desno|mini|260px|Skulptura Frabrizia Plessia: Mare Verticale na ulazu u GiardineVenecijanski bijenale (talijanski: Biennale di Venezia), ili punim nazivom Međunarodna izložba suvremene likovne umjetnosti, je izložba koja se od 1895. godine, uz manje prekide, održava svake druge godine na prostoru Vrtova bijenala (Giardini), Arsenala (Arsenale) i ostalih izložbenih prostora u Veneciji, Italija.
Ustrojstvo Kako bi se razlikovala od istoimenog izložbenog programa, njezin organizator, kulturna zaklada Venecijanski bijenale promijenila je 2009. godine ime u Biennale Foundation. Osim izložbe likovnih umjetnosti, njezni programi uključuju i Festival suvremene glazbe, Venecijanski filmski festival, Međunarodni festival kazališta i Međunarodni festival suvremenog plesa.La Biennale di Venezia Osim toga, Venecijanski bijenale arhitekture održava se od 1980. godine, a od 2002. godine u redovnom intervalu izmjenjuje se s međunarodnom izložbom suvremene likovne umjetnosti. ImeSlužbeni talijanski nazivGodina UčestalostVenecijanski bijenale ili Međunarodna izložba suvremene likovne umjetnostiEsposizione Internazionale d’Arte1895.Svake druge godineVenecijanski bijenale arhitekture ili Međunarodna izložba arhitektureMostra internazionale di architettura1980.Svake druge godine (od 2000.)Festival suvremene glazbeFestival internazionale di musica contemporanea1930.Godišnje (rujan/listopad)Međunarodni festival kazalištaFestival internazionale del teatro1934.Godišnje (lipanj/kolovoz)Venecijanski filmski festivalMostra internazionale d'arte cinematografica di Venezia1934.Godišnje (kolovoz/rujan)Međunarodni festival suvremenog plesaFestival internazionale di danza contemporanea2004.Godišnje (lipanj; dvogodišnje 2010. – 16.)
Struktura izložbe Međunarodna izložba suvremene likovne umjetnosti, te na sličan način Venecijanski bijenale arhitekture, sastoje se od Glavne izložbe (Mostra Internazionale), Nacionalnih sudjelovanja (Partecipazioni Nazionali) i popratnih događanja (Eventi Collaterali).
Povijest Početci bijenala sežu u 1893. godinu kad je venecijanski gradonačelnik Riccardo Selvatico Gradskom vijeću predložio pokretanje Bijenalne izložbe, ali nacionalnog karaktera. Godine 1894. ideja je dopunjena mogućnošću sudjelovanja izabranih međunarodnih umjetnika. Prva izložba najavljena je za 1895., tijekom zime izgrađen je Palazzo dell'Esposizione (Izložbena palača) po projektu Enrica Trevisanata (pročelje Marius De Maria) na tada tek izgrađenom prostoru Giardini di Castello.
Prvi bijenale održan je 1895. na toj prvoj izložbi dekorativna umjetnost imala je zapaženo mjesto, posjetilo ju je 224.000 ljudi. Izložba je vremenom postajala sve više međunarodna, tako da je od 1907. nekoliko zemalja pokrenulo gradnju vlastitih nacionalnih paviljona na izložbenom prostoru. Između 1916. i 1918. bijenale nije održan zbog Prvog svjetskog rata. Nakon Prvog svjetskog rata, Bienale pokazuje sve veći interes za inovativna stremljenja u modernoj umjetnosti. Između dva svjetska rata, mnogi istaknuti moderni umjetnici izlagali su na bijenalu. lijevo|mini|260px|Detalj s izložbe Godine 1927. osnovana je Zaklada Quadriennale di Roma sa zamisli da se u Rim usredotoči glavna proizvodnja nacionalne figurativne umjetnosti, ostavivši Venecijanskom bijenalu održavanje međunarodnih manifestacija.
Do 1930. godine uprava bijenala bila je u nadležnosti vijeća grada Venecije, tada je prešla na nacionalnu razinu (postala je formalno neovisna institucija-Ente Autonomo), a time i u ruke Mussolininijeve fašističke vlasti. Bijenale je 1930-ih, osnovao nekoliko novih popratnih manifestacija: Glazbeni Festival 1930., Venecijanski filmski festival 1932. i Kazalištni festival 1934. Od 1938., dodjeljuju se Velike nagrade za radove izložene na glavnoj izložbi.
Nakon šest godina stanke tijekom Drugog svjetskog rata (posljednji je održan 1942. u okrnjenom sastaavu), Bienale je nastavio s normalnom izlagačkom djelatnošću 1948. godine želivši obnoviti pozornost na europske i svjetske avangardne te kretanja u suvremenoj umjetnosti. Apstraktni ekspresionizam bio je hit Bijenala 1950-ih, pop-art 1960-ih. Između 1948. do 1972. talijanski arhitekt Carlo Scarpa izveo je niz smionih intervencija na paviljonima bijenala.
