Franjo Josip I. (Schönbrunn, Beč, 18. kolovoza 1830. – Schönbrunn, Beč, 21. studenoga 1916.), austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj (1848. – 1916.).Francis Joseph. (2009). In Encyclopædia Britannica. Retrieved 19 April 2009, from Encyclopædia Britannica Online: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/216776/Francis-Joseph
Djetinjstvo mini|lijevo|border|Miklós Barabás: Franjo Josip I. (1853.) Rođenje Franje Josipa 18. kolovoza 1830. dočekano je s velikim oduševljenjem djeda cara Franje II. i ostalih pripadnika dinastije Habsburg, kojoj je prijetilo izumiranje u muškoj lozi. Njegov otac, nadvojvoda Franjo Karlo, bio je jedini zdravi sin Franje II. kojemu su sva ostala muška djeca umrla u djetinjstvu (dva sina) ili bila mentalno zaostala (Ferdinand I.). Majka Franje Josipa je bila bavarska princeza Sofija i ona će u početku imati veliki utjecaj na budućeg cara.
U djetinjstvu Franje Josipa Dvor je donio odluku da otac Franje Josipa nije sposoban za cara kao ni mentalno zaostali najstarji sin Franje II., Ferdinand. Ipak Franjo II., pozivajući se na zakone o nasljeđivanju po kojima najstariji sin nasljeđuje krunu, prisilio je ministre i pripadnike dinastije Habsburg priznanje maloumnog Ferdinanda I. za cara. Ta odluka pridonosi odstranjenju iz linije nasljeđivanja oca Franje Josipa, Franje Karla, da bi mladi Franjo Josip što prije mogao postati car.
Obrazovanje Najveći utjecaj na obrazovanje budućeg cara imala je njegova katolički nastrojena majka Sofija te je Franjo Josip sklon katoličkoj vjeri. Za vrijeme školovanja Franjo Josip naučio je češki, francuski, mađarski i talijanski jezik. Dobiva i vojnog učitelja grofa Coroninija koji ga poučava vrlinama vojne discipline i drugim pozitivnim vojničkim vrijednostima. Naučeno Franjo Josip pokazuje u bitci za Santa Luciju u Italiji u svibnju 1848. i impresionira maršala Radetzkog. Vojno školovanje prekinuto je na nivou nižeg časnika u trenutku kada postaje car. Zato će tijekom svoje vladavine Franjo Josip obraćati pažnju i trošiti vrijeme na sve "sitnice" kojima se u vojsci bave niži časnici, a rijetko će vidjeti potpunu stratešku sliku kojom se bave viši časnici. Slični nedostaci pojavljuju se tijekom školovanja u politici koje će također biti iznenada prekinuto njegovom krunidbom za cara.
Na kraju školovanja car je poliglot prosječnih intelektualnih sposobnosti s velikom samokontrolom koji razmišlja strogo logično, koji odbija sve vrste mistike, ali s nedovršenim vojnim, političkim i pravnim školovanjem. Treba spomenuti i njegovu urođenu sposobnost prepoznavanja kada mu sugovornik laže ili ga pokušava prevariti.
Osobnost mini|Vitraj Franje Josipa u crkvi Svete Barbare u Kutnoj Hori Najvrjednija osobnost Franje Josipa bila je samokontrola i podređivanje vlastite dobrobiti Carstva. Čak i u ekstremnim situacijama kao što je bilo ubojstvo njegovog jedinog sina Rudolfa on se odlučuje na prikrivanje ubojstva, koje bi potreslo državu, te izjavljuje da je to bilo samoubojstvo čime zataškava problem. Slične primjere samokontrole pokazuje i tijekom prvih godina vladavine kada kao mladi car sudjeluje u plesovima na dvoru sve do trenutka ženidbe kada odmah prestaje sa zabavama.
