mini|desno|300px|Položaj Irana na Bliskom istoku

Povijest Irana se općenito odnosi povijest Velikog Irana, odnosno teritorija na kojem su živjeli ili žive brojni iranski narodi.

Prapovijest

Stari vijek

Medijci

Ahemenidska dinastija

mini|150px|desno|Kirova grobnica u Pasargadu Kir Veliki došao je na vlast u Anšanu 559. pr. Kr. kao nasljednik svoga oca Kambiza I., te je ujedinio nekoliko perzijskih i iranskih skupina. On je također stupio u bliže odnose s Babilonom koji se u to doba pobunio protiv Medijaca, koji su vladali nad Perzijancima. Godine 549. pr. Kr. porazio je medijskoga kralja Astijaga, ušao u Ekbatanu i postao kraljem Medijaca i Perzijanaca. Došavši na vlast Kir Veliki započinje osvajačke ratove. Kroz sljedeće dvije do tri godine osvaja Lidiju i grčke gradove u Joniji. Nastavlja osvajačke pohode krećući se prema istoku i proširuje granice carstva do Baktrije i Sogdijane i uz rijeku Sir Dariju. Nakon što je zavladao Anatolijom i proširio istočne dijelove carstva Kir je svoju pažnju usmjerio na Babilon, te ga osvaja početkom listopada 539. pr. Kr. Ova je pobjeda Kiru donijela, ne samo Mezopotamiju, nego i cijelo Babilonsko kraljevstvo, koje se protezalo do granica Egipta. Nakon što je osvojio Babilon dao je sastaviti popularni Kirov cilindar koji se danas smatra prvim dokumentom o ljudskim pravima u povijesti. Prilikom povratka u Iran Kir Veliki poginuo je u vojnom pohodu protiv Skita na sjeveroistočnoj granici 529. pr. Kr., dok drugi izvori navode kako je umro mirno u perzijskoj prijestolnici. Njegovo tijelo prenijeto je u Pasargad, glavni grad što si ga je sam izgradio, navodno na mjestu njegove pobjede nad Astijagom.

mini|desno|250px|Ahemenidsko Carstvo, najveće carstvo u povijesti antike

Nakon smrti Kira Velikog 529. pr. Kr. na vlast je došao njegov sin Kambiz II. Četiri godine kreće na Egipat i napreduje sve do iza Prvog katarakta, a na zapad do Cirene. Preuzimajući egipatske običaje, proglasio se faraonom.

Međutim 522. pr. Kr. do njega je doprla vijest o pobuni u Perziji. Dok je putovao iz Sirije u Perziju, Kambiz II. nesretnim je slučajem poginuo. Njegov kopljonoša Darije koji je potjecao iz jednog ogranka ahemenidske dinastije, nastavio je put prema Perziji i uspješno ugušio ustanak.

U prvim godinama svoje vladavine Darije I. Veliki krenuo je prema Indiji, gdje je pripojio Sind. U njegovo je doba Perzijsko Carstvo doživjelo najveći procvat i najveću teritorijalnu ekspanziju antičkog doba, što je uključivalo zemlje od rijeke Ind na istoku do Libije na zapadu. Darije I. izvršio je i teritorijalnu podjelu carstva na dvadesetak satrapija. Na čelu njih su bili satrapi koji su bili ili članovi perzijskih uglednih obitelji ili predstavnici lokalnog stanovništva. Darije premješta prestolnicu iz Pasargada u Perzepolis, gdje gradi svoj dvor.

Pred kraj Darijeve vladavine počeo je lokalni sukob s Grcima. Deset godina nakon pobune i njenog gušenja u grčkim gradovima Jonije, Darije Veliki poslao je vojsku u Grčku 490. pr. Kr. Međutim, Perzijanci su poraženi na Maratonu. Darije I. Veliki umro je 486. pr. Kr.

Darija Velikog nasleđuje njegov sin Kserkso I. (486. – 465. pr. Kr.). Novi je vladar ugušio pobunu u Egiptu 485. pr. Kr., a tri godine kasnije i u Babilonu. U oba je slučaja svoju pobjedu popratio okrutnošću, a onda je 480. pr. Kr. s vojskom od 70.000 ljudi Kserkso I. krenuo u veliki pohod na Grčku, gdje je u znak odmazde sravnio sa zemljom Atenu i Eretreju koji su pomgali jonski ustanak. Grčko-perzijski ratovi završili su 449. pr. Kr. Kalijinim mirom, nakon Kserksove smrti. Drugi dio Kserksove vladavine bio je u znaku gradnje u Perzepolisu i haremskih spletki, što je dovelo do atentata na njega 465. pr. Kr. Za vladavine sljedeća tri kralja, vodio se Peloponeski rat između Sparte i Atene, a Perzija je pomagala čas jednoj čas drugoj strani.

