Victor-Marie Hugo (Besançon, 26. veljače 1802. – Pariz, 22. svibnja 1885.), francuski je romanopisac, pjesnik, esejist, dramaturg i aktivist za ljudska prava, te možda najutjecajnija ličnost Francuskog romantizma. Iako je u Francuskoj najpoznatiji po svojim pjesmama i dramama, u ostatku svijeta znamo ga po romanima Jadnici i Zvonar crkve Notre-Dame. Među njegovim mnogim pjesničkim zbirkama, Les Contemplations i La Légende des Siècles su iznimno cijenjene kod kritičara, a Hugo se nekad identificira kao najveći francuski pjesnik.
Dok je bio mlad bio je ekstremno konzervativan, ali je prolaskom godina postajao sve bliskiji ljevici. Postao je strastveni republikanac i njegova djela bave se političkim i socijalnim problemima i umjetničkim trendovima tog vremena.
Rani život i utjecaji okvir|Mladi Victor Hugo Victor-Marie Hugo rođen je 26. veljače 1802. u mjestu Besançon kao treći sin Josepha Léopolda Sigisberta Hugoa (1773. – 1828.) i njegove supruge Sophie Trébuchet (1772. – 1821.). Većinu svog života proveo je u rodnoj Francuskoj. No bio je izgnan iz države za vlasti Napoleona III. Godine 1851. živio je u Bruxellesu, od 1852. do 1855. živio je na Jerseyu, a od 1855. do 1870. i ponovno od 1872. do 1873. na Guernseyu. Godine 1852. dobio je generalno pomilovanje i od tada je egzil bio njegov osobni izbor.
Hugovo rano djetinjstvo bilo je ispunjeno velikim događajima. U stoljeću prije njegova rođenja, u Francuskoj revoluciji dogodio se kraj Dinastije Bourbon, a sam Hugo je svjedočio usponu i padu Prve Republike i nastanku Prvog Carstva pod vodstvom Napoleona Bonapartea. Napoleon se proglasio carem kada je Hugo imao samo 2 godine, a Dinastija Bourbon se vratila na prijestolje prije Hugova osamnaestog rođendana. Različiti politički i vjerski pogledi Hugovih roditelja odražavali su sile koje su se borile za prevlast u Francuskoj tijekom cijelog njegova života: Hugov otac bio je visoko odlikovani časnik u Napoleonovoj vojsci, ateistički republikanac koji je smatrao Napoleona herojem, dok je njegova majka bila katolička rojalistica koja je po nekim pričama za ljubavnika izabrala generala Victora Lahoriea, koji je 1812. pogubljen zbog sumnje da je kovao planove protiv Napoleona.
Sophie je slijedila svog muža na zadatke u Italiju (gdje je Léopold služio kao guverner provincije blizu Napulja) i u Španjolsku (gdje je on vodio tri Španjolske provincije). Svjesna problema stalnog seljenja zbog vojnog života i zbog mogućnosti za prijevare njezinog nevjernog supruga, Sophie se 1803. privremeno rastala od Léopolda i nastanila se u Parizu. Od tada je dominirala Hugovim obrazovanjem i razvojem. Rezultat toga bio je iskazan u njegovim ranim pjesmama i fikciji čije su glavne teme bile Kralj i vjera. Tek je kasnije, promatrajući događaje koje su uzrokovale revolucije 1848., Hugo odbacio katolički rojalizam i postao je pobornikom republikanizma i slobode mišljenja.
Rana poezija i fikcija lijevo|thumb|Hugo sa svojim starijim sinom Françoisom-Victorom.|445x445px Hugova kći Léopoldine.|mini|271x271px Kao i mnoge druge mlade pisce njegove generacije, Hugov uzor bio je François-René de Chateaubriand, otac romantizma i jedna od najistaknutijih književnih ličnosti u Francuskoj za vrijeme 1800.-ih. U svojoj mladosti, Hugo je razvio tezu "Chateaubriand ili ništa" i njegov kasniji život imao je jako velikih sličnosti kao i onaj njegova prethodnika. Kao i Chateaubriand, Hugo je poticao i uznapredovao razvoj romantizma, i postao je povezan s politikom kao heroj republikanizma i bio je izgnan iz domovine zbog svojih političkih mišljenja.
Prijevremena strast i elokvencija Hugovih ranijih djela donijela mu je uspjeh i slavu u ranoj dobi. Njegova prva pjesnička zbirka (Nouvelles Odes et Poésies Diverses) izdana je 1824. kada je Hugo imao samo 23 godine, a donijela mu je kraljevsku plaću od Loja XVIII. Iako su se pjesmama divili zbog njihovog spontanog zanosa i tečnosti, tek je iduća zbirka koja je izdana 1826. (Ode i balade) otkrila Hugoa kao velikog i odličnog pjesnika, majstora lirike i kreativne pjesme.
