Principat je opće prihvaćeni naziv za državno uređenje koje je uspostavio prvi rimski car Oktavijan August, koji je vladao od 27. pr. Kr. pa do svoje smrti.
Principat je okvirno trajao od početka Augustove vladavine pa do stupanja na prijestolje cara Dioklecijana 284. godine, premda je veliki dio 3. stoljeća zapravo bio obilježen stalnim smjenjivanjem careva na prijestolju koje su odreda samovoljno proglašavali vojnici širom Carstva, pa se to doba ponekad naziva i "doba vojničkih careva" (ali i "kriza 3. stoljeća"). Ipak, principat formalno nestaje tek s Dioklecijanom, koji zavodi novo državno i društveno uređenje u Carstvu (poznato kao dominat), koje će dalje učvršćivati njegov kasniji nasljednik Konstantin Veliki.Hrvatska enciklopedija (LZMK) - principat
Uspostavljanje principata
Nakon dugog perioda građanskih ratova cjelokupno je italsko društvo težilo miru, pa je pax Romana bila parola koja je ujedinila različite slojeve društva. Najaktivniji Oktavijanovi protivnici izginuli su u ratovima, a oni preživjeli bili su politički oslabljeni i demoralizirani. Nemiri i ratovi doprinijeli su popularizaciji ideje o prošlim sretnim vremenima i o jednostavnom životu pobožnih predaka. U skladu s takvim tendencijama ponaša se i Oktavijan, pa je jedna od njegovih prvih mjera po povratku u Rim (29. pr. Kr.) bila restauracija hramova.
Oktavijan se u Rim vratio kao jedina osoba koja je u cijelom Carstvu posjedovala vojnu moć, koja je mogla nametnuti sređivanje političkih prilika u državi. Međutim, sama ta vojna moć bila je nespojiva s uređenim političkim procesima koje je Oktavijan želio da podstakne, a njemu samom, kako izgleda, iskreno je bila odbojna uloga vojnog despota. Od preuzimanja te uloge odbijali su ga i sudbina Julija Cezara, i snažna želja da zadobije politički legitimitet i ugled, ali i njegovo vlastito poštovanje običaja predaka. On je, prema vlastitim riječima, želio da bude "tvorac najbolje moguće civilne vlade". Njegov se problem sastojao u tome kako da regulira vlastitii položaj, kako da ga učini opće prihvatljivim, a da istovremeno ne otvori prostor za nasilno bezakonje. Njegova pragmatična rješenja ne samo da su osigurala stabilnost i kontinuitet, nego su također poštovala republikanske forme i tradicije koliko god je to bilo moguće.
Širom države strah je kod građana splasnuo kada je Oktavijan naredio masovnu demobilizaciju vojnika, a njihove su nade dodatno porasle kada su organizirani redovni izbori za konzule. Oktavijan je 29―28. pr. Kr., zajedno sa svojim moćnim zamjenikom Markom Vipsanijem Agripom, sproveo cenzus rimskih građana, prvi od 70. godine pr. Kr., što je uključivalo i upisivanje građana u centurijatske komicije. Usljedili su izbori i Oktavijan je, naravno, bio izabran za konzula. Tom prilikom Oktavijan je reformirao sastav senata, u koji su Cezar i trijumviri dovodili svoje pristalice, uglavnom iz redova vitezova i centuriona, pa se broj senatora bio popeo na tisuću. Oktavijan je isključio iz senata one koji po svom porijeklu nisu mogli pripadati senatorskom staležu, podvlačeći tako svoju brigu o dostojanstvu senatorskog zvanja. Naravno, to mu je istovremeno pružilo i mogućnost da iz senata isključi Antonijeve pristalice. U novom spisku senata Oktavijanovo je ime stavljeno na početak, pa odatle njegova titula princeps senatus, dakle - prvak Senata, ili prvi među jednakima. U doba republike princepsi senata nisu imali nikakvih posebnih ovlaštenja, osim što su u senatu prvi glasali i ponekad, zbog svoga ugleda, imali značajan utjecaj na vanjsku i unutrašnju politiku (npr. Kvint Fabije Maksim, Scipion Stariji i dr.). Međutim, Oktavijanova titula princepsa ne označava više samo prvog u senatu, nego i prvog u državi, pa odatle i cijelom poretku naziv ― principat.
