Starogrčka književnost obuhvaća književno stvaralaštvo na grčkom jeziku koje započinje Homerovim epovima oko 8. stoljeća pr. Kr., a završava se okvirno 529. godine poslije Krista, kada je bizantski car Justinijan zatvorio Platonovu Akademiju u Ateni, posljednju filozofsku školu u antici. Starogrčka je književnost ne samo presudno utjecala na formiranje rimske književnosti, nego je izvršila ogroman utjecaj i na cjelokupnu potonju europsku književnost, kako u tematici tako i u oblikovanju gotovo svih književnih vrsta. U vremenskom rasponu od trinaest stoljeća u antici – 8. pr. Kr. i 5. poslije Krista – stvarali su mnogi pjesnici i prozni pisci, koji su jezikom i kulturom Grci, ali nisu svi rodom bili Grci: osvajanja Aleksandra Velikog proširila su grčku civilizaciju van granica Helade, te su glavni gradovi Aleksandrovih nasljednika – Aleksandrija, Antiohija i drugi – postali veća središta grčke civilizacije od starih grčkih polisa. S obzirom na društvene, političke i književne prilike, može se cjelokupna antička grčka književnost podijeliti na četiri razdoblja:
Arhajsko razdoblje (od prvih pisanih spomenika do kraja 6. stoljeća pr. Kr.); Klasično razdoblje (5. i 4. stoljeće pr. Kr.); Aleksandrijsko razdoblje (od 3. do 1. stoljeća pr. Kr.); Rimsko razdoblje (od 30. pr. Kr. do 529. poslije Krista).
Arhajsko razdoblje
Najstarije poznato grčko pismo je mikenski silabičko linearno B pismo, koji nam je ostao sačuvan na glinenim tablicama iz toga doba. Te tablice sadrže zapise, najčešće jednostavno u vidu različitih popisa, koji se odnose na trgovinu: prave književnosti tu nema, a njeno odsustvo objašnjava se na različite načine. Prema jednoj teoriji, mikenska se književnost, kao što je slučaj i s kasnijim Homerovim i drugim djelima kikličke epike, prenosila usmenim putem, posebno s obzirom na to da linear B nije bio sasvim prilagođen glasovima grčkoga jezika. Prema drugoj teoriji, književna djela – budući element društvene elite – bila su zapisana na nekom finijem materijalu, koji se međutim nije sačuvao.
Epsko pjesništvo Na početku grčke književnosti tako stoje dva njena najveća djela, Homerovi epovi Ilijada i Odiseja, te nekoliko neznatnih metričkih zapisa iz 8. stoljeća pr. Kr. Ali te dvije pjesničke tvorevine svojom složenom strukturom i stilizacijom daleko odskaču od svakoga početništva: jasno je da one, zapravo, predstavljaju vrhunac jedne epske tradicije čiji počeci i razvitak ostaju u tami onih stoljeća koji se nazivaju mračnim dobom Grčke (od 12. do 8. stoljeća pr. Kr.). Homer (Ὅμηρος) je prvi pisac grčke književnosti i istovremeno najveći epski pjesnik svih vremena. Pretpostavlja se da je živio negdje u 8. stoljeću pr. Kr., ali pouzdanih podataka o njemu i njegovom životu zapravo nema. Antička tradicija nam govori da je Homer bio slijepi pjevač, ali to je najvjerojatnije samo preslikavanje lika slijepoga pjevača Demodoka iz Odiseje na ličnost samoga pjesnika. Stoga se još od antike pa sve do naših dana stvorio čitav korpus veoma različitih teorija o prvom grčkom pjesniku, koji obrađuje tzv. homersko pitanje.