Prosvjedi su obilježili Bijenale održan buntovne 1968. i označili krizu koncepcije bijenala. Nakon toga odbačeno je nagrađivanje - Velikom nagradom, veći naglasak dan je tematskim izložbama. Bienale 1974. obilježili su prosvjedi protiv diktature Augusto Pinochet u Čileu. Uvedene su nove nagrade - Zlatni lav (Leone d'Oro), poput nagrada na Venecijanskom filmskom festivalu - postmoderna umjetnost stupila je na scenu.
Bijenale 1980. obilježili su kuratori manifestacije kritičari Achille Bonito Oliva i Harald Szeemann koji su uveli Aperto, dio izložbe u kojem bi se izlagala istraživanja na području umjetnosti. Talijanski povjesničar umjetnosti Giovanni Carandente bio je kurator izložbi iz 1988. i 1990. Nakon tog je napravljena pauza od tri godine da bi se Bienale 1995. točno poklopio sa 100. obljetnicom Bienala. Bijenale 1993. ponovno je vodio Achille Bonito Oliva, nakon njega dvojac Jean Clair i Germano Celant bili su kuratori
Bienala 1995. i 1997.
Bijenalske izložbe 1999. (48.) i 2001. (49.) osmislio je Harald Szeemann koji je veću pozornost posvetio zastupljenosti umjetnika iz Azije i Istočne Europe te mladim umjetnicima, on je i proširio izložbeni prostor bijenala na netom obnovljene zgrade venecijanskog Arsenala.
50. Bijenale, kojem je kurator bio Francesco Bonami, zapamćen je po rekordnom broju kustosa koatora izložbe, čak njih sedam (Hans Ulrich Obrist, Catherine David, Igor Zabel, Hou Hanru i Massimiliano Gioni).
51. Bijenale iz 2005. obilježile su po prvi put kuratorice žene, Maria de Corral i Rosa Martinez. De Corralova je organizirala popratnu manifestaciju Iskustvo umjetnosti, koja je okupila 41 umjetnika. Rosa Martinez organizirala je pak svoju manifestaciju Uvijek malo dalje u Arsenalu, s 49 umjetnika.
Na 52. Bijenalu 2007. prvi put je jedan američki kritičar Robert Storr dobio priliku urediti izložbu koja je održana pod njegovim motom Think with the Senses – Feel with the Mind. Art in the Present Tense Te godine po prvi put je izlagao Meksiko predstavivši svog umjetnika Rafaela Lozana-Hemmera u palači Van Axel.
53. Bijenale 2009. vodio je švedski kustos Daniel Birnbaum.
Prostor Bijenala desno|mini|360px|Glavni ulaz u GiardineBijenale se tradicionalno održava u venecijanskom parku Giardini di Castello, tu se nalazi 30 stalnih nacionalnih paviljona. Pravo na stalni paviljon u velikoj mjeri je bilo rezultat međunarodnih političkih odnosa 1930-ih godina, te kasnije hladnoratovskih prilika.
Aperto je počeo kao manifestacija otvorana mladim umjetnicima, koji nisu obuhvaćeni izložbama u nacionalnim paviljonima. Poslije se ustalilo da se Aperto održava u Arsenalu, od 1995. smanjio se broj Aperta, tako da sve veći broj zemalja sudionica unajmljuje dodatne izložbene prostore da izloži svoje mlade umjetnike.
Nacionalni paviljoni i njihovi arhitekti
Italija - Palazzo Pro Arte: Enrico Trevisanato, pročelje Marius De Maria i Bartholomeo Bezzi, 1895; novo pročelje Guido Cirilli, 1914., Padiglione Italia, pročelje Duilio Torres 1932. Ovaj paviljon ima park skulptura Carla Scarpe iz 1952. i Auditorium Pastor Valeriana Pastora, 1977. Australija - Philip Cox, 1988. Austrija - Joseph Hoffmann u suradnji s Robertom Kramreiterom, 1934. (obnovio Hans Hollein, 1984.). Belgija - Leon Sneyers, 1907. (potpuno preuredio Virgilio Vallot, 1948.). Brazil - Amerigo Marchesin, 1964. Kanada - BBPR (Gian Luigi Banfi, Ludovico Barbiano di Belgiojoso, Enrico Peressutti, Ernesto Nathan Rogers), 1958. Čehoslovačka - Otakar Novotni, 1926. (aneks dogradio Boguslav Richlinch, 1970.) Danska - Carl Brummer, 1932. (aneks dogradio Peter Koch, 1958.) Finska- Alvar Aalto, 1956., obnovio Fredrik Fogh, suradnik Elsa Makiniemi, 1976. – 1982. Francuska - Faust Finzi, 1912. Njemačka - Daniele Donghi, 1909., preuredio Ernst Haiger, 1938. Japan - Takamasa Yoshizaka, 1956. Ujedinjeno Kraljevstvo - Edwin Alfred Rickards, 1909. Grčka - Brenno Del Giudice, M. Papandre, 1934. Island- trenutno koristi finski paviljon. Izrael- Zeev Rechter, 1952. (preuredio Fredrik Fogh, 1966.) Nizozemska - Gustav Ferdninand Boberg, 1914. (preuredio Gerrit Thomas Rietveld, 1954.) Rusija - Aleksej V. Scusev, 1914. Skandinavski paviljon (Norveška, Švedska, Finska) - Sverre Fehn, 1962. (manji aneks dogradio Fredrik Fogh, 1987.) Španjolska - Javier de Luque, 1922 (pročelje preuredio Joaquin Vaquero Palacios, 1952.) Sjedinjene Američke Države - Chester Holmes Aldrich, William Adams Delano, 1930. Švicarska - Bruno Giacometti, 1952. Mađarska - Geza Rintel Maroti, 1909. (obnovio Agost Benkhard, 1958.) Urugvaj - bivše skladište bijenala, 1958., dato Urugvaju 1960. Venezuela - Carlo Scarpa, 1956. Venezia niz paviljona - Brenno Del Giudice (Arti Decorative 1932.); ostali paviljoni; Jugoslavija, 1938. Rumunjska, 1938. Latinska Amerika, 1938. Egipat, 1952. Ulaznice - Carlo Scarpa, 1951. Trgovina - James Stirling, 1991. Južna Koreja - Seok Chul Kim, 1995.