Kraljevski gradovi Pasargad, Perzepolis i Suza bili su i središta kulture i umjetnosti. Dok je religiozno graditeljstvo bilo siromašno i trijezno, u skladu sa zoroastrizmom, u ovim je gradovima zamjetan sjaj i prostranstvo kraljevskih palača, sagrađenih od kamena i sjajno ukrašenih, položenih na umjetnu uzvisicu, pogodnu za obavljanje religijskih i građanskih svečanosti. Upadljiva je važnost koju u njima imaju trijemovi i apadanas, velika, natkrivena prijestolna dvorana. Veliki uticaj na perzijsku umjetnost imale su civilizacije njihovih susjeda: Asirije, Egipta i Babilona. Veliki niski reljefi isklesani u kamenu kojima su ukrašene kraljevske grobnice i podnožja terasa preuzeti su od Asiraca, dok je Darijeva palača bogata monumentalnim frizovima od bojene opeke uobičajene u Babilonu. Posebno je bilo razvijeno zlatarstvo, u kojemu se odražavala animalistička mašta stepskih naroda, te se putem slobodnih i naglih pokreta pretvaralo u elegantne oblike.

Od kasnog 5. st. Perzijsko Carstvo bilo je žarište stalnih sukoba i pobuna. 405. pr. Kr. uspjela je pobuna u Egiptu; tri godine kasnije Kir Mlađi, brat kralja Artakserksa II. (405. – 359. pr. Kr.), unajmio je deset tisuća grčkih plaćenika i krenuo na istok zauzeti vlast, no u tom je pothvatu poražen. Artakserkso je vratio satrapije satrapima koji su se pobunili 373. pr. Kr. Vladavine posljednjih kraljeva počinjale su i završavale ubojstvima. 336. pr. Kr. spletkarenje eunuha Babosa na prijestolje je dovelo Darija III. Pet godina kasnije carstvo je zauzeo Aleksandar Veliki, te ono postaje dio novog helenističkog svijeta.

mini|200px|Nakš-e Rustam (Iran); ahemenidski hram nazvan "Zoroastrova kocka". (Foto: Ginolerhino 2002.)

Helenističko razdoblje (330. – 150. pr. Kr.)

mini|150px|lijevo|Kovanica s likom Seleuka I. Nikatora (305. – 281. pr. Kr.), osnivača dinastije Seleukovića. U samo osam godina Ahemenidsko je Carstvo palo pod napadima Aleksandra Makedonskog. Nakon pobjede nad vojskom Darija III. u bitci kod Isa, zauzet je grad Suza, a posljednji otpor Ahemenidi pružaju kod "Perzijskih vrata" blizu kraljevske palače u Perzepolisu. Otada počinje širenje helenističke kulture u Perziji.

Ubrzo nakon Aleksandrove smrti carstvo se raspalo, a njime su zavladali dijadosi, Aleksandrovi vojskovođe, koji postaju i osnivači dinastija. Perzijom vlada dinastija Seleukovića.

Sve do 250. pr. Kr. skupa s kolonizatorima u Perziju prodire grčki jezik, filozofija i umjetnost, a grčki postaje jezikom diplomacije i književnosti. Jačaju trgovinske veze s okolnim zemljama, pa i onima na istoku. Sve je ravijeniji Put svile prema Kini, a iz Indije prodire budizam, dok je zoroastrizam na zapadu izvršio utjecaj na judaizam.

Pad kraljevstva Seleukovića započeo je dosta rano. Istočne pokrajine Baktrija i Partija osamostalile su se 238. pr. Kr., a samo je vojna vještina Antioha III. spasila Perziju od invazije Parta. No, tada Rimska republika počinje napadati kraljevstvo Seleukovića, dok se u isto vrijeme u Judeji događa pobuna Makabejaca, a na istoku se širi kraljevstvo Kušana. Na koncu je Iranom ovladala arsakidska dinastija].

Partsko Carstvo (150. pr. Kr. – 226.)

mini|250px|desno|Partsko Carstvo (kraj 1. stoljeća pr. Kr.) Parti su od 238. pr. Kr. bili neovisni o Seleukovićima, no 170. pr. Kr., dolaskom na prijestolje Mitridata I. iz dinastije Arsakida pod njima se ujedinjuju iranske zemlje, te u gornjem toku Eufrata počinju dijeliti granicu s Rimskim Carstvom. Tako ove dvije države postaju ozbiljni takmaci, osobito oko prevlasti nad Armenijom. Teško naoružana partska konjica, podržana vještim strijelcima, bila je dostojan suparnik Rimljana, što se i vidjelo u nizu bitaka, poput one u kojoj je partski vojskovođa Surena, u bitci kod Harana pobijedio Marka Licinija Krasa, upravitelja Sirije. Mezopotamija se u to doba pretvorila u pravo bojno polje.