mini|Homer (Ὅμηρος) Homerova se djela tako moraju shvatiti kao vrhunac dugogodišnjeg razvoja usmene narodne književnosti u Maloj Aziji. Danas se pretpostavlja da su Homerovi prethodnici možda bili pjevači – rapsodi (ῥάψοδοι), koji su lutali od grada do grada i zabavljali stanovnike pjesmama o "slavnim djelima junaka" (κλέα ἀνδρῶν) i među koje tradicija obično ubraja i samoga Homera, te aedi (ἀοιδοί), koji bi se smjestili na dvoru kakvog vladara i ondje na zabavama ili po potrebi pjevali o djelima junaka mitskoga razdoblja. Prema nekim razmišljanjima, ti su rapsodi i aedi prenosili junačke pjesme kroz mnoga stoljeća. Da je u Grka i prije Homera cvjetala epska poezija, potvrđuju i Homerovi epovi, u kojima nalazimo savršenu epsku tehniku, umjetnički izraz, književni jezik, okretan stih, mnoštvo ukrasnih pridjeva, tzv. stalnih epiteta, za koje nema opravdanja u Homerovom tekstu (npr. "brzonogi Ahilej", premda nijedna scena u epovima ne opravdava taj epitet), oblike (formule) koje se uvijek ponavljaju kad god se u pripovijedanju dođe do određenog mjesta u opisu bitke, plovidbe lađe, i na kraju tipične brojeve. Sve te pojave nesumnjivo su plod dugotrajne umjetničke prakse. Može se pretpostaviti da su grčkoj herojskoj epopeji prethodile kraće pjesme u kojima se uz pratnju glazbenog instrumenta pjevalo o junačkim djelima. Te su pjesme, kako se čini, bile djelo Eoljana – Ahejaca, koji su došli iz Tesalije i drugih dijelova grčkoga kopna i prvi se učvrstili na maloazijskom primorju, u Troadi i susjednim otocima. Pjesme s likovima i motivima iz kopnene Grčke miješale su se s onima u novoj domovini, a bile su podređene jednoj osnovnoj temi – borbi sa stanovnicima u novom kraju. Njegovanjem tih pjesama tijekom stoljeća stvoren je čvrst temelj za veliku narodnu epopeju koja je najviše umjetničko ostvarenje dobila u Ilijadi i Odiseji otprilike u 8. stoljeću pr. Kr.
250px|left Ilijada (Ἰλιάς, 24 knjige, 15,693 heksametra) nosi ime po Iliju (Ἴλιον), drugom imenu grada Troje. Sadržaj joj je uzet iz ciklusa priča o Trojanskom ratu, ali pjesnik nije obradio dugo vremensko razdoblje, nego je ograničio građu prikazavši događaje koji su se dogodili tijekom 51 dana u desetoj godini rata. Glavna je tema ovoga epa svađa između Ahileja i Agamemnona zbog otmice robinje Briseide, a zatim Ahilejev gnijev na trojanskog junaka Hektora, koji je ubio Ahilejevog prijatelja Patrokla.
250px|left Odiseja (Ὀδύσσεια, 24 knjige, 12,110 heksametara) nosi ime prema glavnom junaku Odiseju i govori o Odisejevom povratku na Itaku. Nakon desetogodišnjeg ratovanja pod Trojom Odisej luta deset godina po raznim morima i doživljava mnogo opasnih pustolovina. Izgubivši u brojnim opasnostima sve prijatelje, vraća se na Itaku, gdje se uz pomoć sina Telemaha osvećuje proscima koji su maltretirali njegovu vijernu ženu Penelopu i na gozbama rasparčavali njegovu imovinu. Tako okosnicu ovoga spijeva čine Odisejev povratak i osveta proscima, ali su ti motivi obogaćeni sintetičkim i dramatskim prikazom prethodnih junakovih desetogodišnjih lutanja, a pripovijeda ih sam junak na dvoru feačkoga kralja Alkinoja (9–12. pjevanja). Osim toga, u spijev je umetnut i motiv o sinu koji kreće u potragu za ocem (1–4. pjevanje). Prema tome, kompozicija Odiseje je perpletena, za razliku od kompozicije Ilijade, koja je jednostavna, a to je primijetio još Aristotel, koji u Poetici 1459b kaže: "Svaka mu je naime od pjesama sastavljena: Ilijada jednostavna i puna trpnje, a Odiseja prepletena i mirna". Homer je genijalni pjesnik kome je uspjelo da narodnu epsku poeziju uzdigne na umjetničku visinu, koju otada više niko nije dostigao. Homerova poezija je puna živog pripovijedanja, jasnog izražavanja, pažljivog crtanja ljudskih karaktera, sviježe životne dinamike i humanizma. Nijedno djelo svjetske književnosti nije izvršilo tako snažan i dugotrajan utjecaj kao Homerovi epovi.
