Jelica Belović-Bernadzikowska (Osijek, 25. veljače 1870. – Novi Sad, 30. lipnja 1946.), hrvatska etnografkinja, književnica, skupljačica narodnog blaga i novinarka. Pisala je književna djela za djecu i mladež te pedagoške rasprave. Kao novinarka pisala je kazališnu i glazbenu kritiku. Pisala je djela za djecu, objavljivala radove iz etnografije, pedagogije, dječje psihologije i sociologije, prevodila sa stranih jezika.
Životopis Rođena je u Osijeku. Otac Jozo Belović bio je gimnazijski profesor iz Crne Gore, a majka Marija (Kata) rođ. Fragnar, osječka Njemica. Osnovnoškolsku naobrazbu stekla u Osijeku, nižu gimnaziju završila kod časnih sestara u Đakovu (1881. – 1885.), a Učiteljsku školu u Zagrebu, višu pedagošku u Beču i Parizu.
U samostanu milosrdnica upoznala je tehnike ručnoga rada, bogatstvo narodnih nošnji Đakovštine. Od tad skuplja narodne vezove i stvara zbirku koju je obogaćivala cijelog života. Ostala je sa sestrama milosrdnicama, kod kojih je nastavila školovanje u učiteljskoj školi milosrdnica u Zagrebu. Profesori A. Maurović i J. Lang potakli su je neka piše pjesme, a prvu je objavila u Glasniku sv. Josipa. Pripada pripremnom razdoblju hrvatske dječje književnosti u kojem knjige za djecu najčešće pišu učiteljice i učitelji: Ivan Filipović, Franjo Bartuš, Tomislav Ivkanec, Josip Milaković, Stjepan Širola, Milka Pogačić, Jelica Belović Bernadzikowski, Marija Tomšić-Im i dr.
Radila je kao stručna učiteljica i ravnateljica škola u Hrvatskoj i Vojvodini. God. 1896. udala se za poljskog grofa Bernadzikowskog koji je obnašao dužnost višeg suca i odlazi u Sarajevo. Od 1894. do 1907. bila je profesorica Trgovačke škole u Sarajevu, potom dvije godine upraviteljica Više djevojačke škole u Banjoj Luci gdje je i umirovljena. Poslije je ipak nastavila s radom. Osim skupljanja narodnih vezova, pisala je, putovala i skupljala narodne pripovijetke. Pred rat uredila je almanah Srpkinja, zbog kojega je kad je izbio rat Austro-Ugarske i Srbije morala skloniti se iz Sarajeva u Osijek. Pretkraj rata vratila se u Sarajevo gdje je radila u prosvjeti i uređivala jedan list.
Uredila i katalogom popratila etnografske zbirke u Umjetničko-obrtnom i Trgovačko-obrtnom muzeju u Zagrebu. U nekoliko je europskih gradova priredila izložbe vezova i nošnji.
Nacisti su 1933. spalili nekoliko njezinih knjiga. Pisala je za brojne časopise i listove u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Italiji. Od važnijih to su Crvena Hrvatska, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Almanah hrvatske mladeži, Bosanska vila, Mladi Istran, Narodna prosvjeta, Tršćanski Lloyd i drugi.
Djela Sto i deset narodnih igara (1890.) Iskrice iz svjetske književnosti (aforizmi, 1896.) Dječja psihologija današnjeg vremena (1899.) Poljsko cvijeće (narodne priče, 1899.) Meanderi (1900.) Iz mog albuma (1900.) Razgovor cvijeća (narodne priče, 1901.) Slikanje na drvetu, glini, kamenu, koži i dr. (1901.) O prirodi hrvatske vezilačke umjetnosti (1904.) Naše kevice (1904.) Hrvatska čitma (1905.) Album srpskih vezova (1906.) Hrvatski narodni vezovi (1906.) O razvitku naše narodne tekstilne industrije (1906.) O renesansi naše vezilačke umjetnosti (1906.) Srpski narodni vez i tekstilna ornamentika (1907.) Mlada učiteljica (roman, 1909.) Božićnice (narodne pjesme, 1910.) Jabuka za dobru djecu u slobodnoj Jugoslaviji (1918.) Bijelo roblje (roman, 1923.) Jugoslavenski narodni vezovi (1933.) Prijevodi i rasprave o pučkom stvaralaštvu južnoslavenskih naroda na njemačkom jeziku.
Izvori Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu Hrvatska enciklopedija LZMK Hrvatski biografski leksikon LZMK Hrvatska pošta - Pregled poštanskih maraka
Kategorija:Životopisi, Osijek Kategorija:Hrvatski etnolozi Kategorija:Hrvatski etnografi
Kategorija:Hrvatski romanopisci Kategorija:Hrvatski pisci za djecu Kategorija:Hrvatski pjesnici Kategorija:Hrvatski novinari Kategorija:Hrvatski kazališni kritičari Kategorija:Hrvatski glazbeni kritičari Kategorija:Hrvatski prevoditelji