U ovom je razdoblju helenistička kultura počela popuštati pred izvornim perzijskim običajima. Ipak, partskoj je državi nedostajalo jedinstvo. Vlast je dijelilo sedam klanova koji su se ujedinili u savez, prema kojem je svaki od ovih klanova vladao po jednom pokrajinom. Do 1. stoljeća pr. Kr. Partija je sasvim decentralizirana, a njezinim su područjima, kao feudima, vladali lokalni velikaši, dok su zemlju sve više iscrpljivali ratovi s Rimljanima na zapadu i Kušanima na sjeveroistoku.

Kraljevi su u takvoj situaciji bili prisiljeni davati sve više samostalnosti lokalnim moćnicima, a vazali nisu više bili pokorni kralju. Ipak, posljednji partski kralj Artaban IV. (216. – 224.) uspio je donekle povratiti staru moć, no to nije dugo trajalo. Perzijski kralj vazal, Ardašir, pobunio se 224. godine i zauzeo Ktezifont, što je označilo i kraj Partskoga Carstva.

Sasanidsko Carstvo (226. – 650.)

mini|350px|desno|Kameni reljef prikazuje boga dobra i svjetla Ahura Mazdu kako Ardašira I. proglašava kraljem. Ahura Mazdin konj gazi mrtvog Ahrimana, boga tame i zla, dok Ardaširov konj gazi mrtvog Artabana V., posljednjeg arsakidskog kralja. Naqš-i Rustam, Iran (oko 230.). Foto: Ginolerhino 2002.

U samo dvije godine Ardašir I. postao je perzijskim šahom, kao prvi vladar iz pokrajine Pars nakon Ahemenida, zbog čega su se on i njegovivi nasljednici vidjeli kao nasljednici velikih vladara, Kira i Darija. Nova je dinastija nazvana Sasanidima po Ardaširovu djedu.

Njihova je politika bila bitno osvajačka, tako da su povratili krajeve što su ih Partima bili oduzeli Kušani, te nastavili sukobe s Rimskim Carstvom. Jednom su prilikom 260. godine čak i zarobili rimskog cara Valerijana.

Svoju snagu i dugotrajnost Sasanidsko Carstvo zahvaljuje snažnoj centraliziranosti, za razliku od prethodnog partskog razdoblja. Društvo je bilo jasno podijeljeno na kaste, gdje su na vrhu društvene ljestvice bili svećenici, slijedili su ih vojnici, potom pisari i konačno pučani. Zoroastrizam je postao službenom državnom religijom i to ne samo u Perziji, nego se širio i ostalim osvojenim pokrajinama. Ostale su religije povremeno progonjene. Posebno je to bio slučaj s Katoličkom Crkvom (tada još jedinstvenom prije raskola 1054. godine), djelomično i stoga što je od 4. st. postajala službenom religijom Rimskog Carstva. S druge strane, Asirska Crkva Istoka, koja se 431. odvojila od Katoličke Crkve bila je tolerirana, a ponekad i potpomognuta.

Veliko širenje carstva pridonijelo je njegovoj sve većoj nestabilnosti, te su krajem 5. st. njegove istočne dijelove osvojili Bijeli Huni. Unutar Perzije dogodila si i pobuna sljedbenika filozofa Mazdaka (umro oko 529.) koji je naučavao mješavinu dualizma i manihejstva, te oštro napadao strogu društvenu podjelu u carstvu. Ipak, Hozroje I. (531. – 579.) uspijeva povratiti vlast u državi, te je proširiti do Antiohije i Jemena. Za njegovih će nasljednika, osobito za Hozroja II. Parviza (590. – 628.), carstvo obuhvatiti čitav Bliski istok i Egipat, pri čemu je postalo teritorijalno najveće na svijetu. No, rat s Rimljanima, koji je tome uslijedio, doveo je do daljnjeg slabljenja Perzijskog Carstva. O pobijedi rimskog cara Heraklija u tom ratu govori i Kuran, koji spominje "pobjedu vjernikâ", jer su Rimljani bili monoteisti, za razliku od Sasanida koji su, kao sljedbenici zoroastrianizma, bili dualisti.

U to doba rasula Sasanidskog Carstva, raste moć arapskog kalifata, što će za Perziju označiti novo doba.

Srednji vijek

Arapska vlast i islamizacija (650. – 1037.)

U osvajanjima od 643. do 650. Arapi osvajaju gotovo čitavo područje Perzije, a posljednji sasanidski vladar Jezdegerd III. još desetak godina pokušava vratiti zemlju pod svoju vlast. U tome najprije traži pomoć Turaka i Tatara, no muslimani ih s lakoćom pobjeđuju. Potom se obraća za pomoć Kinezima, no oni se odbijaju uplesti. Do danas se povjesničari ne slažu je li Jazdegerd živio u već osvojenoj Perziji ili negdje na njezinim rubnim područjima. Računa se da s arapskom vlašću za Perziju započinje Srednji vijek.