mini|desno|Fr. Stjepan Krasić Stjepan Krasić (Čitluk, 6. listopada 1938.), hrvatski je povjesničar. Predsjednik je Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu i glavni urednik časopisa Angelicum. Savjetnik je Kongregacije za proglašenje svetih u Vatikanu, a od 1997. dopisni član HAZU-a.
Životopis Stjepan Krasić rodio se 6. listopada 1938. u Čitluku. Otac mu je bio Ivan, majka Luca r. Pervan. Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču (1950. – 1957.). Odsluživši dvogodišnju vojnu obvezu (1958. – 1960.), studirao filozofiju na Visokoj Filozofsko-teološkoj školi Dominikanskog reda u Dubrovniku (1960. – 1962.), teologiju na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1963. – 1966.) postigavši magisterij iz teologije. Studij teologije nastavio 1966. – 1970. na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga u Rimu (Pontificia Studiorum Universitas a S. Thoma Aquinate in Urbe) postigavši (1970.) doktorat povijesnom disertacijom o Dubrovačkoj dominikanskoj kongregaciji (1487-1550). Istovremeno je (1966-68) na Paleografsko-diplomatičkoj školi u Vatikanu diplomirao paleografiju, arhivistiku i diplomatiku. Studij povijesti pohađao je na Papinskom sveučilištu Gregoriani (Pontificia Universitas Gregoriana) u Rimu na kojoj je doktorirao (10. listopada 1985.) disertacijom o dubrovačkom učenjaku i diplomatu Stjepanu Gradiću (1613. – 1683.).
Krasić je (1973. – 2008.) predavao povijest i metodologiju znanstvenog rada na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu. Profesorska karijera: 15. siječnja 1973. asistent, 28. travnja 1977. docent (professor habitualiter invitatus), 7. srpnja 1980. izvanredni profesor (professor extraordinarius) i 21. rujna 1983. redoviti profesor (professor ordinarius). Uz to je obavljao službu prefekta (glavnog ravnatelja) knjižnice istog sveučilišta (1973. – 1981.), predsjednika komisije za publikacije (28. veljače 1984.), člana komisije Teološkog fakulteta za znanstvena istraživanja (17. siječnja 2000.), glavnog urednika časopisa Angelicum (1988. – 2001.), znanstvenog suradnika (consultor) Kongregacije za proglašenje svetih (S. Congregatio pro Causis Sanctorum) u Vatikanu (1984. – 1994.), člana Povijesnog instituta Dominikanskog reda u Rimu (1999), predsjednika Hrvatskog Povijesnog instituta u Rimu, znanstvenog suradnika talijanske akademije Accademia Nazionale delle Scienze detta dei Quaranta (Brera – Milano) za izdavanje Opera omnia Ruđera J. Boškovića (2002.), bio je redoviti član Međunarodne akademije tehničkih znanosti (15. svibnja 2015.) i dr.
Pored navedene akademske djelatnosti u Rimu, bio je aktivan član udruge Comitato pro Croazia za pružanje humanitarne pomoći Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, zatim Hrvatsko-talijanske udruge za razvijanje hrvatsko-talijanskog prijateljstva i pružanje pomoći za vrijeme i nakon Domovinskog rata, bio je inicijator za obilježavanje grobova glasovitog hrvatskog liječnika Đure Baglivija u crkvi San Marcello u centralnoj Via del Corso i filozofa Franja Petrića u crkvi Sant'Onofrio, bio je jedan od članova odbora za nabavu hrvatskog hodočasničkog doma Domus croata ili Dom bl. Ivana Merza za smještaj hrvatskih hodočasnika u Vječnom gradu i dr.
U domovini je član Hrvatskog PEN-cluba i od 1997. dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu te redoviti član Međunarodne akademije tehničkih znanosti (15. svibnja. 2015.). Aktualni je profesor povijest na Međunarodnom sveučilištu Dubrovnik, gdje mu je 21. veljače 2011. dodijeljen naslov profesora emeritusa, a od 12. prosinca 2011. obnaša dužnost prorektora. Član je Izdavačkog savjeta časopisa Acta medico-historica Adriatica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (od 2011). Ujedno, član je savjeta časopisa Suvremena pitanja (Mostar) od 2012., član je znanstvenog savjeta časopisa Mostariensia - časopisa za društveno-humanističke znanosti Sveučilišta u Mostaru (2014). Za svoj je rad primio više prestižnih nagrada i priznanja među kojima i počasni doktorat Sveučilišta u Zadru. Matični broj znanstvenika je: 229414.