Protiv majčinih želja, mladi Hugo se zaljubio i tajno zaručio s prijateljicom iz djetinjstva Adèle Foucher (1803. – 1868.). Zbog neobične bliskosti s majkom, Hugo se tek nakon njezine smrti 1821. osjećao slobodnim da se oženi s Adèle (1822.). Svoje prvo dijete, sina Léopolda, dobili su 1823., no dijete je preminulo još u djetinjstvu. Hugova ostala djeca su bila kćeri Léopoldine (28. kolovoza 1824.) i Adèle (24. kolovoza 1930.), te dva sina Charles (4. studenog 1928.) i François-Victor (28. listopada 1828.). Hugo je svoj prvi roman, Han d'Islande izdao 1823., a svoj drugi roman Bug-Jargal je izdao tri godine kasnije, 1826. U razdoblju između 1829. i 1840. Hugo je izdao još 5 pjesničkih zbirki (Les Orientales, 1829.; Les Feuilles d'automne, 1831.; Les Chants du crépuscule, 1835.; Les Voix intérieures, 1837.; i Les Rayons et les ombres, 1840.) i tako utvrdio svoju reputaciju kao jedan od najvećih i najboljih liričnih pjesnika svih vremena.
Kazališni rad "Bitka za Hernani" (1830.)|mini|237x237px Hugo nije tako brzo postigao uspjeh sa svojim kazališnim djelima. Godine 1827. izdao je nikad izvedenu dramu Cromwell, koja je poznatija po autorovom predgovoru nego po samoj radnji djela (glomazna duljina drame smatrala se "neprikladnom za izvođenje"). U uvodu, Hugo savjetuje francuske pisce da se oslobode od klasičnog stila teatra i tako pokrenuo bitku između francuskog klasicizma i romantizma koja će nakon tog događaja trajati još godinama. Nakon Cromwella, 1928. je uslijedila drama Amy Robsart, jedna eksperimentalna drama iz Hugova djetinjstva koja je nadahnuta Kenilworthom Waltera Scotta koja je bila u produkciji njegova šurjaka Paula Fouchera, i uspjela je izdržati čak jedan nastup pred više no nezahvalnom publikom prije nego što je skinuta s pozornice. okvir|lijevo|Glumica Juliette Drouet, Hugova ljubavnica Prva Hugova drama koja je producirana pod njegovim osobnim imenom bila je Marion Delorme. Iako je prvotno zabranjena i cenzurirana zbog svojeg kritiziranja monarhije, zabrana je skinuta, a premijera bez cenzura bila je 1829., no ponovno bez uspjeha. Iduća drama koju je Hugo napisao i izveo - Hernani - se pokazala kao jedan od najuspješnijih i najpotresnijih događaja 19. stoljeća u francuskoj kazališnoj sceni i to već prve noći kada je postala poznata kao "Bitka za Hernani". Danas je djelo relativno nepoznato i ne pamti se osim kao podloga za Verdijevu istoimenu operu. No, u ono vrijeme, izvedba predstave skoro bi se pretvorila u rat između tada ključnih suparnika u francuskoj kulturi i društvu: klasicisti protiv romantičara, liberali protiv konformista i na kraju republikanci protiv rojalista. Dramu su uvelike osudile novine, no izvodila se pred punim kazalištem noć za noći. Također je signalizirala da se Hugov koncept romantizma iznimno ispolitizirao: Hugo je vjerovao da će isto kao što će i liberalizam osloboditi narod od patnja pod monarhijom i diktaturom, romantizam osloboditi umjetnost od klasicizma.
