Multipla skleroza (MS), (lat. sclerosis multiplex), neurodegenerativno oboljenje i autoimuna bolest koja ponajprije „napada“ bijelu tvar središnjega živčanog sustava. Točnije, pogađa dugačke produžetke neurona, na kojima pojedini dijelovi mijelinske ovojnice upalno odgovaraju i propadaju. Stoga se multipla skleroza smatra upalnom, demijelinizirajućom bolešću izazvanom imunološkim promjenama nepoznate etiologije.
Kad je određeni dio mijelinskog omotača upaljen i oštećen, prenošenje impulsa kroz neurone je poremećeno, usporeno ili isprekidano, zbog čega poruke iz mozga dolaze na „cilj“ sa zakašnjenjem, „greškama“ ili ih uopće nema (izostaju). Bolest je vrlo promjenljiva tijeka, javlja se neurološkim simptomima i znacima i obilježavaju je česta pogoršanja različitoga stupnja, koja se smjenjuju s naglim poboljšanjim kliničke slike (remisija bolesti). Nastanak multiple skleroze prate mnogi poremećaji različitoga stupnja, od blage ukočenosti i otežana hodanja, do potpune oduzetosti, sljepoće, itd.
U svijetu od multiple skleroze boluje preko dva milijuna ljudi i to uglavnom u razvijenim zemljama svijeta. Bolest je nešto češća kod žena nego kod muškaraca (3:2).MedMap projecto de UFF - Multipla skleroza Posjećeno jun 2010.
Povijest thumb|right|250px|Crtež iz Charcotove knjige koji prikazuje lezije kod multiple skleroze moždanog stabla i kralježnične moždine, iz 1838. Ovo je jedna od prvih anatomskih ilustracija MS
Jedan od prvih medicinskih opisa multiple skleroze objavio je William MacKenzie (1791. – 1886.), škotski oftalmolog, opisavši slučaj dvadesettrogodišnjeg muškarca kojem je prvi simptom bolesti bio poremećaj vida, a pomoć u Londonu je potražio nakon pojave paralize. Ubrzo su se kod ovog bolesnika razvili i poremećaj govora (dizartrija) i urinarna inkontinencija (nemogućnost zadržavanja mokraće). Svi simptomi bolesti nestali su nakon dva mjeseca, ali su se, znatno pojačani, ubrzo ponovo pojavili.
Multiplu sklerozu, kao posebnu bolest, prvi put je 1868. opisao francuski neurolog Jean-Martin Charcot (1825. – 1893.).BERRIOS, GE., QUEMADA, JI. Multiple Sclerosis. The History of Clinical Psychiatry, 1995, str. 174.—192. Patološke nalaze u svojim istraživanjima multiple skleroze Charcot naziva skleroza s plakovima (). Tri osnovna simptoma multiple skleroze, koja su poznata pod općim nazivom Charcotov trijas simptoma, su: nistagmus, tremor i „pjevajući“ govor - dizartrija (što nije tipično samo za multiplu sklerozu). Kod ovih bolesnika Charcot je primijetio i promjene u kognitivnim funkcijama opisavši ih kao „značajno slabljenje pamćenja“ i „lagani gubitak ideja“.Jean-Martin Charcot, Histologie de la sclerose en plaques Gazette des hopitaux, 1868 str. 554–555
I drugi stručnjaci prije Charcota opisivali su simptome, ilustrirtali promjene i kliničku sliku multiple skleroze. Najznačajniji među njima su britanski profesor Robert Carswell (1793. – 1857.) i francuski profesor anatomske patologije Jean Cruveilhier (1791. – 1873.), ali nijedan od njih nije opisao multiplu sklerozu kao zasebnu bolest.COMPSTON, A, The 150th anniversary of the first depiction of the lesions of multiple sclerosis, |periodikum=J. Neurol. Neurosurg. Psychiatr. 51,10, strana 1249–52, 1988 Nakon Charcotovog opisa multiple skleroze, posebne slučajeve ove bolesti opisali su još i Eugène Devic (1858. – 1930.), Jozsef Balo (1895. – 1979.), Paul Ferdinand Schilder (1886. – 1940.) i Otto Marburg (1874. – 1948.).
Jedan od prvih književnih opisa multiple skleroze nalazimo u dnevniku Friedrich August Estea (1794. – 1843.). Este je od multiple skleroze obolio u dvadesetosmoj godini života, a prvi simptom je bio smanjenje oštrine vida:Firth, The case of August D`Este. Cambridge University Press. Cambridge 1948Pearce: Historical descriptions of multiple sclerosis. Eur Neurol. 2005;54(1):49-53. PMID 16103678 Abstract Posjećeno; svivanj 2010.
