Sunčev sustav je sustav zvijezde Sunca i manjih nebeskih tijela što ih okuplja zajednička gravitacijska sila i kojima fizičko stanje određuje Sunčeva energija zračenja. Sustav sadrži 8 planeta, 5 patuljastih planeta, 185 njihovih prirodnih satelita, te mnoštvo sitnih tijela: kometa, planetoida, tijela Kuiperova pojasa, meteoroida i međuplanetarne prašine. Sunčeva plazma ispunjava heliosferu, a gravitacijski se utjecaj širi do područja Oortova kometskog oblaka (Jan Hendrik Oort), koji se nalazi bliže od susjednih zvijezda. Osam planeta razvrstano je u dvije skupine, unutarnju ili terestričku, gdje se nalaze Zemlja i njoj slična 3 planeta (Merkur, Venera i Mars), te u vanjsku ili jovijansku, s Jupiterom i njemu sličnim divovskim planetima Saturnom, Uranom i Neptunom. Unutarnja je skupina stjenovita, s tankim atmosferskim slojem (bez njega je jedino Merkur). Jovijanski su planeti plinoviti s malom stjenovitom jezgrom, i njihov je sastav bliži sastavu protoplanetnoga oblaka iz kojega su planeti nastali. Kemijski sastav Jupitera gotovo je identičan Sunčevu. Razlika između tih dviju skupina planeta posljedica je razvoja u kojem je zračenje mladoga Sunca zagrijalo jezgre bližih planeta i očistilo ih od lako isparivih elemenata. Dobivši tako čvrstu površinu, na njoj se geološkim procesima razvila sekundarna atmosfera od pretežitoga ugljikova dioksida (Venera i Mars) i tercijarna atmosfera Zemlje od dušika i kisika. Svi planeti osim Zemlje prozvani su po grčkim i rimskim božanstvima. središte|mini|500x500px|Sunce i planeti Sunčevog sustava (veličine su u istom mjerilu, ali ne i udaljenosti) Patuljasti planeti su, prema određenju Međunarodnoga astronomskog saveza iz 2014., Ceres (Cerera), najveće tijelo glavnoga planetoidnoga pojasa, Pluton, Eris (Erida), Haumea i Makemake, transneptunska tijela. Eris, otkriven 2003., promjera 2 400 do 3 000 km, veći je od Plutona i zajedno s pratiocem Disnomijom među najudaljenijim je poznatim članovima Sunčeva sustava (srednja udaljenost od Sunca 67,7 astronomskih jedinica ili AJ). Glavni planetoidni pojas smješten u području između Marsa i Jupitera sadrži mala čvrsta tijela građena od stijena i metala. Ta se tijela razvijaju sudarno, a kreću se oko Sunca istim smjerom kao i planeti, ali su im staze izduženije, zbog čega neki odlaze dalje od Saturna ili se približavaju Suncu bliže od Merkura. U Hrvatskoj se planetoidi prate i otkrivaju na zvjezdarnici u Višnjanu. Zbog intenzivna praćenja i poboljšanja mjernih metoda, u novije se doba otkriva mnogo planetoida koji prolaze pokraj Zemlje.

Bliža transneptunska tijela gibaju se u blizini ekliptičke ravnine, dok su dalja više raspršena pa se dijele u Kuiperov pojas (Gerard Kuiper) i u raspršeni disk. Građena su od stijena i leda. Pretežno zaleđena tijela, s udjelom prašine, jesu kometi, kojih se manji dio nalazi u području divovskih planeta (kratkoperiodni kometi), dok većina pristiže iz Oortova oblaka i ima periode od više tisuća godina (dugoperiodni kometi). Građeni od zaleđenih tvari, kometi imaju svoje podrijetlo u prostorima iza Neptuna. Kometi u prolazu blizu Sunca razvijaju komu i rep te se postupno raspadaju. Ostarjeli kometi bez hlapljive tvari sliče planetoidima.

