mini|260px|desno|Grb katoličkog Patrijarha Patrijarh (od starogrčkog: πατήρ ἄρχων, patèr àrchon, 'poglavar', doslovno: 'otac-vođa') visoka je crkvena titula koju nose biskupi nekih kršćanskih Crkava koje prihvaćaju apostolsko naslijeđe, posebno u pravoslavnima i Katoličkoj Crkvi.
Ured, dijeceza i skupina biskupija pod vlašću patrijarha zove se Patrijarhija.
Patrijarsi kršćanskih crkava Pravoslavlje 200px|mini|desno|Patrijarh Bartolomej – Carigradski ekumenski Patrijarh U Pravoslavnim i Istočnim pravoslavnim Crkvama titula patrijarh ujedno označava poglavara autokefalne Crkve, dakle Crkve koja ima vlastitog poglavara. Među pravoslavnim patrijarsima Carigradski Ekumenski Patrijarh ima po tradiciji posebno mjesto, što se ogleda i u njegovom nazivu Ekumenski Patrijarh dakle „patrijarh zajednice” (grčki: oikomene, „živjeti zajedno”). Tako postoje patrijarsi crkava koje su u zajedništvu s Kostantinopolisom: Ekumenski carigradski patrijarh, poglavar Grčke pravoslavne Crkve; Patrijarh Moskve i Rusije, poglavar Ruske pravoslavne Crkve; Patrijarh srpski, poglavar Srpske pravoslavne Crkve; Jeruzalemski patrijarh, poglavar Grčke pravoslavne Crkve iz Jeruzalema; Aleksandrijska patrijaršija cijele Afrike, poglavar Grčke pravoslavna Crkva iz Aleksandrije Patrijarh Rumunjske, poglavar Rumunjske pravoslavne Crkve; Patrijarh Bugarske, poglavar Bugarske pravoslavne Crkve; Patrijarh Gruzije, poglavar Gruzijske pravoslavne Crkve.
Ali isto tako postoje i patrijarsi crkava koje nisu su zajedništvu s Konstatinopolisom: Moskovski patrijarh, poglavar Ruske staropravoslavne crkve; Kijevski Patrijarh, poglavar Ukrajinske pravoslavne crkve – Kijevske patrijaršije; Patrijarh Kijeva, poglavar Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve.
Katolička Crkva mini|200px|Gregorij III. Laham, melkitski patrijarh Antiohije U Katoličkoj Crkvi patrijarh je podložan papi kao biskupu Rima i kao Kristovu namjesniku na Zemlji, a i kao poglavaru dikasterija (prije kongregacija). Od crkava koje priznaju papin primat, i dijele zajedništvo s Rimom, Katolička Crkva priznaje niz partikularnih crkava s vlastitim liturgijskim obredima i poštuje njihovu autonomnost (sui iuris, 'svoga prava'), kao i to da imaju vlastitog patrijarha.
Papa Benedikt XVI. prestao je koristiti naslov Patrijarh Zapada, što je vratio njegov nasljednik papa Franjo, no unutar Katoličke Crkve još uvijek postoje patrijarsi, čija je titula danas samo počasna i nema nikakvo drugo značenje.
Tako postoje: Papa, Patrijarh i poglavar Katoličke Crkve, pod kojim su: Latinski patrijarh Jeruzalema, Patrijarh Lisabona, Patrijarh Venecije, Patrijarh Istočne Indije (i počasno Nadbiskupija Goa i Damão), Patrijarhija Zapadne Indije (upražnjena od 1963.), više ne postoje: Patrijarh Grada (ukinut 1451.), Patrijarh Akvileje (ukinut 1751.), Latinski patrijarh Aleksanrije (ukinut 1964.), Latinski patrijarh Konstatinopola (ukinut 1964.), Latinski patrijarh Antiohije (ukinut 1964.); Melkitski patrijarh Antiohije, glavar Melkitske grkokatoličke Crkve; Patrijarh Antiohije i Sirije, glavar Sirske katoličke Crkve; Maronitski patrijarh Antiohije i cijelog Istoka, glavar Maronitske Crkve; Aleksandrijski koptski patrijarh, glavar Koptske katoličke Crkve i Etiopske katoličke Crkve; Armenski patrijarh Cilicije, glavar Armenske katoličke Crkve; Patrijaršija Babilona i Kaldeje, glavar Kaldejske katoličke Crkve.
