Bitka za Gospić je bila jedna od bitaka za strateški važni gradić Gospić koji se nalazio na važnoj cestovnoj i željezničkoj prometnici koja je povezivala hrvatski sjever i jug. Gospić je bio predstavljao i psihološki cilj, jer je bio glavnim gradom jedne hrvatske regije, Like
Velikosrbi bi zauzimanjem Gospića prekinuli još jedan hrvatski prometni pravac prema jugu i stvorili bi preduvjet za zauzeti hrvatski jug.
O tome koliko je bitka bila teška i kako je bilo vrlo blizu da će Gospić pasti u četničke ruke je 1992. svjedočio ondašnji predsjednik hrvatskog Sabora, kasniji hrvatski predsjednik, Stipe Mesić. Slobodna Dalmacija, Split, Croatia, September 28, 2000
Uvod Uoči rata, na popisu 1991. je gospićka općina bila sljedećeg nacionalnog sastava: 29.049 stanovnika, od čega je bilo 18.613 Hrvata, 8926 Srba, 513 Jugoslavena te 947 ostalih.
U Gospiću su Srbi za vrijeme Jugoslavijâ držali sve važne dužnosti u policiji, vojsci, gospodarstvu, politici, sudstvu i školstvu. Hrvati su bili podređeni i politički etiketirani. Srpsko stanovništvo na tom području u značajnoj je mjeri prihvatilo velikosrpski plan, pobjeglo iz grada želeći se u njega vratiti kao "osloboditelji", preimenovati ga u Teslingrad i dvadesetak kilometara dalje postaviti carinu prema Rijeci.Orešković i Norac zaslužni što Gospić danas nije Teslingrad!, Slobodna Dalmacija
Uvod u ratne događaje na širem gospićkom području 1991. godine je bila ista kao i s Vukovarom, Pakracem, Petrinjom, Drnišem itd. Brojni gospićki Srbi su bili članovima SDS-a. Mjesecima su se pripremali za osvojiti grad i staviti ga pod vlast pobunjenih Srba. Već je postala uobičajena stvar da su vojno sposobni muškarci prijepodne bili na radnim mjestima, a u poslijepodnevnim satima su bili kod Metka vježbali na vojnom poligonu i strelištu "Vedrinama".
3. veljače 1991. u Gospiću je održan "miting svih Srba Like i svijeta", kojem je nazočilo 5.000 gospićkih Srba; na mitingu su govorili dr Nikola Varićak i Rade I. Čubrilo.Lički pop Alojzije Kukec: Ratni vihor u Gospiću i okolici , ur. i predgovor Goran Moravček, Issuu.com, Nakladnik Inicijativa za zaštitu baštine Kastav, 2013., , str. 11
26. lipnja su pobunjeni Srbi proglasili ratno stanje.
Petoga dana kolovoza četnička skupina iz Raduča koju je vodio t.zv. četnički "vojvoda" Rade Čubrilo (rujna 1991. “komandant TO opštine Medak”) je odvela petero Lovinčana u nepoznatom pravcu. Hrvatski MUP je našao njihova tijela tjedan dana poslije uz željezničku prugu prema Gospiću našla njihova izmasakrirana tijela. Jedan od ubijenih je imao 72 godine.
Kolovoza 1991. vladala je u Gospiću velika napetost između Srba i Hrvata. Srbi su stalno jadali se da su "goloruki i ugroženi", premda ih je JNA vrlo dobro naoružavala, a uz to su i gotovu cijelu upravu Gospića i okolice. Ipak, gospićki su Srbi sami postupno napuštali policijsku službu u MUP-u RH i prelazili u Knin k posve naoružanim martićevcima, milicijom velikosrpske pobunjeničke tvorevine. Primjećuje se udaljavanje gospićkih Srba od Hrvata: prestaju se družiti s Hrvatima, nema više kućnih posjeta, na poslu se drže podalje, glasno zboruju po Gospiću i okolici, štoviše, otvoreno se prijete Hrvatima. Nažalost, u tome su prednjačili intelektualci, npr. liječnik Nikola Varićak koji je bio osnivač i predsjednik glavnog odbora Srpske demokratske stranke za Gospić, i ostali. Hrvati su u takvim okolnostima potišteni, zamišljeni i zastrašeni.
Barikade su pobunjeni Srbi postavili na LjubovuPrijevoj kod Gospića. i Raduču.