Postanak i razvoj Sunčeva sustava objašnjava se posljednjih nekoliko stoljeća nizom kozmogonijskih hipoteza i teorija. Postojeći podatci dokazuju da su planeti srasli od tvari prisutne u međuzvjezdanom oblaku od kojega je nastalo i Sunce prije 4,65 milijarde godina. Tijela manje mase i ona udaljenija od Sunca brže su se hladila, zbog čega je starost najstarijega stijenja pojedinih tijela različita (na primjer na Mjesecu 4,45 milijarde godina, a na Zemlji 3,7 milijarde godina). Udaljeni planeti i njihovi sateliti brže su postigli sadašnju nisku temperaturu pa su gravitacijskom silom privukli plin iz maglice. Da se izbjegne zbrka, drugi sustavi nazivaju se planetarni sustavi. U većini drugih jezika (vidi poveznice) naziv je izveden iz riječi Sol, što je latinsko ime za Sunce..

Nastanak Sunčevog sustava

mini|desno|Umjetničko viđenje prasunčeve maglice.

mini|desno|Slika sa Svemirskog teleskopa Hubblea koji prikazuje protoplanetarne prstenove u Orionovoj maglici (Messier 42), koji vjerojatno vrlo sliče stanju kakvo je vladalo u prasunčevoj maglici kod stvaranja našeg Sunčevog sustava.

Prema današnjem shvaćanju, postanak i razvoj planetskog sustava odvijao se u nekoliko koraka. Ponajprije, veliki međuzvjezdani oblak se zbija i pritom cijepa na manje dijelove (fragmentacije). Iz tvari sadržane u jednom oblačnom fragmentu oblikuje se Sunčeva maglica kao rotirajući disk; u njemu dolazi do preraspodjele količine gibanja i pripremaju se uvjeti za nastanak malih kompaktnih tijela. Nakon toga dogotavljaju se i konsolidiraju planeti. Ovisno o građi s kojom su stasali, planeti i njihovi veći sateliti prolaze kroz geološki razvoj. Moramo prihvatiti misao da je sadašnje stanje tijela u planetskom sustavu posljedica načina nastanka i razvoja koji je slijedio nakon postanka. Stoga se i kozmogonija planetskog sustava provjerava sadašnjim stanjem svih vrsta tijela, a u cjelovitu opću sliku treba da se uklope i promjene prisutne u pojedinačnim slučajevima.

Sudeći po razvoju zvijezda, Sunčev je sustav nastao iz međuzvjezdanog materijala koji se nalazio u spiralnom kraku naše Galaktike (Mliječni put). Hladni oblaci plina i praha postoje u galaktičkoj ravnini i danas, mnogo godina nakon nastanka prvih zvijezda Galaktike. Da bi se ti oblaci pretvorili u zvijezde, gravitacijska sila mora nadjačati težnju plina da se širi (ekspandira). Da bi gravitacijsko privlačenje nadvladalo, gustoća oblaka mora postici određenu temperaturnu kritičnu vrijednost. Zamišljena su dva načina na koja dolazi do povećanja gustoće: ulazak međuzvjezdanog oblaka u područje spiralnog kraka galaktike ili pojava supernove u neposrednoj blizini. Izučavanje galaktika pokazuje da je u krakovima međuzvjezdana tvar veće gustoće nego izvan krakova, pa se s ulaskom oblaka u spiralni krak oblak usporava i zbija. S druge strane, supernove udarnim valovima zbijaju međuzvjezdanu tvar. U slučaju našeg sustava imamo potvrdu da se zbila eksplozija supernove. U ugljikovodičnim meteoritima nađeni su izotopi koji su potomci radioaktivnih elemenata kratkog vremena života, a koji se proizvode tijekom eksplozije supernove. Prema broju atoma izotopa procijenjeno je da je od pojave supernove do ukrućivanja meteoritskog materijala prošlo od nekoliko milijuna do nekoliko desetaka milijuna godina.