Grb katoličkog patrijarha je isti kao kardinalski, ima petnaest čvorova sa svake strane, a razlikuje se od kardinalskog po zelenoj boji umjesto crvene.
Papa Franjo je u sklopu vatikanskog godišnjaka 2024. godine ponovno počeo upotrebljavati titulu „patrijarh Zapada” kao titulu koju sam papa obnaša. To predstavlja značajnu promjenu u odnosu na udaljavanje od te titule Franjina prethodnika Benedikta XVI. Vatikan još nije dao konkretno objašnjenje zašto se pojam „patrijarh Zapada” vraća u upotrebu, ali nagađa se da je to mali iskorak prema dugotrajnom ujedinjenju Katoličke Crkve i Pravoslavnih Crkava.
Povijest patrijarhalne funkcije Prva uporaba pojma patrijarh, zabilježena je u 4. st. u pismu bizantskog cara Teodozija II. upućenom papi Lavu I. u kojem ga on naziva Patrijarh Zapada. Ali u tom vremenu je to samo počasna titula, koja se može dati svakom biskupu. sv. Grgur Nazijanski kaže, „viši biskupi, odnosno patrijarsi”.
Postupno na prijelazu iz 8. st. u 9. stoljeća – patrijarh postaje i službeni naziv, koristi se za označavanje razine hijerarhije, da se radi o glavnom biskupu koji predsjedava mitropolitima, i podliježe samo prvom patrijarhu u Rimu.
Isprva su priznavana samo tri patrijarha: Rimski, Aleksandrijski i Antiohijski. Rimski kao nasljednik Svetog Petra imao je prvo mjesto, on ne samo da je bio biskup, nego i metropolit primas i patrijarh. Prije Prvoga nicejskog sabora (325.) dvije istočne biskupije; Aleksandrija i Antiohija, imale su patrijarhalne ovlasti upravljajući ogromnim teritorijem. Biskup Aleksandrije postao je glavar svih metropolija i biskupija Egipta, biskup Antiohije imao je sličnu ulogu u Siriji koja se širila na Malu Aziju, Grčku i ostatak Istoka.
Kada su hodočasnici počeli masovnije pohoditi sveti grad Jeruzalem, položaj biskupa Jeruzalema, počeo se držati značajnim, od službenog (a on je bio sufraganski pomoćni biskup Cezareje). Prvi nicejski sabor dodijelio je biskupiji Jeruzalem samo počasni primat, ne dirajući u prava metropolita Cezareje. Jeruzalemska biskupija je konačno uspjela (420. – 458.), nakon mnogih polemika, ishoditi promjenu počasnog naslova patrijarha za stvarna prava, kad je Kalcedonski sabor (451.) izdvojio teritorij Palestine i Arabiju (Sinaj) iz Antiohije i osnovao Patrijaršiju Jeruzalem.
Najveća novina, koja je napravila puno prijepora, bilo je uzdizanje Konstantinopola na razinu Patrijarhije.
Nakon što je car Konstantin Veliki proglasio Carigrad Novim Rimom, njegov biskup, dotad skromni sufragantski biskup Herakleje, mislio da će biti na drugom mjestu, ako ne i jednak rimskom biskupu. Stoljećima su pape bio protiv tih ambicija, ne toliko da brane svoj primat, već da očuvaju izvorni crkveni poredak. Prvi carigradski sabor održan 381. zaključio je da će „Patrijarh Konstatinopolisa imati čast prvenstva, nakon Biskupa Rima, jer je Kostantinopol postao Novi Rim”. Pape; Damaz I. (nije ni pozvan na sabor) i Grgur Veliki odbili su potvrditi taj kanon. Ipak je ugled Kostantinopola rastao uz pomoć cara. Kalcedonski sabor potvrdio je Konstantinopol kao sjedište patrijarha koji je nadležan za Malu Aziju i Trakiju, i potvrdio njegovo drugo mjesto uz Rim. Papa Lav I. (440. – 461.) odbio je priznati taj kanon, koji je odobren bez njegovih predstavnika.
Četvrti lateranski sabor (1215.) potvrdio je drugo mjesto Latinskog Patrijarhata Kostantinopola. Nakon toga Sabor u Firenci 1439. potvrdio je taj položaj Patrijarha Kostantinopola i dodijelio ga grčkoj crkvi.
Povezani članci Istočne katoličke Crkve Istočne pravoslavne Crkve
Izvori
Vanjske poveznice
Kategorija:Crkvene službe