Bitka za Odžak je posljednja bitka koju su na prostoru Nezavisne Države Hrvatske (NDH) organizirano vodile Oružane snage NDH protiv Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Bitka je također poznata kao jedna od posljednjih bitaka Drugog svjetskog rata na tlu Europe, o kojoj je napisano i nekoliko knjiga.
Odžak se nalazi u ravničarskom dijelu Posavske doline južno od rijeke Save, današnja Bosna i Hercegovina. S istoka i sjevera okružuju ga sela koja su također u nizinskom dijelu, a sa zapada i juga sela koja su smještena na obroncima Vučjaka, u brdovitom dijelu općine.
Bitka je završila pobjedom partizanskih odreda i porazom ustaških snaga.
Pozadina Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske općinsku vlast u Odžaku ustrojio je zemljoposjednik i odvjetnik, ustaški logornik i natporučnik (kasnije satnik) dr. Zdenko Odić. Zbog svog ugleda među Hrvatima, katolicima i muslimanima, kao i Srbima odžačkoga kraja, izabran je za glavnog zapovjednika vojske, redarstva i oružništva. Srbi nisu imali primjedbi na lokalnu vlast, jer su bili zastupljeni u upravi i nitko ih nije uznemiravao. Jugoslavenski partizanski publicist Mehmedalija Tufeković piše: "U našem kraju u 1941. godini nije bilo većih žrtava ustaškog terora. Sve do mjeseca maja 1942. na našem području nije stradao čak ni jedan Jevrej."
No problemi će se pojaviti kad četnici s obližnjih brda počnu huškati Srbe da se suprotstave hrvatskoj vlasti. Četnici pljačkaju i pale po okolnim selima, ali ih ustaška vojnica relativno uspješno uspijeva zadržati podalje od većih naselja. U borbi s četnicima 8. ožujka 1943. gine dotadašnji zapovjednik vojske dr. Zdenko Odić. Tada na pozornicu stupaju Ustaše Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić. Obojica su, kao uostalom i svi tamošnji vojnici, bili "domaći" ljudi, Rajkovačić je rođen u Bijelim Barama 9. svibnja 1919., a Čalušić u Potočanima 7. ožujka 1910. godine. Nekoliko uspješnih akcija Petra Rajkovačića, poput zaustavljanja partizana u Bijelim Barama u kolovozu 1943. i uništavanja četnika u Balegovcu, donijele su mu dobar glas koji se pročuo širom Posavine. Rajkovačić preuzima ulogu pokojnog Odića i kao ustaški logornik do pred sam kraj rata vodi mnoge bitke s četnicima, a selu Prudu postavlja im s dvadesetak svojih dragovoljaca zasjedu i zasipa ih unakrsnom vatrom. Četnici padaju kao otkosi, a među njima i njihov poznati zapovjednik Mile Božičković. Tu Rajkovačić potpuno razbija četnike, tako da su i sami partizani napisali: Nakon onog poraza od Rajkovačićevih ustaša, Mihailovićevi četnici nikada više nisu predstavljali važniju vojničku snagu. U završnim smo ih borbama lako razbili.
Stipo Pilić i Blanka Matković pišu o formiranju prvih seoskih straža lojalnih vlastima NDH na širem području Odžaka već 1941. god., ali jačanje, bolju organizaciju i dodatnu obuku tih postrojbi radi zaštite lokalnog hrvatskog stanovništva od djelovanja postrojbi četnika - koji su se upuštali u ozbiljni teror protiv hrvatskih civila - i partizana s obližnjeg planiskog područja Vučjaka i Majevice smještaju na kraj 1943. i početak 1944. godinu. Te su postrojbe bile dodatno ojačane tovarom oružja prevoženog njemačkim brodom (koji je prenosio opskrbru za bojište koje se tada uspostavljalo u Srbiji) kojega su saveznički avioni potopili na Savi kod mjesta Zorice."BITKA ZA ODŽAK: RAT JE ZAVRŠIO DVADESET DANA KASNIJE", Stipo Pilić i Blanka Matković, "Bosna Franciscana", Sarajevo, br. 37, str. 109-138, 2012.