Prasunčeva maglica Prilikom odvajanja od drugih dijelova međuzvjezdana oblaka prasunčeva maglica zadržava galaktičko magnetsko polje - važno svojstvo međuzvjezdana prostora, a zadržava i dinamičko stanje u kojemu se oblak nalazio. Prasunčeva maglica zato pri osamostaljenju se vrti (rotira), i u odnosu na središte galaktike, i u odnosu na druge galaktike. Maglica se nastavlja urušavati. Tvar pada prema središtu oblaka gdje nastaje mlado Sunce. Ono se zbog stiskanja zagrijava i sve jače svijetli. Najjače je zagrijano u središtu, i ondje se počinju javljati termonuklearne reakcije, koje će mu davati energiju u dugom nizu godina. Sunce se prestaje stezati tek kada ekspanzivni tlak plina poraste toliko da se izjednači s hidrostatskim tlakom.

Za vrijeme stezanja Sunca i stezanja cijele maglice, a zbog očuvanja kutne količine gibanja, Sunce i maglica se vrte sve brže. Disk je to plosnatiji što se brže vrti. Disk je tijelo osne simetrije i ima jednu osobitu ravninu - ravninu ekvatora. One čestice koje se još ne nalaze u ekvatorskoj ravnini privlači, osim Sunca, i veća masa koja se u ekvatorskoj ravnini već nalazi; čestice “padaju” u ravninu ekvatora. To omogućuju, i tome pridonose, neelastični sudari među česticama, jer se u toku neelastičnog sudara smanjuje komponenta brzine okomita na ekvatorsku ravninu (slično se dešava kod Saturnovih prstena). Takvo vladanje jače je izraženo kod zrnaca praha nego kod slobodnih atoma, pa se prah vrlo brzo taloži u sloj u ekvatorskoj ravnini; mnogo tanji od maglice. Staze budućih planeta bit će ograničene na širinu sloja pa ne moraju ležati točno u ravnini Sunčeva ekvatora.

Nezaobilazni dinamički problem razvoja sustava označava prijenos kutne količine gibanja sa Sunca na planete. Budući da je najmasivniji dio maglice, prasunce sadrži najveću kutnu količinu gibanja. Danas je pak 50 puta veća količina gibanja sadržana u revoluciji planeta nego u rotaciji Sunca, iako Sunce ima masu 750 puta veću od mase svih planeta. Na jedan način, količina gibanja može se prenijeti magnetskim poljem. Ono je usredotočeno u središnjem plinovitom zgušćenju, mladom Suncu i silnice izlaze iz njega u obliku spirala, prolazeći kroz čitav disk. Svojstvo je magnetskog polja da je u ioniziranom plinu zarobljeno. Sunce je pomoću magnetskog polja povezano s maglicom i predaje joj energiju. Mlado Sunce okretalo se 100 puta brže. Zamislimo li magnetske silnice kao elastične lisnate opruge koje vire iz osovine - Sunca, zaključit ćemo da će te opruge požurivati vrtnju maglice u kojoj su usidrene; iako je ta slika posve mehanička, ona dobro opisuje stvaran proces. Sunčeva se vrtnja prenosi na maglicu. Koliko kutna količina gibanja maglice poraste, toliko se kutna količina gibanja Sunca smanji. Zbog povećanja kutne količine gibanja maglica se udaljava od Sunca.

Na drugi način, kutna se količina gibanja može prenijeti i putem vrtložnih gibanja u maglici. A znatna količina gibanja mogla je da se izgubi u prostor gubitkom mase u obliku Sunčeva vjetra. Prijenos kutne količine gibanja sa Sunca na maglicu ima dvojaku posljedicu. S jedne strane u jednom će se trenutku izgubiti veza maglice i Sunca i ono više neće moći usisavati maglicu. Drugo, maglica poprima količinu gibanja koju će prenijeti na tijela u njoj rođena, na buduće planete.Vladis Vujnović : "Astronomija", Školska knjiga, 1989.

Nebularna teorija