Ruska carska obitelj Romanov (car Nikola II., njegova supruga Aleksandra Fjodorovna te njihovo petero djece: Olga, Tatjana, Marija, Anastasia i Aleksej) pogubljena je u noći između 16. i 17. srpnja 1918. godine.Sokolov, Nikolai A. (1925). Ubiistvo Tsarskoi Sem'i (Убийство царской семьи). Berlin: Slowo-Verlag. p. 191. Ubojstvo su izvršili boljševički revolucionari pod vodstvom Jakova Jurovskog u Ekaterinburgu. Uz čitavu obitelj pogubljeni su i članovi carske pratnje: dvorski liječnik Jevgenij Botkin, dvorska dama Ana Demidova, batler Aleksej Trupp te glavni kuhar Ivan Kharitonov. Njihova tijela odnesena su u šumu Koptjaki gdje su svučena, zakopana i izmrcvarena granatama kako bi se spriječila identifikacija.Rappaport, p. 198.
Nakon Veljačke revolucije obitelj Romanov skupa sa svojim slugama zatočena je najprije u Aleksandrovoj palači da bi zbog Listopadske revolucije bila prebačena u Tobolsk u Sibiru. Nakon toga ponovno je premještena u kuću u Ekaterinburgu, gradu u blizini uralskog gorja, gdje je i pogubljena u srpnju 1918. godine. Boljševici su u početku javno objavili samo smrt Nikole II. i u sljedećih osam godinaMassie, p. 16. Sovjetsko vodstvo održavalo je sustavnu mrežu dezinformacija o sudbini obitelji:Rappaport, p. 218. od toga da su je pogubili ljevičarski revolucionari (u rujnu 1919. godine), pa sve do potpuna negiranja da je obitelj uopće mrtva (u travnju 1922. godine). Tek 1926. godine Sovjeti su konačno priznali da je obitelj smaknuta, ali su istaknuli da su tijela bila uništena i da Lenjinov kabinet nikako nije odgovoran za njihovu smrt.Massie, p. 19. Dugogodišnje zataškavanje pogubljenja obitelji izrodilo je popriličnim brojem glasina o preživjelim članovima. Različite varalice tvrdile su da su baš one djeca carske obitelji, a sve to privlačilo je do tada neviđenu pozornost medija.
Godine 1979. amaterski detektiv Aleksandar Avdonin otkrio je mjesto na kojem je obitelj pokopana. Sovjetski Savez sve do 1989. godine i razdoblja Glasnost nije priznavao postojanje posmrtnih ostataka.Rappaport, p. 220. Naknadnom forenzičkom i DNK analizom te istragom uz pomoć britanskih stručnjaka potvrđen je identitet obitelji. Godine 1998., osam desetljeća nakon smaknuća, posmrtni ostaci obitelji Romanov ponovno su pokopani tijekom državnog sprovoda u katedrali svetog Petra i Pavla u Sankt Petersburgu. Ukopu nisu prisustvovali čelni članovi ruske pravoslavne crkve koja je i dalje nijekala autentičnost posmrtnih ostataka. Godine 2007. pronađen je drugi, manji grob u kojem su identificirani posmrtni ostaci dvoje djece obitelji Romanov, a koja su nedostajala u velikom grobu. Pronašli su ih amaterski arheolozi, a DNK analizom utvrđeno je da je riječ o careviću Alekseju te jednoj od njegovih sestara. Godine 2008. nakon opsežnog i dugotrajnog zakonskog polemiziranja, ured ruskog glavnog državnog odvjetnika rehabilitirao je kompletnu obitelj Romanov kao žrtve političke represije.Rappaport, Four Sisters (2014), p. 381. Godine 1993. postsovjetska ruska vlada otvorila je i kriminalnu istragu, ali nitko nije mogao biti optužen jednostavno zato što su počinitelji djela odavno bili mrtvi.