Prvobitno su se u antici Homeru pripisivala ne samo ova dva epa, nego gotovo cjelokupno epsko stvaralaštvo arhajskoga razdoblja, premda je problem Homerovih dijela već od 5. stoljeća pr. Kr. potaknuo ozbiljnu kritiku, koja i danas traje, a naziva se homerskim pitanjem. Pod tzv. Malim Homerom podrazumjevaju se manja pjesnička djela koja su se pripisivala Homeru. Među njima je svakako najznačajniji zbornik od 33 homerske himne (ὕμνοι) napisane u heksametrima i epskom stilu, u vremenskom rasponu od 7. do 5. stoljeća pr. Kr., koje proslavljaju različita božanstva. Ove su se himne prvobitno zvale "uvodi" (προοίμια), što govori da to zapravo i nisu bile himne, nego su služile rapsodima kao uvod u njihovo recitiranje epskih pjesama. Neke od njih su po broju stihova prave male poeme. Tako Himna Demetri obrađuje priču o otmici Perzefone i teškoj boli Demetre koja luta po svijetu tražeći kći. Himna Apolonu govori o rođenju ovoga boga na Delosu i njegove doživljaje tijekom osnivanja proročišta u Delfima. Himna Afroditi obrađuje ljubavnu avanturu ove boginje s Anhizom, dok je Himna Hermesu puna humora i priča o tome kako je tek rođeni Hermes nestašnim lukavstvom prevario svoga brata Apolona. Pored himni, ovamo pripadaju Boj žaba i miševa (Βατραχομυομαχία, 303 stiha) koja parodira sadržinu i stil epske pjesme, ali koja je vjerojatno nastala tek u helenističkom dobu, Margit (Μαργίτης, od μάργος = budala) koja na smiješan način govori o nekom junaku–budali koji je mnogo znao ali sve naopako, te Kerkopi (Κέρκωπες) koja je prikazivala dva brata — viješta kradljivca kojeg je uhvatio Heraklo, ali su ga oni tako nasmijali svojim dosjetkama da ih je pustio na slobodu.
Epska je poezija nastavila cvjetati u Joniji i cijelom helenskom svijetu i nakon Homera, tako da je nastao veliki broj pjesama koje su se također, bar neko vrijeme, pripisivale Homeru. Te se pjesme nazivaju kikličkim epovima jer čine nekoliko epskih ciklusa: u njima je, naime, kronološki prikazan neprekinut krug (κύκλος) mitskih događaja u sadržajnoj cjelini. Kikličke pjesme su se također nalazile na recitatorskom repertoaru rapsoda i pružile su bogatu mitološku građu lirskim, korskim i dramskim pjesnicima. Međutim, Ilijada i Odiseja potisnule su kikličke pjesme u drugi plan, pa su nam se ove uglavnom izgubile i do danas su nam se sačuvale samo u oskudnim fragmentima, premda nam je njihov sadržaj poznat. Tebanskom ciklusu pripadale su pjesme Edipodija (Οἰδιπόδεια, 6,600 stihova) o Edipovom ubojstvu vlastita oca, pobjedi nad Sfingom, incestuoznom braku s majkom i smrti Edipovoj, zatim Tebaida (Θεβαίς, 7000 stihova) o ratu sedmorice junaka protiv Tebe i izvršenju Edipovog prokletstva međusobnim ubojstvom Polinika i Eteokla, Epigoni (Ἐπίγονοι, 7,000 stihova) o ratu sinova sedmorice junaka protiv Tebe, naposljetku i, Alkmeonida o tome kako je Alkmeon ubio svoju majku i potom se čistio od grijeha.Милош Н. Ђурић, Историја хеленске књижевности : у времену политичке самосталности, Научна књига: издавачко предузеће Народне Републике Србије, Београд, 1951, стр. 117, transliterirano: Miloš N. Đurić, Istorija helenske književnosti : u vremenu političke samostalnosti, Naučna knjiga: izdavačko preduzeće Narodne Republike Srbije, Beograd, 1951., str. 117.,
Trojanskom ciklusu pripadala je Kiparska pjesma (Κύπρια, 11 knjiga) koja je opjevala događaje koji su se dogodili prije radnje Ilijade, zatim Etiopida (Αἰθιοπίς, 5 knjiga) koja je opisivala događaje nakon Ilijade, uključujući kako Ahilej ubija amazonku Pentesileju, etiopskog vođu Memnona ali i kako sam gine od Parisove strijele, zatim Mala Ilijada (Ἰλιάς μικρά, 4 knjige) koja je opisivala nadmetanje za Ahilejevo oružje između Ajanta i Odiseja, Ajantovo samoubojstvo, pogibiju Parisa od Filoktetove strijele, dolazak Ahilejeva sina Neoptolema koji ubija Telefova sina Euripila, gradnju drvenog konja i pad Troje. Pjesma Razorenje Ilija (Ἰλίου πέρσις, 2 knjige) obuhvaćala je prizor o drvenom konju, Laokoontovu smrt, Enejin beg, zauzimanje Troje, smrt Prijama i Astijanakta, oskvrnjenje Kasandre, podjelu plijena, požar grada i žrtvovanje Poliksene na Ahilejevom grobu. Povratak (Νόστοι, 2 knjige) opjevala je povratak grčkih junaka iz Troje, dok se Telegonija naslanjala na sadržaj Odiseje i započinjala opisom pokopa Penelopinih prosaca, a nazvana je po Telegonu, sinu Odiseja i Kirke, koji u potrazi za ocem dolazi na Itaku i u neznanju ubija Odiseja, uzima Penelopu za ženu, a Telemah Kirku.