Bila je poznata njegova dobroćudnost i milostivost. Sa samo 19 godina, nakon sloma Mađarske revolucije on zahtjeva milost za pobunjenike i u tomu djelomično uspijeva tako da je po završetku ratnih operacija pogubljeno manje od 150 pobunjenika. Čak je i Artur Gorgij, posljednji vođa revolucije, na kraju dobio carsko pomilovanje. Ta dobroćudnost uvijek ponovno pokazuje se kasnije tijekom života, osim kod neuspjelog atentata 1853. godine kada je bio teško ranjen. Atentatora je sud osudio na smrt i pogubio, ali čuvši za obiteljsku situaciju atentatora, Franjo Josip daje državnu mirovinu njegovoj majci.
Kao i većina osoba s apsolutnom vlašću car se dao nagovoriti od bliskih prijatelja, obitelji ili ministara na akcije koje u početku nije smatrao pametnim ili poželjnim. Povijesni izvori govore o danu krunidbe kad njegov brat slučajno razbije staklo na crkvi i dolazi u strahu tek okrunjenom caru tražeći pomoć. Tada Franjo Josip uzima kamen u ruku i pita majku smije li ga i on baciti na staklo. Tek nakon dopuštenja kamen će biti bačen. U političkom životu često su drugi vršili pritisak na njega radi donošenja odgovarajućih odluka. Barun Kubeck nam ostavlja u svom dnevniku povijesni izvor o nagovaranju cara da 1851. godine proglasi apsolutizam. Nagovaranje je trajalo duže od 7 mjeseci i na kraju je Franjo Josip potpisao zakon. Ta njegova popustljivost trajat će do kraja života, a na kraju će rezultirati Prvim svjetskim ratom. Nakon Sarajevskog atentata car će biti izložen velikom narodnom, vojnom i političkom pritisku da objavi rat čemu se on žestoko protivio. Nakon mjesec dana pritiska 28. srpnja 1914. godine on potpisuje mobilizaciju, a potpis će popratiti riječima: "Ja sam učinio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo". mini|lijevo|Video snimka koja prikazuje cara tijekom posjeta u travnju 1910. Vjerojatno najveća slabost Franje Josipa manjak je vizije razvoja države. Uvijek pokušava riješiti trenutne "jednostavne" probleme dok oni teži nacionalni po njegovom mišljenju nisu rješivi pa ih i ne pokušava riješiti. U zadnja dva desetljeća života potpuno je pasivan što dovodi do novih problema.
Poznanici o Franji Josipu Schwarzenberg, koji je bio prvi premijer mladog cara, već na proljeće 1849. protestira zbog prevelike pažnje koju Franje Josip posvećuje detaljima. Slične primjedbe drugih poznanika će rezultirati popularnom kritikom da on ima način razmišljanja nižeg časnika, a ne cara. Franjo Karlo o svom sinu Franji Josipu komentira:
mini|lijevo|Franjo Josip I. i mađarski premijer István Tisza 1905. godine Ministri su o sastancima s Franjom Josipom i njegovim odlukama dali njegovu veoma jednostavnu i ne pretjerano pozitivnu sliku: "Tko zadnji priča s carem gotovo je uvijek u pravu". Bez obzira na to oni će kao i svi drugi postati žrtve njegovog osobnog šarma. Potpuno je nevažno bilo ako su posjetitelji bili obični stanovnici, državni službenici ili predsjednici pošto svi ostaju šarmirani. Britanski kralj Edvard VII. će 1907. ostati impresioniran simpatičnim carem (tako će ga i nazvati), a Theodore Roosevelt, 26. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, bit će tako iznenađen da će mu car u jednom trenutku samo kazati: "Vi u meni gledate posljednjeg europskog monarha stare škole". Sam Roosevelt o susretu govori malo drugačije, ali nam ostavlja zanimljivo razmišljanje o caru koji po njegovim riječima "nije jako sposoban čovjek, ali je gospodin".
Na kraju najbolje mišljenje o Franji Josipu u dvadesetom stoljeću je dao Franjo Josip koji je samog sebe nazvao anakronizmom.
