Duhovne vježbe (lat. Exercitia spiritualia) djelo je Ignacija Lojolskog.

Nastanak i sadržaj Dok je sveti Ignacije pisao Duhovne vježbe nije bio teolog nego duhovni i mistični čovjek, koji je polazio od jedne teologije. Iako je čitao neke teološke knjige, a kasnije je studirao i teologiju, njegov jezik u Duhovnim vježbama nije toliko teološki koliko je duhovno mistični. Štoviše, bio je ograničen teologijom svoga vremena. Njegova su, naime, mistična iskustva bila bogatija nego što su izražena u Duhovnim vježbama. Iskustveno je upoznao, kako je sam rekao, »sve tajne kršćanske vjere«. U Duhovnim vježbama se, naime, pretpostavlja, na temelju svetopisamskog sadržaja i vjerskog iskustva samog autora, karakteristična teologija. Njezini elementi nisu sustavno sakupljeni niti izrečeni. Oni se nalaze upravo »posijani« u svih šest glavnih dijelova Duhovnih vježbi.

Duhovne vježbe I. Položaj Krista u načelu i temelju Kao uvod u »Duhovne vježbe« služi »Načelo i temelj« (Dv 23). Iako se nalazi izvan glavne materije »Duhovnih vježbi«, koja je razdijeljena na četiri tjedna, po sadržaju je povezan s ostalim dijelovima »Duhovnih vježbi« i u njima nalazi puno ostvarenje. U njemu se zapravo iznosi program za duhovne vježbe, u kojem se podsjeća na stvaranje čovjeka i cilj njegova života, te na istine važne za ljudski život. No, o Isusu Kristu se samo indirektno govori.

a) Stvoritelj je Otkupitelj

Ignacije u »Načelu i temelju« kaže: »Čovjek je stvoren« (Dv 23). Izriče se zapravo odnos Stvoritelja i stvorenja. A taj je odnos biblijski i svrhunaravni. Stvaranje nalazi puni smisao u otkupljenju koje se ostvaruje u Isusu Kristu. Stvoreni je čovjek zapravo onaj koji je otkupljen i o kojem se radi u ostalim dijelovima »Duhovnih vježbi«. Taj čovjek nalazi puno svoje tumačenje u utjelovljenu Božjeg Sina i u njegovu djelu otkupljenja. Odnos između Stvoritelja i stvorenja nalazi svoje ispunjenje u odnosu između Otkupitelja i grešnika. Put uzlaska stvorenja k Stvoritelju omogućen je silaskom Boga k stvorenju. Stvoritelj postaje Otkupitelj. Bog u Kristu postaje »naš Gospodin« (Dv 23), u kojem se ostvaruje pomirenje između Boga i čovjeka i omogućuje ostvarenje čovjekova cilja u djelu otkupljenja.

b) »Sve druge stvari«

U »Načelu i temelju« govori se i o »drugim stvarima« (Dv 23) koje trebaju pomagati čovjeka u ostvarenju svrhe njegova života. Upravo sve druge stvari postaju otkupljene u čovjeku. A Ignacije sve stvari gleda »kao oprane u krvi Kristovoj« Sve one trebaju služiti čovjeku. Isto tako i stavovi koje iziskuje »Načelo i temelj«, kao što su učiniti se »ravnodušnim« (duhovno slobodnim), izabirati ono što »više« vodi do cilja za koji je čovjek stvoren, puno ostvarenje nalaze u Kristu. Posebno se u čovjekovu duhovnom stavu da traži »više« ono što pomaže do cilja, naviješta dinamika cijelih duhovnih vježbi. Sve se, naime, treba usmjeravati prema Bogu koji je »uvijek veći« od svake spoznaje i od svakog dioništva. A ljubav, kao nutarnji čovjekov dinamizam, upravo mu nadahnjuje taj »više« prema Bogu koji je »uvijek veći«.

c) Tajna otkupljenja

Nutarnja logika svrhe »Načela i temelja« svodi se zapravo na nutarnju logiku »Boga našega Gospodina« (Dv 23). Time se izriče i jedan nauk o Bogu i njegovu životu. To slijedi u prvom redu iz nadnaravnog i otkupiteljskog reda u kojem se ostvaruje »Načelo i temelj«. Kroz djelo otkupljenja očituje se nutarnji Božji Život. Trojstvo je, naime, načelo svakog božanskog djelovanja »na izvan«, pa u tajni otkupljenja djeluju sve tri Osobe. U svjetlu ove tajne u tekstu »Duhovnih vježbi« mogu se otkriti cjelovite slike Trojstva (Dv 45) ili djelomične slike Trojstva (Dv 23). Te slike Trojstva, koje u ostalim dijelovima »Duhovnih vježbi« postaju izravne, naviještaju svoju teologiju.