Neposredno prije bitke Cijela Posavska dolina bila je tada jedno od sigurnijih i mirnijih mjesta u NDH, pa će Petar Rajkovačić, po usmenoj predaji, poručiti i samomu Poglavniku Paveliću da, ako se ne osjeća sigurnim u Zagrebu, neka samo dođe u Odžak. Rajkovačić, inače, poznat po nagloj naravi i u svoje je postrojbe uveo čeličnu stegu, za čije je nepoštivanje slijedila kazna smrti. Nije podnosio laž, kukavičko i podmuklo vladanje, neposlušnost i neodgovornost. Nitko mu nije smio reći "neću" ili "ne mogu". U borbi je bio hladnokrvan i nemilosrdan i nije poznavao strah. Svojim vojnicima je govorio: "U borbi se ubija. Ako to ne učiniš, neprijatelj će ubiti tebe. Nemoj se zavaravati kad su u pitanju četnici i komunisti. Kod njih nema milosrđa i poštenja. Da ima, ne bi nas napadali na našim pragovima". Zanimljivo je da su se Petrovi vojnici međusobno oslovljavali s Baja, pa je tako poslije rata i Petar spominjan kao Baja Petar Rajkovačić.
Položaje za obranu Odžaka utvrdio je i temeljito pripremio inženjer Blaž Jurkić, visokokvalificirani inženjerijski stručnjak. Bilo je izgrađeno mnogo rovova, zapreka od bodljikave žice. Posebno su bili utvrđeni rovovi prema rijeci Bosni. Branitelji Odžaka raspolagali su s velikim količinama dobrog naoružanja, streljiva i hrane. Hrvatske postrojbe postavljene su na sve važnije strateške točke branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je crta obrane išla jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je išla desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvrđeno i osigurano.
Branitelji nisu imali čak ni vojni zemljovid, ali su svi dobro poznavali svoj kraj. Obrambeni su rovovi iskopani tako da je u svaki rov mogao stati jedan odjel vojnika, a bili su pokriveni drvenim trupcima kao zaštitom od minobacačkih granata. Obranom je zapovijedao Ivan Čalušić koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu južnog krila odžačkoga kraja (Pečnik) Petar je povjerio svom bratu Ivi (rođen 10. ožujka 1916.). Istočno krilo držali su Pejo Ilak (Gornja Dubica) i Martinović (Balegovac).
Krajem 1944. i početkom 1945. god. postrojbe Hrvatskih oružanih snaga koje su branile područje Odžaka uspješno su odbile više značajnih napada četničkih i komunističkih postrojbi. Međutim su se te snage - smatra se da su imale oko 3.000 pripadnika - izbijanjem jugoslavenskih snaga na područje Dervente 19. travnja 1945. i na područje Slavonskog Broda 21. travnja 1945. godine našle u okruženju. Prvi neuspješni pokušaj zauzimanja Odžaka izvela je 25. srpska divizija JA Nakon nekoliko dana borbi, jugoslavenske snage su privremeno odustala od nastojanja da unište postrojbe koje su branile Odžak, te su ostavile postrojbe 27. istočnobosanske divizije i 19. birčanske brigada JA da ih blokiraju; njima se potom pridružila i 20, romanijska brigada.Pilić - Matković, op. cit., str. 17-18
Bitka Planovi sukobljenih strana Nakon oslobođenja Sarajeva 6. travnja 1945. godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene armije i NOVJ na Srijemskom frontu, s kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke vojske i vojski NDH koje su se povlačila prema Austriji. Jedan od razloga velike žurbe bio je taj što su jugoslavenske vlasti htjele Saveznicima pokazati da kontroliraju situaciju i teritorij te se jedino s njima može razgovarati o budućnosti zemlje. Izvršenju te zapovijedi Vrhovnog štaba NOVJ bila je velika prepreka područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobići Odžak i krenuti prema sjeverozapadu.