Dana 17. siječnja 27. pr. Kr., Oktavijan je ponudio da se odrekne svojih ovlaštenja. Rimski je senat formalno odbio njegov prijedlog, te mu umjesto toga povjerio upravu nad Hispanijom, Galijom i Sirijom (ne računajući Egipat, koji se ionako smatrao Oktavijanovom osobnom imovinom) na upravu tijekom narednih deset godina, pri čemu je sam senat trebao upravljati ostatkom države. Tri dana kasnije, pored ostalih počasti, senat mu je dodijelio počasni naziv "August", (Augustus = Uzvišeni), po kojem će otada ostati poznat u povijesti.
Budući da se većina vojske nalazila u provincijama dodijeljenim Augustu, ovlaštenja iz 27. pr. Kr. nisu značajnije utjecala na njegovu vojnu moć. Štoviše, dok god je bio konzul (bio je ponovo biran za konzula svake godine sve do 23. pr. Kr.), on je također bio najviši civilni magistrat. Drugim riječima, još uvijek je bio svemoćan, čak iako je, po vlastitim riječima, "stavio državu na raspolaganje senatu i rimskom narodu" (rem publicam ex mea potestate in senatus populique Romani arbitrium transtuli, Res gestae). Augustu je posebno bilo stalo da se približi senatorskom staležu, jer je uviđao da bez njihove suradnje civilna uprava nije bila moguća. Međutim, njegova monopolizacija konzulskog položaja iritirala je dio senata, pa je bilo nužno drugačije rješenje. Stoga je 23. pr. Kr. August unio promjene: povukao se s mjesta konzula i nikada ga više nije zauzimao (osim privremeno 5. pr. Kr. i ponovo 2. pr. Kr., u sasvim određene i ograničene svrhe). Umjesto toga dobio je tribunska ovlaštenja (tribunicia potestas). On nije mogao postati narodni tribun zato što ga je Julije Cezar usvojio u patricijsku obitelj, ali je zato od senata dobio sva prava i privilegije narodnog tribuna, što su komicije zatim potvrdile. On je već od 36. pr. Kr. uživao neka tribunska ovlaštenja, ali ih je sada dobio sva, pa i neka dodatna, kao što je pravo da saziva senat kada god želi i da ima prioritet u iznošenju predmeta na senatskim sjednicama. Preko svojih tribunskih ovlaštenja on je također mogao sazivati narodne skupštine i učestvovati u njihovom radu.
Aranžman iz 23. pr. Kr. imao je još jednu pogodnost. Moć narodnog tribuna bila je tradicionalno povezana sa zaštitom građana, pa je bilo malo vjerojatno da će Augustovo stjecanje tih ovlaštenja izazvati protivljenja. I zaista, August je otada stalno isticao da, ako je njegov položaj u državi izuzetan (što je svakako i bio), to je upravo zbog njegovih tribunskih ovlaštenja. Iako su mu ta ovlaštenja bila dodjeljivana na godinu dana, ona su redovno obnavljana i najzad su proglašena doživotnim. Tako su ona bila istovremeno i godišnja i vječna, i predstavljala su pogodno sredstvo za brojenje godina njegove vlasti. Njegova se era (a to važi i za kasnije careve) službeno računala od godine kad je stekao tribunska ovlaštenja.
Godina 23. pr. Kr. istovremeno je ustanovila pravni osnov za Augustovu upravu nad područjem koje mu je povjereno (provincia). Senat mu je dodijelio konzulsku vlast (imperium proconsulare) koja je bila vremenski ograničena, ali se automatski obnavljala svaki put kada bi istekla (obično svakih deset godina). Štoviše, ova prokonzulska vlast važila je i u Italiji, pa i u samom Rimu i unutar granica pomerija, i bila je veća (maius) od vlasti bilo kog drugog magistrata. Stoga je August mogao zakonski intervenirati u svakoj provinciji, uključujući i one koje su na upravu povjerene senatu i na čijim je čelu stajao drugi upravitelj. Augustov položaj u državi bio je jedinstven i neusporediv s položajem bilo koga drugoga, ali je on izbjegavao isticati najneobičniju i autokratsku moć koju je imao, tj. imperium proconsulare maius, već je uvek isticao tribunsku vlast kao osnovu svog vodećeg položaja u državi.