Multipla skleroza se može pojaviti u svakom životnom dobu. Najčešće javlja između 20. i 40. godine života. Trenutno u svijetu oko 2,5 milijuna ljudi boluje od ove bolesti. Multipla skleroza se obično pojavljuje kod odraslih osoba u tridesetim godinama, ali je njezina pojava moguća i kod djece mlađe od 15 godina. Kod djece, odnos oboljevanja od ove bolesti između spolova može biti 3:1 (tri djevojčice na jednog dječaka).Brissaud, O., Palin, K., Chateil, JF., Pedespan, JM. Multiple sclerosis: pathogenesis and manifestations in children. Arch Pediatr, 2001., god. 9, br. 8, str. 969–78. Primarno progresivni podtip bolesti je češći kod oboljelih osoba počev od pedesete godine života. Kao i kod mnogih autoimunih bolesti, postotak oboljelih od multiple skleroze viši je u ženskoj populaciji, s tendencijom rasta.Alonso A, Hernán MA, Temporal trends in the incidence of multiple sclerosis: a systematic review, Neurology, 71. 2. pages 129–35, 2008. July PMID 18606967, DOI 10.1212/01. Kod djece, odnos oboljelih među muškarcima i ženama je još izrazitiji (3:1), dok iznad pedesete godine starosti, multipla skleroza zahvaća muškarce i žene podjednako.Kurtzke JF Epidemiologic evidence for multiple sclerosis as an infection, Clin. Microbiol. Rev. 6. 4., strana. 382–427, 1993. PMID 8269393, PMC 358295
Kod multiple skleroze postoji epidemiološki vidljiva razlika u oboljevanju između stanovnika južne polutke i sjeverne polutke, a bolest se daleko manje javlja kod ljudi koji žive u blizini ekvatora.Compston A, Coles A, Multiple sclerosis Lancet, volume 372, issue 9648. pages=1502–17, 2008, PMID 18970977. DOI 10.1016/S0140-6736(08)61620-7 Multipla skleroza je pet puta učestalija u klimatskim uvjetima koji vladaju u sjevernim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država, Kanadi i Europi nego u tropskim područjima i na Dalekom istoku. Klima, sunce i uzimanje vitamina D, navode se u brojnim istraživanjima kao mogući razlozi postojanja razlike u učestalosti MS u odnosu na zemljopisnu širinu.Gale & Martyn: Migrant studies in multiple sclerosis. Prog Neurobiol. 1995;47(4-5):425-48 Međutim, postoje i neka važna odstupanja između sjevera i juga, kao i promjene u stopama prevalence tijekom vremena. U cjelini gledano, ovaj trend se polako sve više gubi. To znači da se ostali čimbenici, kao što su brojni ekološki čimbenici okoline i genetika, trebaju uzeti u obzir pri tumačenju podrijetla multiple skleroze u današnje doba. U pojedinim područjima u kojima postoji veća učestalost multiple skleroze, neke etničke skupine imaju niži rizik razvoja bolesti, gdje spadaju; Semiti, Laponci, Turkmeni, američki Indijanci, kanadski Huteriti, Afrikanci, i novozelandski Maori.,Marrosu: Susceptibility to multiple sclerosis: the role of interleukin genes. Lancet Neurol. 2007;6(10):846-7
Najugroženiji narodi i rase od multiple skleroze su europski narodi. Ugroženost je manja kod crnaca za 50%, dok je prevalenca MS najniža kod mongolskih naroda.Havrdová, Eva. Roztroušená skleróza. 2. vyd. Praha : Triton, 2000 Najveću prevalencu multiple skleroze na svijetu imaju stanovnici Škotske.Rothwell, PM., Charlton, D High incidence and prevalence of multiple sclerosis in south east Scotland: evidence of a genetic predisposition J. Neurol. Neurosurg. Psychiatr. 64, godina 6, strana 730–5, 1998
Ekološki čimbenici kojima je organizam bio izložen u djetinjstvu mogu imati veći utjecaj na moguću pojavu i dalji tijek multiple skleroze, kod oboljele osobe u njezinom kasnijem životnom razvoju. Nekoliko studija sprovedenih kod migranata pokazuju da ako se migracija dogodila prije 15 godine, ona stvara predispoziciju za razvoj multiple skleroze. Ako se migracija dogodila nakon 15 godine starosti, migrant zadržava osjetljivosti zemlje svog porijekla.Hein & Hopfenmüller: Hochrechnung der Zahl an Multiple Sklerose erkrankten Patienten in Deutschland. Nervenarzt. 2000;71(4):288-94.
