 600 postala je izuzetno ograničena jer se proizvodnja usmjerila na motor DB 601 s direktnim ubrizgavanjem goriva, rezerviran za Messerschmitt Bf 109 i BF 110. Radi toga je konstrukcija proizvodnog modela Do 17M pripremljena za ugradnju novih Bramo 323A-1 Fafnir motora od 670 kW (900 Ks) koji su dali razumnu učinkovitost i podigli nosivost bombi na 1.000 kg. Proizvedeno je manji broj Do 17M-1 a u misijama su korišteni do prve godine rata, kada su bili povučeni i poslati u postrojbe za obuku.
Prototipovi M-1 serije su MV1 i MV2 koji su bili testirani s punjenjem bombi u klasi srednjih bombardera. Treći prototip MV3 je predviđen kao brz bombarder. Na MV-1 su ugrađivani Daimler Benz DB 601, dok su MV2 i MV3 imali Bramo 323 A i D motore.Griehl 2005, p. 4.
Do 17M-1 započeo svoj servis kao srednji bombarder i mogao je ponijeti oko 900 kg bombi. Obrambeno naoružanje sačinjavala su dva (kasnije 3) MG 15 mitraljeza. Za prvi mitraljez koji je izlazio kroz vjetrobransko staklo bio je zadužen navigator a na raspolaganju je imao 370 krugova streljiva. Mitraljezom u zadnjem dijelu kabine bio je zadužen radio-operater a na raspolaganju je imao 750 krugova streljiva. Treći mitraljez ugrađen je u donjem stražnjem dijelu trupa kabine i imao je 375 krugova streljiva. Brzina M modela bila je superiornija u odnosu na E inačice a mogao je doseći brzinu od 402 km/h na visini od 3.500 m. Maksimalna visina leta bila mu je 5.800 m a dolet 1574 km.Griehl 2005, p. 4. Zahtjev za izviđačkim zrakoplovom baziranim na M-1 dovela je do razvoja P-1 inačice.
Do 17P P inačica nije mogla ući u proizvodnju s motorima DB 600, a velika potrošnja Bramo motora smanjivala je dolet M modela te su bili neprikladni za izviđanje. Zato su za ugradnju odabrani ekonomičniji Radialni motori BMW 132N od 645 kW (865 ks). Izrađeno je nekoliko primjeraka Do 17 P-1 aviona. Izrađena su još i dva prototipa s motorima DB 600 i oznakom Do 17 R-0, ali nisu ušli u proizvodnju. S obzirom na nedostatak noćnih lovaca, barem jedan Do 17 P-1 je bio opremljen za ovu namjenu. Umjesto staklenog nosa ugrađen je glatki lim a naoružan je s tri 20 mm MG 151/20 topovima. Avion je korišten u njemačkoj "Floti 1" (Luftflotte 1).