20. kolovoza u Naselje je došao veći broj četnika, koje su s radošću primili i ugostili mještani. Od tad MUP RH više tu nije mogla obaviti svoj posao, nego se držala po Osiku, najviše ispred i oko crkve, gdje je zaustavljala i pregledavala automobile. Srbima koji su sve udaljeniji i radikaliziraniji, ne toči se više benzin po želji, nego samo određena količina - najviše 10 litara, zbog čega sve rjeđe putuju u Gospić.Lički pop Alojzije Kukec: Ratni vihor u Gospiću i okolici , ur. i predgovor Goran Moravček, Issuu.com, Nakladnik Inicijativa za zaštitu baštine Kastav, 2013., , str. 14
Potom su velikosrbi napali Okružni zatvor na Ljubovu i nakon toga ophodnje hrvatske policije (Žuta Lokva 24. kolovoza), provocirali su građane na barikadama i slično.
Već iznimno napeto stanje je počelo kipiti kad je tzv. "JNA" počela glumiti mirotvorce time što je samovoljno činila tampon-zonu između velikosrpskih odmetnika i legitimnih tijela hrvatske vlasti. Za to vrijeme su se u Golubiću su se više mjeseca uvježbavali pripadnici "Martićeve milicije" i 25. kolovoza 1990. su se vratili u Lički Osik gdje su utemeljili "Stanicu javne bezbednosti Teslingrad",Pobunjeni Srbi preimenovali su Novi Lički Osik u Teslingrad. odmah započevši s uhićivati i smicati Hrvate.
Hrvatske snage su tog 25. kolovoza utemeljili na stočnom sajmištu u Gospiću 25. satniju Zbora narodne garde, okosnicu budućih ratnih postrojba.
28. kolovoza velikosrpski pobunjenici napali su selo Lički Osik, gdje je bilo samo nešto lovačkih pušaka. Lički Osik je bio bez policije MUP-a RH i hranio je mlijekom stanovnike, prijatelje i braću Srbe u Naselju. Nešto prije 18 sati zapucali su velikosrbi prema Osiku iz Novog Ličkog Osika (naselja podignutog 1950-ih uz novosagrađenu tvornicu oružja “Marko Orešković” i pretežno naseljenog srpskim stanovništvom). Snajperisti su zapucali s krovova zgrada iz Naselja, pa strojnica, uslijedile su granate po Osiku, najviše oko crkve i župnoga stana, plovanije. 29. kolovoza opet su iz Naselja Lički Osik (Novi Lički Osik) gađali selo Lički Osik, nakon čega su Hrvati pošli prema Mušaluku i dalje.Lički pop Alojzije Kukec: Ratni vihor u Gospiću i okolici , ur. i predgovor Goran Moravček, Issuu.com, Nakladnik Inicijativa za zaštitu baštine Kastav, 2013., , str. 17 30. kolovoza velikosrpski osvajači su u noći svom silinom granatama napali Gospić. Lički pop Alojzije Kukec: Ratni vihor u Gospiću i okolici , ur. i predgovor Goran Moravček, Issuu.com, Nakladnik Inicijativa za zaštitu baštine Kastav, 2013., , str. 21 31. kolovoza ponovo velikosrpski napad na Gospić, a ponovo su napadnuti Lički Osik i Perušić, a žestoke su se borbe vodile u Žabici i Jasikovcu. Premda hrvatski branitelji nisu imali takvo oružje kao JNA i četnici, zbog hrabra držanja izgledalo je da će srpski napadači morati uzmaknuti.
Rujanske žestoke borbe za grad Krajem mjeseca kolovoza je većina gospićkih Srba odvozila imovinu iz svojih stanova. Iako je većina njih znala da se sprema rat širih razmjera, rijetki su to dali naslutiti svojim susjedima Hrvatima. Čim su se ti izvukli iz grada, pali su prvi minobacački projektili (43 mineVjesnik Vladimir Žerjavić: Tribina o Domovinskom ratu (3) - Đukićev pogrom Srba, 12. listopada 2000.) na Gospić. Pali su u noći s 29. na 30. kolovoza 1991. godine u 1.14 sati. Takav obrazac ponašanja povlačenje iz Gospića su gospićki Srbi pokazivali uoči svakog granatiranja, jer su ih njihovi izvori obavještavali o granatiranjima; ti njihovi tajnoviti odlasci iz grada su jasno najavljivali gospićkim Hrvatima da će biti skori napad i potrebu skloniti se. Prvo su 29. kolovoza u večernjim satima minobacačkim granatama napali Bilaj, a iza ponoći 29. na 30. kolovoza 1991. godine s 44 granate napali su i Gospić. U početku su stanovnici Bilaja, koji su bili u neprijateljskom okruženju, dragovoljci, a kasnije uz pomoć Hrvatske vojske i policije obranili i Bilaj i Gospić.dg: Obilježena obljetnica srpskog napada na Bilaj i Gospić, narod.hr, 29. kolovoza 2015. Predviđajući ovakav tijek događaja, nekoliko dana prije, s područja grada Gospića o okolnih naselja 25. kolovoza 1991. u Gospiću je postrojeno 278 dragovoljaca za obranu grada. Prvo postrojavanje gospićkih dragovoljaca Domovinskoga rata činili su pripadnici 25. i 26. satnije Zbora narodne garde (ZNG).
