Joseph Buster Keaton (Piqua, 4. listopada 1895. - Woodland Hills, 1. veljače 1966.),Meade, Marion (1997). Buster Keaton: Cut to the Chase. Da Capo. str. 16. ISBN 0-306-80802-1 profesionalno poznat kao Buster Keaton, bio je američki filmski glumac, filmski redatelj, komičar, producent, scenaristi i kaskader. Obituary Variety, 2. veljače 1966, str. 63. Kritičar Roger Ebert, pisao je o Keatonovom "izvanrednom razdoblju od 1920. do 1929. godine", kada je "bez prekida" radio na nizu filmova koji ga čine "najvećim glumcem-redateljem u povijesti filma". Ebert, Roger (10 studenog, 2002). "The Films of Buster Keaton". Arhivirano na temelju originalnog dokumenta na dan 3. studenog 2015. Pristupljeno 28. siječnja 2016. Karijera mu je nakon toga propala gubitkom umjetničke neovisnosti kada je potpisao ugovor s Metro-Goldwyn-Mayerom, supruga se razvela od njega, a on se prepustio alkoholizmu. Oporavio se 1920-ih godina, ponovo se oženio i oživio karijeru cijenjenog komičnog izvođača, stekavši nagradu Honorary Academy Award, 1959. godine.
Bio je popularan komičar u vrijeme nijemog filma. Glumio je čovjeka čija melankolična, turobna i "ledena" fizionomija proturiječi dinamici industrijske civilizacije. Zaštitni znak mu je bila fizička komedija s konzistentnim, stoičkim, bezizraznim licem, što mu je priskrbilo nadimak Veliko kameno lice ("The Great Stone Face"). Barber, Nicholas (8. siječnja 2014). "Deadpan but alive to the future: Buster Keaton the revolutionary". The Independent. Pristupljeno 3. studenog 2015.
Glumac koji se "nikada ne smije", "najšutljivija pojava nijemog filma", u svojim je interpretacijama kritičar svojih suvremenika. Mnogi Keatonovi filmovi iz 1920-ih i dalje su vrlo cijenjeni, kao što su Sherlock Jr. (1924.), General (1927.) i Kamerman (1928.), "Buster Keaton's Acclaimed Films". They Shoot Pictures, Don't They. Retrieved September 29, 2016. pri čemu se General smatra njegovim remek djelom. Sight & Sound Critics' Poll (2002): Top Films of All Time". Sight & Sound via Mubi.com. Archived from the original on January 29, 2016. Retrieved January 29, 2016 "Votes for The General (1924)". British Film Institute. Retrieved September 29, 2016. Andrew, Geoff (January 23, 2014). "The General: the greatest comedy of all time?". Sight & Sound. Archived from the original on September 6, 2015. Retrieved January 28,2016. Među najvećim njegovim obožavateljima bio je Orson Welles koji je izjavio kako je General najveće filmsko postignuće u komediji, a možda i najbolji film koji je ikad snimljen. Orson Welles interview, from the Kino Nov 10, 2009 Blu-Ray edition of The General Unatoč neuspjehu u zvučnom filmu, smatra se najvećim komičarom poslije Chaplina. Entertainment Weekly ga je proglasio sedmim najvećim filmskim redateljem svih vremena. "The 50 Greatest Directors and Their 100 Best Movies". Entertainment Weekly. 19. travanj 1996. Američki filmski institut ga je 1999. uvrstio na 21. mjesto ljestvice najvećih glumaca klasičnog hollywoodskog filma. "AFI Recognizes the 50 Greatest American Screen Legends" (Priopćenje za javnost). American Film Institute.16. lipnja 1999. Arhivirano na temelju originalnog dokumenta na dan 13. siječnja 2013. Pristupljeno 31. kolovoza 2013. Umro je od raka pluća u svojoj kući na predgrađu Woodland Hills.