Mjesec je travanj 1945. godine, hrvatska vojska se organizirano povlači iz Bosne prema dogovorenoj "Zvonimirovoj liniji," ali Rajkovačić sa svojim vojnicima odlučuje dočekati Jugoslavensku armiju i braniti Odžak. U početku je i on razmišljao da se s vojskom povuče na Zapad, ali su svi zapovjednici taj plan odbili, pa je na kraju dogovoreno da se ostaju boriti do zadnjeg čovjeka. Zašto su se odlučili na takav, može se reći samoubilački, potez teško je sa sigurnošću reći. Sigurno je jedino da Hrvate Hitlerov nacionalsocijalizam nije zanimao, već ih je zanimala jedino opstojnost države Hrvatske. Odluku o nepovlačenju je obrazložio Petrov brat Ivo riječima: "Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva."
Uskoro je pao i Berlin, što je označilo kraj Drugog svjetskog rata u Europi. Međutim, Odžak se još uvijek nije predavao partizanskim snagama.
4. – 5. svibnja traje pokušaj snaga JA, kojima se pridružuje i 14. srednjobosanska brigada, da zauzmu područje Odžaka. Taj pokušaj ne uspijeva, te će nastaje zatišje koje će potrajati sve do 22. svibnja 1945. godine.Pilić - Matković, op. cit., str. 16
Odnos snaga pred početak bitke Petar pod svojim zapovjedništvom ima oko 850 vojnika, Ivan Čalušić oko 1.000, a pridružilo im se i nekoliko stotina pripadnika seoske straže. Sa streljivom su dobro stajali jer su se njime opskrbili s njemačkog ratnog broda koga su u jesen 1944. saveznički zrakoplovi pogodili i onesposobili na Savi kod Zorića, a bio je pun ratnog materijala. U travnju 1945. na području odžačke općine našla se i veća skupina hrvatskih vojnika iz Bosne i Slavonije, kojima su zapovijedali pukovnici Ibrahim vitez Pjanić i Avdaga Hasić.
Bitka za Odžak počela je 19. travnja 1945. Tjedan dana ranije, 27. divizija, 3. korpusa partizanske vojske dobila je zapovijed da presiječe odstupanje neprijateljskih snaga u dolini Bosne, ka Brodu, uz pomoć 2. armije i 57. divizije, a sve s namjerom da 2. armiji pripremi teren da bi u njenom nadiranju na zapad osigurali nesmetane prometne, industrijske i druge preduvjete. U sastavu 3. korpusa JA bile su 27. divizija kojom je zapovjedao Miloš Zekić, 38. divizija kojom je zapovjedao Franjo Herljević i 53. divizija kojom je zapovjedao Đurađ Predojević. Odnos snaga u korist partizana bio je 11 prema 1.
Na strani JA, značajno je osobito bilo uključivanje 18. srednjebosanske brigade, koja je raspolagala tenkovima i topništvom.Pilić - Matković, op. cit., str. 19
Početak bitke mini|300px|Stanje od 23. do 28. travnja 1945. Partizanska akcija ili akcija NOVJ započela je pokušajem blokiranja ustaša u trokutu između rijeke Bosne i Save s dvije strane, i planine Vučjak s treće strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. birčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Zapovijed je bila "Opkoli i odmah uništi!" Ovom su akcijom partizani pokušali na brzinu, "očistiti teren i uništiti svu bandu." Kolike su napore ulagale partizanske jedinice i s kolikim snagama su napadali, govori i podatak da su tijekom 25. travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16. srpske brigade izvršile proboj od sela Svilaja preko Novigrada ka Prudu, a da su s 19. srpskom i dijelovima 16. muslimanske brigade krenuli na Vlašku Malu (danas Posavska Mahala). Zapovijed je bila da 16. muslimanska izvrši što jači pitisak na branitelje i time ih onemogući da pošalju pomoć u obrani protiv jedinica 25. divizije. Vidjevši da se ustaše ne misle predati, štab 25. divizije zapovijedio je 16. muslimanskoj da se taj prostor pod svaku cijenu mora zauzeti, naglašivši: "to je naređenje Tita, generalštaba i štaba 2. armije".