Poslije 23. pr. Kr. nije bilo značajnijih promjena u Augustovom položaju. On nije smatrao za potrebnim da zauzima položaje koji bi mu u doba republike pružili izvanredna ovlaštenja (npr. položaje diktatora, doživotnog cenzora ili stalnog konzula), iako su mu takvi položaji nuđeni. Počasti, naravno, nije nedostajalo: 19. pr. Kr. dodijeljena su mu neka konzulska prava i prerogativi, svakako da bi se osiguralo da njegov imperium ni u kom slučaju ne bude manji od konzulskog; 12. pr. Kr., kada je umro Lepid, postao je pontifex maximus (još mnogo ranije bio je izabran u sve svećeničke kolegije); 8. pr. Kr. osmi mjesec u godini nazvan je po njemu; 2. pr. Kr. dodijeljen mu je naziv pater patriae ("otac domovine"), koji mu je posebno bio drag jer je sugerirao da je on svim Rimljanima ono što je pater familas članovima svoje obitelji. Osim toga, povremeno je preuzimao posebna zaduženja, kao što su bili nadzor nad snabdjevanjem grada žitom i vodom, održavanje javnih zgrada (uključujući hramove), regulacija Tibra, nadzor nad policijskom i vatrogasnom službom, i održavanje puteva u Italiji.
Pod Augustom se mijenja i značenje titule imperatora, koja se u republici dodjeljivala vojskovođi koji bi odnio pobjedu u nekoj važnoj bitci i koja je trajala od pobjede do proslave trijumfa. Još je Sula tu titulu zadržao doživotno, a August ju je uključio u sastav svog imena: time je naglašavana njegova posebna, osobna veza s vojskom, i titula imperatora ubrzo je počela označavati vrhovnu vojnu vlast.
Državna uprava Položaj senata
August je smatrao senat, čiji je princeps postao 28. pr. Kr., tijelom s važnim funkcijama. Senat je primao manje stranih izaslanstava nego ranije, ali su inače njegov ugled i autoritet izgledali netaknuti. Njegovi članovi postavljani su na najviše položaje; njegove odluke, iako se formalno nisu nazivale zakonima, bile su obvezujuće; on je uskoro postao viši sud, na čije presude nije bila dozvoljena žalba; senat je upravljao starijim i umirenim provincijama, a formalno i državnom blagajnom; također je birao magistrate; čak je i careva vlast formalno proizlazila iz senata. Međutim, senat nije imao istinsku vlast. U senatskim je provincijama bilo veoma malo vojske, a uskoro je senat izgubio kontrolu i nad tim trupama. Stoga se on teško mogao suprotstaviti Augustovim željama. Istinsku je moć imao zapravo August, koji je nadgledao državne financije i kontrolirao članstvo u senatu: karijera svakog senatora zavisila je od cara. Ali August je cijenio senat kao tijelo koje je odslikavalo istinski rimski duh i tradicije i kao tijelo koje je predstavljalo javno mnijenje. Stoga je August bio pažljiv prema senatu, vješto je anticipirao njegove reakcije i uglavnom izbjegavao sukob s njim. Redovno ga je obavještavao o svojim aktivnostima, a carski savjet (consilium principis), koji je bio njegovo savjetodavno tijelo, kao što se nekad republikanski magistrat savjetovao sa svojim uglednim prijateljima (amici et comites), sastojao se od konzula, nekih drugih magistrata i 15 senatora, koji su se svakih šest mjeseci birali kockom.
Uloga narodnih skupština
Narodne skupštine (komicije) sastajale su se i u vrijeme Augustove vladavine, i donosile zakone ili na prijedlog samog Augusta (ti su zakoni nazvani leges Iuliae) ili na prijedlog drugih magistrata. Na izbornim komicijama glasalo se samo za one kandidate koje je isticao August po svom pravu preporuke (ius commendationis). Skupština je, dakle, izgubila svoj politički značaj, pa su se izborne komicije ubrzo po Augustovoj smrti (14.) sasvim prestale sastajati, dok su se zakonodavne komicije ponekad sazivale i kasnije, ali nisu imale gotovo nikakvog značaja.
Položaj magistrata