Filmovi: "Naše gostoprimstvo" "Navigator" "General" "Kamerman" "Bulevar sumraka" "Svjetla pozornice"
Karijera
Rani život u vodvilju Keaton je rođen u vodviljskoj obitelji u Piquau, KansasuStokes, Keith (ed.). "Buster Keaton Museum". KansasTravel.org. Arhivirano na temelju originalnog dokumenta na dan 16. siječnja 2016. Pristupljeno 17. veljače 2010. gdje je bila njegova majka, Myra Keaton, u trenutku kad je dobila trudove. Dobio je ime “Joseph” kako bi nastavio tradiciju s očeve strane (bio je šesti po redu koji nosi ime Joseph Keaton). Ime “Frank” je dobio po djedu svoje majke, koji nije odobravao brak Keatonova oca i majke. Kasnije je Keaton promijenio srednje ime u “Francis”. Otac mu je bio Joseph Hallie “Joe” Keaton koji je zajedno s Harryjem Houdinijem bio vlasnik putujućeg showa Mohawk Indian Medicine Company ili Keaton Houdini Medicine Show Company koji je nastupao na pozornicama i prodavao vlastite lijekove."County Correspondence". The Butler County Democrat, El Dorado, Kansas. 19. ožujka 1896. str. 8. Pristupljeno 11. studenog 2019.
Prema priči koja se često ponavlja i koja može biti apokrifna,McGee, Scott. "Buster Keaton: Sundays in October". Turner Classic Movies Pristupljeno 19. listopada 2017. Bilješka: Izvori pogrešno pišu Keatonov nadimak "Great Stoneface”. Keaton je nadimak “Buster” stekao u dobi od 18 mjeseci. Obiteljski prijatelj, glumac George Pardey, bio je prisutan jednog dana kada je mladi Keaton sišao niz dugačke stepenice bez ozljede. Nakon što je novorođenče sjelo, uznemiren njegovim skustvom Pardey je izjavio: “He’s a regular buster”. Meade, Marion (2014). Buster Keaton: Cut to the Chase: A Biography. Open Road Media. p. 19. ISBN 1497602319. Nakon toga, Keatonov otac je nastavio koristiti nadimak “Buster” kad bi mu se obraćao. Keaton je nekoliko puta pričao tu priču, uključujući u intervjuu za CBC’s Telescope 1964. godine.Telescope: Deadpan: An Interview with Buster Keaton, 1964 intervju of Buster and Eleanor Keaton vođen od strane Fletcher Markle za CBC U njegovom prepričavanju, imao je šest mjeseci kada mu je Harry Houdini nadjenuo nadimak.
U dobi od tri godine, Keaton započinje nastupati sa svojim roditeljima u The Three Keatons. Prvi put se pojavljuje na pozornici 1899. godine u Wilmingtonu, Delawareu. Predstava je uglavnom bila komedija. Dok je Myra svirala saksofon Joe i Buster su nastupali na pozornici. U predstavi, mladi Keaton bi izazivao oca tako što bi bio neposlušan, a stariji Keaton bi ga, kao odgovor na njegovo ponašanje, bacio u kulise, orkestar ili u publiku. Ručka za kovčeg je bila ušivena za Keatonovu odjeću kako bi pomogla njegovu ocu prilikom bacanja. Predstava se s vremenom razvijala u skladu s trikovima koje bi mladi Keaton uspijevao naučiti, vrlo je rijetko bio ozlijeđen. Ovakva vrsta komedije dovela je do brojnih optužbi za zlostavljanje djece, a kasnije i do uhićenja. Međutim, Buster je vlastima uvijek mogao pokazati kako nema modrice ni ozljede. Na kraju je prozvan dječakom koji se ne može ozlijediti (engl. The little boy who can’t be damaged) dok je cjelokupna predstava proglašena najgrubljom predstavom koja je ikad postojala. "Part I: A Vaudeville Childhood". International Buster Keaton Society. Arhivirano na temelju originalnog dokumenta na dan 8 siječnja, 2015. Pristupljeno 17. veljače 2010 Desetljećima kasnije, Keaton je izjavio da ga otac nikad nije ozlijedio, te da su padovi i fizička komedija stvar ispravne tehničke izvedbe predstave. Za Detroit News 1914. godine, Keaton je izjavio: “Tajna slijetanja i zaustavljanje pada nogom ili rukom je čisto talent. Započeo sam vrlo mlad pa je slijetanje za mene druga prirodna stvar. Nekoliko puta bih bio mrtav da se nisam uspješno dočekao kao mačka. Oponašanja naših činova traju kratko jer glumci ne mogu podnijeti padove.”
Keaton tvrdi kako se toliko zabavljao da bi se nekad počeo smijati dok ga je otac bacao preko pozornice. No primjetio je kako je to potaklo nekoliko ljudi iz publike na smijeh. Tada je odlučio prihvatiti svoj poznati mrtvački izraz lica kad god je radio. "Buster Keaton". Archive.sensesofcinema.com. 1. veljače 1966. Arhivirano na temelju originalnog dokumenta na dan 2. veljače 2010. Pristupljeno 17. veljače 2010.