Obiteljske tragedije mini|Portret obitelji Franje Josipa I. iz 1861. godine. U gornjem redu, Franjo Josip, nadvojvoda Maksimilijan, nadvojvodkinja Charlotte, Ludvig Viktor i Karlo Ludvig. U donjem redu, carica Elizabeta s carevićem Rudolfom i kćeri Giselom, majka Sofija Bavarska i otac Franjo Karlo Nakon nekoliko neuspješnih udvaranja (za princeze od Modene, Pruske i Saske)Twilight of the Habsburgs: The Life and Times of Emperor Francis Joseph By Alan Palmer Franjo Josip odabire uvijek veselu, energičnu Elizabetu Bavarsku (nadimak Sisi) koja je u velikoj suprotnosti s njegovom osobnošću za svoju ženu. Taj brak sklopljen je upravo na inicijativu budućeg cara, što je bio jedini put da se usprotivio svojoj majci, koja je zahtijevala brak s najstarijom od tri bavarske princeze. Idealizirano vjenčanje uskoro postaje noćna mora, pošto Sisi odbija živjeti na dvoru po dvorskim pravilima. Nakon 6 godina braka i rođenja prijestolonasljednika Rudolfa, Sisi napušta Franju Josipa i putuje po Europi. Vratit će mu se samo na kratko 1867. – 68. godine, ali bez obzira na to Franjo Josip će ostati duboko zaljubljen u svoju caricu i tek će pred kraj njenog života početi živjeti s ljubavnicom, glumicom Katharinom Schratt, koja je postala "neokrunjena austrijska carica".
Kao i većina drugih vladara (Luj XIV., August, Ramzes II., ...) koji su upravljali svojim državama više od pola stoljeća i život Franje Josipa je bio potresen velikim obiteljskim tragedijama. Prva od njih postaje smrt kćeri Sofije u trećoj godini života. Navodno je ta smrt 1857. godine uzrokovala psihičke probleme carice Sisi što će kasnije dovesti do raspada braka.
Desetljeće nakon te jedine prirodne tragedije, smrt od bolesti, dolazi do krvavih tragedija Franje Josipa. Carev, navodno sterilni, brat Maksimilijan 1863. godine prihvatio je titulu meksičkog cara. Francuske okupacijske trupe koje su pomogle u krunidbi će 1866. godine poraziti tamošnji pobunjenici, a sam Maksimilijan je ubrzo potom zarobljen i strijeljan 19. lipnja 1867. godine.
Više od dvadeset godina kasnije, Franjo Josip doživljava najteži mogući udarac kada mu je ubijen jedini sin, prijestolonasljednik Rudolf u neslavnoj tragediji Mayerling. Službena istraga o smrti, vođena i blagoslovljena od cara, govorit će o samoubojstvu, ali su mnoga pitanja ostavljena otvorena. Obdukcija izvršena 1992. godine na tijelu Rudolfove ljubavnice, koju je on po službenom izvještaju ubio hicem iz pištolja, dokazala je greške službenog izvještaja iz 1889. godine, pošto je ona bila ubijena udarcima, a ne hicem. Također je kasnije otkriven i stari izvještaj policije koji govori da je Rudolf ubijen sa šest hitaca iz puške. Ubojstvo carevića Rudolfa, koji je bio poznati protivnik dualizma, to jest Ugarske, i vatreni zagovornik napuštanja saveza s Njemačkom, bila je politička noćna mora koja je mogla završiti ratom pa ju možda iz tog razloga Franjo Josip zataškava pričom o samoubojstvu.
Sljedeća žrtva iz unutarnjeg kruga careve obitelji postaje carica Elizabeta, koju 1898. godine, u Švicarskoj, ubija talijanski anarhist Luigi Lucheni koji šezdesetogodišnju caricu probija nožem, ali ipak njena smrt postaje nevažna kada ju se usporedi s ubojstvom nećaka Franje Josipa i prijestolonasljednika Austro-Ugarske Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju ubio je Gavrilo Princip, smatrajući prijestolonasljednika protivnikom Jugoslavena i glavnog predstavnika okupacijske sile. Ovo ubojstvo, koje se dogodilo pred velikim brojem promatrača, bez obzira na sve careve želje nije moglo biti zataškano, što će na kraju dovesti do početka Prvog svjetskog rata, čemu se car također snažno protivio.
Pokušaj atentata 1853. mini|J. J. Reiner: Atentat na Franju Josipa I. (1853.)