Hrvatski umjetnici na BijenaluCulturenet Croatia: Croatian Artists at Venice Biennales 1897. Vlaho Bukovac 1901. Vlaho Bukovac 1903. Vlaho Bukovac 1907. Ivan Meštrović 1909. Robert Frangeš-Mihanović 1914. Ivan Meštrović 1926. Ivan Meštrović 1938. Ljubo Babić, Vladimir Becić, Ivan Meštrović 1940. Marino Tartaglia, Milivoj Uzelac, Frano Kršinić 1942. Bruno Bulić, Josip Crnobori, Jozo Kljaković, Slavko Kopač, Miroslav Kraljević, Ivan Meštrović, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Slavko Šohaj, Antun Augustinčić, Emanuel Vidović 1950. Vanja Radauš, Vojin Bakić, Kosta Angeli Radovani, Zoran Mušič 1952. Antun Motika, Emanuel Vidović 1954. Dušan Džamonja, Vilko Selan - Gliha, Zdenko Gradiš, Zlatko Prica, Nikola Reiser, Josip Restek, Josip Roca, Vilim Svečnjak 1956. Vojin Bakić, Zoran Mušič 1958. Krsto Hegedušić, Edo Murtić 1960. Dušan Džamonja 1962. Oton Gliha 1964. Oton Gliha, Edo Murtić, Ordan Petlevski, Zlatko Prica, Frano Šimunović, Vojin Bakić, Dušan Džamonja 1966. Miroslav Šutej 1969. Vlado Kristl, Ivan Picelj izlagali na popratnoj izložbi Manifesti d"arte 1970. Jagoda Buić, Dušan Džamonja (Vjenceslav Richter i Aleksandar Srnec izlagali na popratnoj izložbi Proposal for Experimental Exhibition) 1972. Vjenceslav Richter (Miroslav Šutej, Ivan Picelj, Juraj Dobrović, Edo Murtić, Virgilije Nevjestić izlagali na popratnoj izložbi Graphic Art Today) 1976. Ivan Kožarić, Julije Knifer 1978. Ivo Friščić 1980. Dušan Džamonja 1982. Edita Schubert 1984. Boris Bućan 1986. Nina Ivančić 1993. Milivoj Bijelić, Ivo Deković i Željko Kipke 1995. Martina Kramer, Goran Petercol, Mirko Zrinščak, Ivan Faktor, Nina Ivančić, Damir Sokić, Mladen Stilinović, Dean Jokanović Toumin, Goran Trbuljak, Gorki Žanić (Gorki Žuvela izlagao na popratnoj izložbi) 1997. Dalibor Martinis 1999. Zlatan Vrkljan 2001. Julije Knifer 2003. Boris Cvjetanović, Ana Opalić 2005. Pasko Burdelez, Zlatan Dumanić, Alen Floričić, Tomo Savić Gecan, Boris Šincek, Goran Trbuljak 2007. Ivana Franke 2009. Nikola Koydl, Zoltan Novak, Matko Vekić 2011. BADco, Antonio G. Lauer 2013. Kata Mijatović 2015. Damir Očko 2017. Tina Gverović, Marko Tadić 2019. Igor Grubić 2022. Tomo Savić-Gecan
Izvori
Literatura Želimir Koščević, Biennale and Yugoslav Modern Art 1895-1988, ex. cat., Zagreb: Galerije grada Zagreba, 1988. Enzo Di Martino, The History of the Venice Biennale, Venezia, Papiro Arte, 2007. Enzo Di Martino, La Biennale di Venezia: 1895-2013. Arti visive, architettura, cinema, danza, musica, teatro, Venezia, Papiro Arte, 2013. Sarah Thornton. Seven Days in the Art World. New York: WW Norton, 2008. Tonko Maroević, Hrvatska na venecijanskom Biennalu (Croatia at the Venice Biennale), catalog of the Croatian pavilion at the 46th Biennale, 1996.