Predstava je imala problema zbog zakona koji zabranjuju djecu kao izvođače u vodvilju. Prema jednom biografu, Keaton je morao ići u školu dok je nastupao u New Yorku, ali je pohađao samo jedan dio nastave.Biography: Part 1. www.busterkeaton.org. Pristupljeno 26. kolovoza 2019. Unatoč problemima sa zakonom i katastrofalnoj turneji po glazbenim dvoranama Velike Britanije, Keaton je postao kazališna zvijezda u usponu. Keaton je izjavio da je kasno naučio čitati i pisati, a podučavala ga je njegova majka. U vrijeme kada je Keaton navršio 21 godinu, očev alkoholizam počeo je prijetiti reputaciji obiteljske predstave, stoga su Keaton i njegova majka napustili New York gdje je Keatonova karijera prešla s vodvilja na film. "Part II:The Flickers". International Buster Keaton Society. October 13, 1924. Archived from the original on March 3, 2015. Retrieved February 17, 2010.
Keaton je služio u American Expeditionary Forces u Francuskoj, zajedno s 40. pješadijskom divizijom vojske Ujedinjenih naroda, tijekom Prvog svjetskog rata. Njegova postrojba je ostala netaknuta i nije se razdvajala kako bi se napravile zamjene drugim postrojbama kao što se to dogodilo postrojbama koje su kasnije stigle. Tijekom boravka u vojsci pretrpio je tešku infekciju uha koja mu je trajno oštetila sluh. Martha R. Jett. "My Career at the Rear / Buster Keaton in World War I". worldwar1.com. Master Sergeant Jim Ober. "Buster Keaton: Comedian, Soldier". California State Military Museum
Film Era nijemog filma
U veljači 1917. godine, Keaton se susreo s Roscoem “Fatty” Arbuckleom u Talmadge Studiju u New Yorku gdje je Arbuckle bio pod ugovorom u službi Josepha M. Schencka. Joe Keaton nije odobravao filmove, a Buster je također bio rezerviran kad je riječ o tom mediju. Tijekom prvog susreta s Arbuckleom od Keatona se tražilo da skoči i počne glumiti. Buster je bio jako prirodan dok je snimao svoj prvi film “The Butcher Boy” i bio je angažiran na licu mjesta. Na kraju radnog dana zamolio je da posudi jednu od kamera kako bi dobio dojam o tome kako funkcioniraju. Uzeo je jednu od kamera u svoju hotelsku sobu gdje ju je do jutra rastavio i sastavio. Prikryl, Jana (9. srpnja 2011), "The Genius of Buster", The New York Review of Books, 58(10): 30–33. Od 1920. godine, pojavio se u ukupno 14 Arbuckleovih kratkih filmova. Filmovi su bili popularni, a nasuprot kasnijoj Keatonovoj reputaciji “velikog kamenog lica”, u ovim filmovima se često smijao. Keaton i Arbuckle su postali bliski prijatelji, a Keaton je bio jedan od rijetkih, zajedno s Charlie Chaplinom, koji je branio Arbucklea tijekom optužbi za smrt glumice Virginije Rappe. (Arbuckle je naposljetku oslobođen uz izvinjenje porote zbog problema koje je pretrpio. Općenito je prihvaćeno da je Arbuckle bio žrtva pokušaja iznude i pretjerane reakcije okružnog tužitelja s političkim ambicijama.) Yallop, David (1976). The Day the Laughter Stopped. New York: St. Martin's Press. ISBN 978-0-312-18410-0.
Godine 1920. prikazan je film, “The Saphead”, u kojem je Keaton imao svoju prvu glavnu ulogu u dugometražnom filmu. Film se temelji na uspješnoj predstavi “The New Hanrietta”, koja je već jednom bila pretvorena u film čiji glavni glumac je bio Douglas Fairbanks. S obzirom na to da je film trebao biti komedija, upravo je Fairbanks predložio da Keaton preuzme glavnu ulogu u novoj verziji filma.
Nakon Keatonovog uspješnog rada s Arbuckleom, Schenck mu je dao vlastitu produkcijsku jedinicu “Buster Keaton Productions”. Napravio je niz komedija s dvije role, uključujući “One Week” (1920.), “The Playhouse” (1921.), “Cops” (1922.) i “The Eletric House” (1922.). Nakon toga, Keaton je prešao na snimanje dugometražnih filmova.