Na pojavu multiple skleroze utječe godišnje doba u kome se osoba rodila. Zbog nedovoljne izloženosti suncu i oskudnog stvaranja i unosa vitamina D, pojava multiple skleroze je češća kod osoba rođenih u manje sunčanim mjesecima.
Prema istraživanjima provedenim u Nizozemskoj, stres povećava rizik od pogoršanja postojećih ili pojave novih simptoma bolesti, što izravno utječe i na povećanje stupnja invalidnosti bolesnika. Kod 73 bolesnika s MS čiji su razvoj liječnici redovno pratili, zabilježeno je 457 stresnih događaja (koji su uključivali stres na poslu, financijske probleme ili smrt nekog od bliskih članova obitelji). Nakon tih događaja, zabilježena je pojava 134 pogoršanja kod 56 bolesnika, i 136 infekcija kod 57 bolesnika. Stres je bio povezan s dvostruko većim rizikom od pogoršanja postojećih ili pojave novih simptoma bolesti, ali u ovoj studiji nije bilo dokaza o pogoršanju infekcija poslije stresnih događaja.
Smrtnost
Kod bolesnika koji nemaju teške simptome ili znakove bolesti, stopa smrtnosti nije značajno povećana.Poser et al.: Prognostic indicators in multiple sclerosis. Acta Neurol Scand. 1986;74(5):387-92 Prosječan životni vijek bolesnika s multiplom sklerozom je šest do deset godina kraći nego kod zdravih osoba, i prvenstveno ovisi od životnog doba (starosti) bolesnika u trenutku pojave prvih simptoma bolesti.Sadovnick et al.: Life expectancy in patients attending multiple sclerosis clinics. Neurology. 1992;42(5):991-4. U posljednjih nekoliko desetak godina, na osnovu brojnih izvještaja iz brojnih zemalja svijeta, primjećen je značajan pad smrtnosti od multiple skleroze.Marrie RA (December 2004). "Environmental risk factors in multiple sclerosis aetiology". Lancet Neurol 3 (12): 709–18. doi:10.1016/S1474-4422(04)00933-0. PMID 15556803
Etiologija
Razne teorije pokušavaju objasniti uzrok nastanka multiple skleroze kombinacijom poznatih podataka o simptomima bolesti i brojnim istraživanjima. Prema dosadašnjim saznanjima njezina pojava je najvjerojatnije rezultat međudjelovanja (kombinacije) ekoloških čimbenika okoline i genetske predodređenosti, međutim do danas ovi čimbenici nisu jasno određeni. center|450px
Nasljedni čimbenici thumb|right|200px|HLA regija šestog kromosoma. Promjena u ovoj regiji povećava vjerojatnost oboljevanja od MS. Iako multipla skleroza nije nasljedna bolest, kod bolesnika postoji određena nasljedna sklonost, u pogledu načina razvoja bolesti. Ako među najbližim rođacima ima oboljelih od MS, osoba iz te obitelji, ima 1-3% veću vjerojatnost za dobivanje bolesti. Rizik oboljevanja od MS je veći među rođacima osobe s bolešću nego u općem pučanstvu, a posebno je izražena kod braće i sestara, roditelja i djece. Kod jednojajčanih blizanaca, vjerojatnost oboljevanja od multiple skleroze je oko 30%. Kod dvojajčanih blizanaca ta vjerojatnost je oko 4%, a kada je jedan od blizanaca ženskog spola i manja. Činjenica da jednojajčani blizanci ne oboljevaju u 100% slučajeva, pokazuje da bolest nije isključivo genetski uvjetovana. Ova činjenica ukazuje na značaj, tzv. genetske predodređenosti koja se nalazi pod utjecajem više gena. Pored toga najveći rizik od oboljevanja imaju rođena braća i sestre, dok je rizik mnogo manji za njihovo potomstvo.
Osim obiteljskih karakteristika, prisustvo specifičnih gena je povezano s MS. Razlike su u ljudskom leukocitnom antigenu HLA. Specifični sastav HLA grupe gena u kromosomu 6, koji služi kao glavni histokompatibilni kompleks MHC kod ljudi, se zna da ima uticaja na vjerojatnost oboljevanja od MS.
Najpouzdaniji dokaz za to je povezanost između MS i specifičnih genetskih promjena, ekspresije antigena klase II glavnog histokompatibilnog kompleksa MHC - () na stanicama u predjelu lezije, definiranih kao DR15 i DQ6. Druga istraživanja su pokazala zaštitno djelovanje pojedinih gena, kao što su HLA-C554 i HLA-DRB1-*11. Nedavne genetske studije pokazale su postojanje 8 do 10 još neizdvojenih genetskih lokusa, potencijalnih kandidata za MS.