Prema službenoj verziji Sovjetskog Saveza, bivši car Nikola II. skupa sa svojom obitelji i pratnjom pogubljen je pred streljačkim vodom.«17/VII 1918 в Екатеринбурге (ныне Свердловск), в связи с угрозой занятия города белыми, по постановлению Уральского областного совета бывший царь Николай Романов вместе с членами его семьи и приближенными был расстрелян». — Большая советская энциклопедия / гл. ред. О. Ю. Шмидт. - Москва : Советская энциклопедия, 1926-. Т. 49: Робер - Ручная граната. - 1941. / статья: «Романовы» / кол. 134«3 (16)/VII 1918 при приближении к Екатеринбургу чехословацких контрреволюционных войск Николай II со всей семьей был расстрелян». — Большая советская энциклопедия / гл. ред. О. Ю. Шмидт. - Москва : Советская энциклопедия, 1926-. Т. 42: Нидерланды - Оклагома. - 1939. / статья: «Николай II» / кол. 137 Većina povjesničara nalog smaknuća pripisuje tadašnjoj vladi koja se nalazila u Moskvi, pogotovo Vladimiru Lenjinu i Jakovu Sverdlovu, a koji su željeli spriječiti da nadolazeće legije iz Čehoslovačke tijekom ruskog građanskog rata pokušaju pomoći carskoj obitelji.Robert Gellately. Lenin, Stalin, and Hitler: The Age of Social Catastrophe Knopf, 2007 p. 65. Isto mišljenje podupire i odlomak iz osobnog dnevnika Lava Trockog.King, G. (1999). The Last Empress, Replica Books, p. 358. . Godine 2011. istraga je zaključila da, premda je otvorena državna arhiva u godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza, nije pronađen niti jedan pismeni dokument u kojem je izričito bilo istaknuto da su Lenjin ili Sverdlov naložili smaknuće;Rappaport, p. 142. međutim, obojica su ga podržala nakon njegova izvršenja. Drugi izvori tvrde da je Lenjin skupa s centralnom sovjetskom vladom u to vrijeme želio održati suđenje obitelji Romanov u kojem bi Trocki bio tužitelj, ali lokalna sovjetska vlast smještena u uralskom gorju pod pritiskom ljevičarskih socijalističkih revolucionara i anarhista samostalno je inicirala smaknuće zbog bojazni od dolaska legija iz Čehoslovačke.
Pozadina
Dana 22. ožujka 1917. Nikola II., abdiciravši s mjesta monarha, ponovno se ujedinio sa svojom obitelji u Aleksandrovoj palači u Carskom selu. Tadašnja privremena vlada stavila ga je u kućni pritvor s ostatkom obitelji koja je bila okružena čuvarima i ograničena na kretanje po tek nekoliko odaja.Tames, p. 56.
U kolovozu 1917. godine, nakon neuspjelog pokušaja premještaja obitelji Romanov u Britaniju kojom je u to vrijeme vladao Nikolin i Aleksandrin zajednički rođak u prvom koljenu kralj Đuro V., privremena vlada na čijem se čelu nalazio Aleksandar Kerenski evakuirala je obitelj u Tobolsk u Sibiru navodno kako bi ih zaštitila od rastuće opasnosti od revolucije. Tamo su živjeli u bivšoj guvernerskoj palači u popriličnom komforu. Nakon što su u listopadu 1917. godine na vlast došli Boljševici, uvjeti njihovog zatočeništva su se postrožili. U samoj vladi sve su više kolale glasine o mogućem suđenju Nikoli II. U međuvremenu njemu je zabranjeno nositi epolete (oznake činova), a stražari su ocrtavali razvratne crteže na ogradi kako bi tako vrijeđali njegove kćeri. Dana 1. ožujka 1918. godine odlučeno je da će obitelj započeti konzumirati ono što jedu i vojnici. Njihovih deset sluga otpušteno je, a bili su prisiljeni odreći se maslaca i kave.Tames, p. 62.
Kako je snaga Boljševika rasla, vlada je u travnju odlučila premjestiti Nikolu, Aleksandru i jednu od njihovih kćeri, Mariju, u Ekaterinburg, a sve pod patronatom Vasilija Jakovljeva. Aleksej, koji je patio od hemofilije, u to je vrijeme bio previše bolestan da s ostatkom obitelji putuje pa je sa svojim sestrama Olgom, Tatjanom i Anastasijom ostao u Tobolsku sve do svibnja 1918. godine. Skupa s nekolicinom pratnje, obitelj je zatočena u Ekaterinburgu u Ipatijevljevoj kući, a koja je prozvana "kućom posebne namjene".
Kuća posebne namjene Carska obitelj u Ipatijevljevoj kući držana je u potpunoj izolaciji.Rappaport, p. 20. Strogo im je bilo zabranjeno govoriti bilo kojim drugim jezikom osim ruskim.Rappaport, p. 23. Nije im bio dozvoljen pristup vlastitoj prtljagi koja se nalazila u odvojenoj kućici u dvorištu. Njihove kodak kamere i ostala fotografska oprema također su bili konfiscirani. Slugama je bilo naređeno da obitelj oslovljavaju isključivo po njihovim imenima i patronimima.Rappaport, p. 102. Obitelj je redovito bila izložena pretresima te oduzimanjem novca pod izlikom njegova "čuvanja od strane blagajnika Središnjeg izvršnog odbora Uralskog regionalnog radničkog vijeća"Rappaport, p. 31., a Aleksandri i njezinim kćerima pokušane su biti odstranjene zlatne narukvice s njihovih ručnih zglobova.Rappaport, Four Sisters (2014), p. 372. Sama kuća bila je ograđena palisadom u visini od četiri metra koja je onemogućavala pogled na ulicu iz kuće.Massie, p. 283. Dana 5. lipnja podignuta je dodatna palisada koja je bila duža i viša od prethodne, a koja je u potpunosti zatvorila imanje. Ta druga palisada podignuta je nakon što se saznalo da prolaznici mogu vidjeti noge cara Nikole dok je ovaj koristio ljuljačku u vrtu.Rappaport, p. 27.