Žestoke borbe potrajale su i 1. rujna, a tad je stigla vijest o iz Ličkog Osika o napadu i spaljenoj crkvi i mrtvima. U Gospiću je poginuo građanin u Bilajskoj. 2. rujna granata je ubila i osakatila ljude u Budačkoj ulici. Četnici su kod željezničke postaje Gospić sačekali hrvatske gardiste koji su u Bilaj vozili hranu, pri čemu je jedan gardist poginuo a više ranjeno. 3. rujna velikosrbi su opet granatirali grad, na koji je palo više od 300 granata. Granate su pale na bolnicu, starački dom (u kojemu su pretežno bili starci srpske nacionalnosti!), zbog čega su bolesnike i starce hrvatske snage prevezle u Karlobag i Rijeku. 4. i 5. rujna četnički snajperisti ubili i ranili hrvatske policajce i civile.Lički pop Alojzije Kukec: Ratni vihor u Gospiću i okolici , ur. i predgovor Goran Moravček, Issuu.com, Nakladnik Inicijativa za zaštitu baštine Kastav, 2013., , str. 27
Unatoč svoj opremljenosti i nadmoći u oružju koju su imali pobunjeni Srbi i JNA, Gospićani odani hrvatskim vlastima su zaustavili četničke bande koje su naprjedovale. Bojišnicu su uspostavili hrv. policija, ZNG i građani i velikosrbi ju nisu nikad uspjeli probiti. Kao posljedica velikosrpskog granatiranja je znatni dio zgrada opožaren, a dio Gospićana je bio prisiljen pobjeći u Karlobag. Zagrebom se te dane pronijela glasina da je "još jedan grad pao u srpske ruke, da su branitelji Gospića razbijeni, a linija obrane pomaknuta prema Karlobagu".HRT, TV-kalendar, 5. rujna 1991. Iz Zagreba su tad poslali pojačanje koje su činili bojna Zrinski te ATJ Lučko.
4. rujna se utemeljilo proslavljenu 118. brigada HV čiji je prvim zapovjednikom bio Mirko Norac.
5. rujna su velikosrbi ponovno granatirali Gospić. Ciljem tog napada je bio i susjedni Stari Lički Osik, kojega su velikosrbi sravnili u tom napadu. Istog su dana pripadnici Specijalne policijske postrojbe Lučko i bojne "Zrinski" zarobili su generala JNA Krstevskog, koji je s 30-ak vojnika išao u pomoć posadi JNA koja se nalazila u vojarni u gradu. Nakon zarobljavanja generala Krstevskog (u vojarni KanjižiNacional Security And The Future M. Međimorec: 6. Političko i vojno stanjeprije i u vrijeme operacije Medački džep), brzo je reagirala međunarodna zajednica, pa su dan kasnije u Gospiću upriličeni pregovori o razmjeni.Dragovoljac.com Na današnji dan u Domovinskom ratu. Materijal arhiviran s drugih stranica. Organizirali su ih europski promatrači koje je predstavljao nizozemski diplomat Henry Wijnaents, a u ime JNA sudjelovao je general Andrija Rašeta.
Premda je bilo dogovoreno primirje, velikosrbi su počeli s napadom čim su međunarodni posrednici s predstavnicima JNA napustili grad. Na Gospić je poslije u velikosrpskim granatiranjima padalo po 1000 (tisuću) granata dnevno.
Velikosrbi su krenuli u pješački napad na grad. Najžešće borbe pješaštvom su se vodile 10. rujna 1991. godine i to od Novog mosta na Novčici do Alarovog brda. Tog su dana velikosrpski tenkovi gotovo ušli u grad.
Situacija se pogoršala kad su četnici 13. rujna zauzeli i minirali Maslenički most. Budući da se tako Karlobag našao pred okruženjem i pred realnom opasnosti od skore okupacije, brojni su mještani napustili taj gradić.