U istraživačkom radu S. K., proučava različite aspekte društvenih, kulturnih i religioznih gibanja hrvatske povijesti, objavivši s tih područja 20 knjiga i preko 200 znanstvenih rasprava i članaka različite dužine. Među njegovim radovima posebno se ističe Bibliotheca Ragisina dubrovačkog povjesničara i biografa Serafina M. Crijevića Cerve u 4 sveska (sv. I-III, Zagreb, JAZU, 1975 – 1980) kao najznačajnije hrvatsko biografsko djelo do XIX. st., zatim velike monografije Stjepan Gradić (1613 - 1683), (Zagreb, JAZU, 1987) i Ivan Dominik Stratiko (1732-1799), (Split, Književni krug, 1991). S područja povijesti Dominikanskog reda objavio je: Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni (1966), Dominikanci: povijest Reda u hrvatskim krajevima (1997), Pet stoljeća dominikanske nazočnosti u Korčuli: 1498–1998 (1998) i dr. Slijedila je velika monografija o znamenitom dubrovačkom učenjaku i polihistoru Stjepanu Gradiću pod naslovom: Stjepan Gradić (1613-1683), život i djelo (Zagreb, JAZU, 1987) pisana na temelju bogate Gradićeve pismene ostavštine u Vatikanskoj knjižnici i Državnom arhivu u Dubrovniku. Slijedilo je i nekoliko knjiga o znamenitim hrvatskim učenjacima iz vremena renesansnog i baroknog razdoblja da bi se nakon toga posvetio proučavanju povijesti hrvatskog visokog školstva.
U svojoj monumentalnoj knjizi Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili ‘Universitas Jadertina’ 1396 – 1807 (Zadar, 1996) od točno 1000 stranica, Krasić je otkrio da je davne 1396. u Zadru bilo osnovano prvo hrvatsko sveučilište, koje je imalo dva fakulteta (filozofije i teologije) s privilegijem davanja najviših akademskih naslova bakalaureata i doktorata, što je od najveće znanstvene i kulturne važnosti za Hrvatsku koja se tako svrstala u red naprednih europskih zemalja koje su već u XIV. st. imale sveučilište. Krasić je time početke visokog školstva u Hrvatskoj pomaknuo u prošlost za gotovo 300 godina nego se dotada mislilo. Na temelju tog otkrića, Hrvatski je sabor, kao vrhovno zakonodavno tijelo u Republici Hrvatskoj, 2003. dotadašnjem Filozofskom fakultetu u Zadru dao naslov sveučilišta. To otkriće popratio je jedan osvrt u Slobodnoj Dalmaciji 17. listopada 1996. pod naslovom Velebni opus dr. Stjepana Krasića koji završava riječima: Otkriće je to, koje je zadužilo cjelokupnu hrvatsku znanost i kulturu, temeljno vrelo za proučavanje hrvatske duhovne povijesti, svojevrsna Biblija o visokom školstvu u Europi i Hrvatskoj, napisana na hrvatskom jeziku. S područja povijesti općeg školstva Krasić je objavio knjigu Nastanak i razvoj školstva od antike do srednjega vijeka, Zadar, Sveučilište u Zadru, 2012 i Prag i Zadar – dva europska sveučilišna središta u XIV. stoljeću (Sveučilište u Zadru, 2015).
Ništa manje značajan je Krasićev doprinos povijesti hrvatskog jezika. U svojim knjigama Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću (Zagreb/Čitluk, Matica hrvatska, 2004) i Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. (Dubrovnik, Matica hrvatska, 2009) djelo je koje iznosi na vidjelo revolucionarne spoznaje o normiranju hrvatskog jezika već krajem XVI. i početkom XVII. st. Poslije protestantske vjerske revolucije koja se u svojoj promidžbi služila narodnim umjesto latinskim jezikom odijelivši od Crkve oko polovine sveukupnih katolika, osobito germanskog svijeta, Crkva je htjela ujediniti slavenske katolike i pravoslavce potraživši zamjenu za latinski koji bi bio najpogodniji da se na njemu za te narode objavljuju crkvene knjige. Na anketi koju su, po naredbi pape Klementa VIII. (1592-1605), po cijeloj Europi proveli jezikoslovci, većina ih se odlučila za hrvatski (lingua croatica) koji su nazvali majkom i korijenom (mater et radix) ostalih slavenskih jezika, kao najljepši i najslađi, najrašireniji i najrazumljiviji drugim slavenskim narodima. Budući da taj govor sve dotle nije bio normiran, hrvatski polihistor i jezikoslovac biskup Faust Vrančić (1551-1617) izradio je prvi hrvatski rječnik (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum…, Venecija 1595), isusovac Bartol Kašić (1575-1650) izradio prvu gramatiku (Institutionum linguae Illyricae libri duo, Rim 1604), a dubrovački Rajmund Džamanjić (oko 1587-1647) prvi pravopis (Nauk za pisati dobro, Venecija 1639), a jedna komisija u Rimu izabrala je štokavski govor kao najrašireniji za književni jezik. Godine 1599., u Rimu je osnovana akademija ilirskog jezika na kojoj se prvi put u povijesti hrvatski počeo učiti i predavati na sveučilišnoj razini. Ohrabreni rezultatima postignutima na toj ustanovi, pape Grgur XV. (1621-1623) i Urban VIII. (1623-1644) dekretima su naredili da se hrvatski - uz latinski, grčki (klasični i govorni), hebrejski, kaldejski i arapski - najmanje dvije godine mora predavati i na svim crkvenim (sve)učilištima i javnim sveučilištima kojima su pape bili osnivači (Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Louvain, Pariz, Toulouse, Valencia, Salamanca i Madrid). Time je hrvatski praktično bio izjednačen s biblijskim jezicima (hebrejskim, grčkim, kaldejskim) i jezicima svjetske kulture (latinskim, arapskim i grčkim). Na tako normiranom jeziku, trebale su biti objavljivane knjige za sve slavenske, katoličke i pravoslavne narode čime je jezik jednog razmjerno malog naroda uzdignut na čast sveslavenskog jezika. Na tom je jeziku samo u Rimu za hrvatske krajeve tiskano preko 100 knjiga različitog sadržaja koje su se upotrebljavale na cijelom nacionalnom području između Jadrana i Drave premošćujući dijalektalne razlike i jačajući nacionalnu svijest o kulturnom i političkom jedinstvu tih krajeva koji su u to vrijeme bili raskomadani na dva carstva (Habsburško i Osmansko) i dvije republike (Mletačku i Dubrovačku) više od dva stoljeća prije reforme Ljudevita Gaja u XIX. st.
Stjepan Krasić se također bavi prevođenjem s hrvatskoga na latinski: Epilogus u: R. Josip Ruđer Bošković, Theoria philosophiae naturalis. Priredio i pogovor napisao Vladimir Filipović (Biblioteka "Temelji", knjiga prva), Zagreb, Sveučilišna Naklada Liber, 1974. - "Epilogus" u: Frane Petrić, Nova de universis philosophia. Priredio i pogovor napisao V. Filipović, Zagreb, Sveučilišna Naklada Liber, 1979. U suradnji s Elisabeth von Erdmann-Pandžić i Zvonkom Pandžić priredio je na Sveučilištu u Bambergu reprint prvog izdanja prvog hrvatskog pravopisa pod naslovom: Nauk za pisati dobro latinskiema slovima rieci yezika slovinskoga koyiemse Dubrovcani, i sva Dalmatia kako vlasctitiem svoyiem yezikom sluzcij (Veneza: Appresso Marco Ginammi, 1639) kojim se kasnije poslužio Ljudevit Gaj, učinivši ga pristupačnim međunarodnoj slavističkoj javnosti.
Sudionik je mnogih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova i inicijator za obilježavanje grobova znamenitih Hrvata koji su djelovali u Italiji dvojezičnim spomen-pločama (na hrvatskom i talijanskom). U sklopu te akcije pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu obilježeni su grobovi znamenitih ljudi hrvatskog podrijetla: filozofa Franje Petrića (1529-1597) i 27. svibnja 1995. glasovitog liječnika Đure Baglivija (1668-1707) u Rimu, čime su prvi put u povijesti na jednome javnom spomeniku bile uklesane riječi na hrvatskom jeziku. Bio je vrlo aktivan član hrvatske zajednice u Rimu i pokretač brojnih pothvata i akcija: jedan je od inicijatora za nabavu zgrade doma hrvatskih hodočasnika u Rimu, poznatog pod imenom Domus croata, koji postoji već 30-ak godina ugošćujući hrvatske hodočasnike iz cijeloga svijeta i član njezine uprave; suosnivač udruge Comitato pro Croazia, kasnije prozvanog (Associazione italo-croata) koji i danas postoji, osnovanog na početku domovinskog rata za pružanje pomoći hrvatskim izbjeglicama, prikupljanje humanitarne pomoći, zastupanje i promicanje hrvatske stvari i dr.
Nagrade i priznanja 1. Godišnja nagrada "Slobodne Dalmacije" za g. 1992;
2. Zlatna medalja Filozofskog fakultata u Zadru (17. listopada 1996).
3. Nagrada grada Zadra za životno djelo (23. studenoga 1996).