Prozori u svim sobama u kojima su boravili članovi obitelji bili su zabrtvljeni i prekriveni novinama (kasnije, dana 15. svibnja, premazani bijelom bojom).Massie, p. 278. Jedini izvor ventilacije za obitelj bio je maleni prozor u spavaćoj sobi velike vojvotkinje, ali gledanje kroz isti bilo je strogo zabranjeno; u svibnju jedan od čuvara zapucao je prema Anastasiji kada je ova pogledala kroz njega.Rappaport, p. 16. Nakon što je obitelj opetovano tražila bolje uvjete, dana 23. lipnja 1918. godine otvoren je jedan od prozora u kutu spavaće sobe cara i carice.Massie, p. 289. Čuvarima je tom prilikom naređeno da povećaju nadzor, a zatvorenici su upozoreni da ne smiju gledati kroz prozor niti pokušati signalizirati nikome izvana pod prijetnjom strijeljanja.Rappaport, p. 17. S tog prozora obitelj je mogla vidjeti tek spiralu katedrale Voznesenski koja se nalazila preko puta kuće. Dana 11. srpnja na prozor je ugrađena željezna rešetka i to nakon što je Aleksandra ignorirala opetovana upozorenja zapovjednika Jakova Jurovskog da ne stoji preblizu otvorenom prozoru.Rappaport, pp. 118–119.
Vođa stražara i njegovi viši pomoćnici cijelo su vrijeme imali neometani pristup svim sobama u kojima se nalazila obitelj.Rappaport, pp. 17–18. Svaki puta kada su željeli napustiti sobu kako bi koristili kupaonicu ili zahod na imanju zatvorenici su morali pozvoniti zvoncem.Rappaport, p. 29. Nakon što su se čuvari požalili da zalihe vode nestaju jako brzo provedeno je strogo racioniranje.Rappaport, p. 21. Rekreacije su bile dozvoljene tek dva puta dnevno u vrtu, svakog jutra i poslijepodneva po trideset minuta. Zatvorenicima je bilo zabranjeno ulaziti u razgovor sa čuvarima.Rappaport, p. 25. Za doručak su se posluživali uglavnom čaj i crni kruh te kotleti ili juha s mesom za ručak; zatvorenicima je rečeno da im "više neće biti dozvoljeno živjeti poput careva".Rappaport, p. 24. Sredinom lipnja časne sestre iz obližnjeg samostana na dnevnoj su bazi donosile obitelji hranu koju su uglavnom uzimali čuvari za sebe. Obitelji nisu bile dozvoljene posjete niti primanje pisama. Srpska princeza Helena u lipnju je posjetila kuću, ali joj je bio zabranjen ulaz i to pod prijetnjom oružjem samih čuvaraRappaport, p. 34. dok su redoviti posjeti dr. Vladimira Derevenka kako bi skrbio za malog Alekseja bili prorijeđeni nakon što je Jurovski postao zapovjednikom. Odlasci na mise u obližnju crkvu su također bili zabranjeni. Početkom lipnja obitelj je prestala dobivati dnevna izdanja novina.
Kako bi zadržali osjećaj kakve takve normalnosti, Boljševici su 13. srpnja 1918. godine lagali obitelji da su dvoje njihovih odanih sluga - Klementij NagornijRappaport, Four Sisters (2014), p. xv. i Ivan Dmitrijevič Sednej (ujak Leonida Sedneja)Rappaport, Four Sisters (2014), p. xiv. pušteni iz nadzora provincije Ekaterinburga. Međutim, u stvarnosti, oba muškarca već su bila mrtva: nakon što su ih Boljševici u svibnju uklonili iz Ipatijevljeve kuće, pripadnici tajne policije Čeka upucali su ih 6. srpnja skupa s drugim taocima, a sve kako bi se osvetili za smrt Ivana Mališeva, predsjednika Središnjeg izvršnog odbora Uralskog komiteta boljševičke stranke kojeg su ubili pripadnici Bijele armije.Rappaport, p. 157. Dana 14. srpnja svećenik je održao liturgiju za obitelj.Rappaport, p. 159. Sljedećeg jutra četiri služavke unajmljene su kako bi oprale podove u Popovoj i Ipatijevljevoj kući; to su ujedno bili i posljednji civili koji su vidjeli obitelj živom. U oba slučaja služavkama je striktno naređeno da ne ulaze u nikakav razgovor s obitelji.Rappaport, p. 160. Jurovski je konstantno nadzirao i liturgiju i čišćenje spavaćih soba.Rappaport, p. 171.