Hugo je 1832., nadahnut uspjehom Hernania, izdao još jednu dramu Kralj uživa. Drama je zabranjena odmah nakon prve večeri i to zbog istaknutog ismijavanja francuskog plemstva, postala je izuzetno popularna u tiskanom obliku. Motiviran zabranom, Hugo je svoju iduću dramu Lucrèce Borgia napisao za samo 14 dana. Drama je izvedena tek 1833. i doživjela je zapažen uspjeh. Mademoiselle George (prijašnja Napoleonova ljubavnica) igrala je glavnu ulogu, a glumica Juliette Drouet igrala je jednu od sporednih uloga. No, Drouet je kasnije zaigrala jako veliku ulogu u Hugoovu privatnom životu postavši njegovom doživotnom ljubavnicom i muzom. Iako je Hugo imao mnogo ljubavnih avantura, čak je i Hugova supruga priznala kako je Drouet jako povezana s Victorom i ona se smatrala dijelom obitelji. U Hugovoj sljedećoj drami (Marie Tudor, 1833.), Drouet je igrala ulogu Jane Grey, prethodnicu kraljice Mary Tudor. No, Drouet se nije pokazala pogodnom za ulogu i zamijenjena je drugom glumicom odmah nakon prve večeri. To je bila njezina posljednja uloga na francuskoj pozornici. Od tada je svoj život posvetila Hugou. Uz malu novčanu potporu, ona je postala njegova neplaćena tajnica i suputnica idućih 50 godina.
Hugov Angelo je imao premijeru 1835. i bio je velik uspjeh. Ubrzo nakon toga, grof od Orleansa (brat kralja Luja-Filipa i veliki obožavatelj Hugovih djela) osnovao je novo kazalište da podrži izvođenje novih drama. Théâtre de la Renaissance otvoreno je u studenom 1838. i prva predstava koja se u njemu izvodila je Ruy Blas. Iako se ta drama danas smatra jednim od Hugovih najboljih, u ono vrijeme nije bila baš dobro prihvaćena. Hugo nije napisao iduću dramu 1843. Les Burgraves je igrala samo 33 večeri i polako je gubila gledatelje, koji su išli gledati konkurentnu dramu. Les Burgraves je bila Hugova zadnja prava drama. Iako je kasnije, 1862., napisao jednu kratku dramu Torquemada, ona nije izdana sve do nekoliko godina prije njegove smrti, 1882. i nije bila namijenjena za izvođenje na pozornici. Hugov interest za kazalište nije opao i 1864. je izdao dobro-prihvaćeni esej o Williamu Shakespeareu, čiji je stil pokušao emulirati u svojim vlastitim dramama.
Djela za odrasle mini|desno|220px|Ilustracija Alfreda Barboua iz prvog izdanja Zvonara crkve Notre-Dame (1831.) Hugovo prvo djelo za odrasle pojavilo se 1829., a odražavalo je oštru socijalnu svijest koja će uvelike utjecati na jedno od njegovih kasnijih djela. Posljednji dani čovjeka koji je osuđen na smrt je djelo koje je imalo dubok utjecaj na književnike kao što su Albert Camus, Charles Dickens i Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Claude Gueux, kratka dokumentarna priča o ubojici iz stvarnog života koji je pogubljen u Francuskoj, pojavila se 1834., i kako je sam Hugo tvrdio, ona je bila preteča njegova najpoznatijeg djela Jadnici. No prvi Hugov pravi, dugi roman bio je iznimno uspješni Zvonar crkve Notre-Dame, koji je izdan 1831. i ubrzo je preveden na skoro sve europske jezike. Jedan od učinaka romana bila je popularizacija katedrale Notre-Dame, koja je sada privlačila tisuće turista koji su pročitali roman. Knjiga je također nadahnula ljubav prema predrenesansnim građevinama, koje se od tada aktivno čuvaju.
mini|lijevo|150px|Portret "Cosette" koji je napravio Emile Bayard, slika je iz prvog izdanja Jadnika (1862.) Hugo je počeo planove za svoj novi veliki roman o socijalnoj patnji i nepravdi za vrijeme 1830.-ih, no bilo je potrebno punih 17 godina kako bi se njegovo najpoznatije i najdugovječnije djelo, Jadnici, realiziralo i konačno izdalo 1862. Sam autor je bio svjestan da je njegov novi roman izvrstan i izdavanje je pripalo kupcu koji je najviše ponudio. Belgijska izdavačka kuća Lacroix & Verboeckhoven prihvatila se marketinške kampanje, što je bilo neobično za to vrijeme, tiskajući novinska izdanja djela punih šest mjeseci prije izdavanja djela. Prvotno je izdala samo prvi dio djela ("Fantine") koji je istodobno izdavan u većim gradovima. Dijelovi knjige brzo su se rasprodali i imali su veliki utjecaj na francusko društvo. Odgovori na djelo sezali su od divljeg entuzijazma pa do intenzivnih osuda, no problemi koji su istaknuti u Jadnicima ubrzo su se našli na dnevnom redu francuske Narodne skupštine. Taj roman je i dan danas još uvijek popularan u cijelom svijetu, prilagođen je za film, TV i glazbenu scenu i napisano je još nekoliko knjiga koje se na neki način smatraju nastavcima romana.