II. Mjesto Krista u ignacijanskom shvaćanju grijeha Prvi tjedan »Duhovnih vježbi« govori o »grijesima« (Dv 4). Po svome sadržaju odgovara »putu čišćenja« (Dv 10). Kakvo mjesto ima Krist u toj fazi duhovnih vježbi?

a) Biblijski pogled na grijeh

Ignacije izriče pojam grijeha biblijski. A iznosi ga u kategorijama teologije vremena, kako ih je našao u pročitanim knjigama. Uz to, naznačuje kako je grijehom iznakažena »slika Trojstva« u čovjeku, koja je izražena po »moćima duše« (Dv 45). U Kristu »na križu« (Dv 53) obnovljena je ta »slika Trojstva« u čovjeku. Na taj se način izriče jedna nauka o Bogu. Krist je prisutan i u biblijskim izvještajima o grijehu. Čisti duhovi odbijaju božanski plan u Kristu i gube svoje »dostojanstvo« (Jd 6). A Krist upravo preuzimlje na sebe »prokletstvo« (Gal 3, 19) koje proizlazi iz prvog grijeha. Na taj način ponovo se ustanovljuje razrušeni red (Dv 50). Upravo je u Kristu obećan i ostvaren božanski plan koji je bio razrušen grijehom prvih ljudi. Zato je i postao »čovjekom« da bi mogao ispuniti taj plan nebeskog Oca. Puno vraćanje božanskom planu ostvarilo se u »Stvoritelju« koji postaje Otkupitelj (Dv 51). Zapravo svaki grijeh, u svjetlu Svetog pisma, postaje odbijanje Božje ljubavi koja se objavila u Isusu Kristu Otkupitelju. On je uistinu Sudac svega čovječanstva i nalazi se u središtu povijesti spasenja. Tako osobni grijesi postaju jedna objava prezrene božanske ljubavi koja se objavila u Isusu Kristu Raspetome (Dv 52).

b) Stvoritelj »na križu«

Krist »na križu« (Dv 53), koji je prisutan u svakom grijehu, ima bitnu ulogu u prvom tjednu duhovnih vježbi. U prvom redu imenovan je »Stvoriteljem« (Dv 53) koji je početak svih stvari i izvor božanskog plana spasenja. A po drugoj strani kao Otkupitelj i Spasitelj potpuno ostvaruje božanski plan spasenja. Po Ignacijevu vjerovanju Isus Krist je posebno »Posrednik« (Dv 63). Njemu treba upraviti molbu, ako je Sin Oca i jednak Bogu, te ako je Sin Djevice Marije i u svemu jednak čovjeku osim u grijehu. Posrednik je između čovjeka i Trojstva, jer uvijek ostaje Sin vječnog Oca i Djevice Marije. Kao Sin Oca »silazi« (Iv 3, 13) te objavljuje tajanstveni život, a kao Sin Djevice »uzlazi« (Ef 4, 10) i pokazuje čovjeka. Tako se nauka o Bogu u prvom tjednu može sažeti u tvrdnju da je »Stvoritelj« postao Otkupitelj. Izriče se biblijska istina da je Sin Božji postao Sin Djevice Marije te »na križu« umro za grijehe ljudi (Dv 53). U otkupiteljskom djelu Isusa Krista nazočno je i Trojstvo. Na njega upućuju i slike u tekstu vježbi (Dv 45). A čitavi prvi tjedan doimlje se kao »spremanje terena«, u koji se može postaviti Kristov križ kao ključ za razumijevanje »Duhovnih vježbi«.

III. Nauk o Kristu u drugom tjednu Drugi tjedan »Duhovnih vježbi« odgovara »životu prosvjetljenja« (Dv 10). Poziv vječnog Kralja (Dv 91) je uvod u taj tjedan. Tajne pak Kristova života postaju svjetlo za vjerski život. Po sadržaju taj tjedan uključuje bitna razmatranja i »život Krista našeg Gospodina, uključivo do Cvjetnice« (Dv 4). Život Kristov »koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao« (1 Iv 1, 2) kao »put« i »istina« (Iv 14, 6), »svjetlo je svijeta« (Iv 8, 12) preko tajni zemaljskog života.

a) Uloga Krista u ključnim razmatranjima

Kontemplacija poziva »vječnoga Kralja« (Dv 91) ima središnju ulogu u tajnama Kristova života. To je slavni i vječni Krist koji želi osvojiti svijet. Radi se o spasenju svijeta i obnovi svih stvari u Uskrslome. Takav Krist zove suradnike da ga slijede na putu tajni njegova Života i da ga nasljeduju ulazeći u ritam njegova života. Tako se ulazi u dinamizam pashalnog misterija, u kojem se daruje u službu Krista i »s njime« radi na spasenju (Dv 95). Darivanje u službu »vječnom Kralju« produbljuje se u razmatranju o »Dvije zastave« (Dv 136). Slavni Krist proglašuje uvjete punog pripadanja Bogu: »siromaštvo protiv bogatstva«, podnašanje »pogrda protiv ljudske časti« i »poniznost protiv oholosti« (Dv 146). Takav Krist poziva na bezrezervno darivanje (Dv 149). Nasljedovanje Krista siromašna, pogrđena i ponizna ostvaruje se u »trećem stupnju poniznosti« (Dv 167). Nasljedovati Krista koji je izabrao križ može samo nesebična ljubav. Prihvaćanje Krista »trećeg stupnja poniznosti« postaje bitno mjerilo za svaki »izbor« (Dv 170). Ustvari ono što se u nutrini o poniznom Kristu prihvati, to se izvana kroz proces izbora ostvari.

b) Upoznavanje Isusa Krista

Da bi se moglo Isusa nasljedovati i ljubiti, potrebno ga je prije »upoznati« (Dv 104). Upoznaje ga se u tajnama njegova zemaljskog života u svjetlu bitnih razmatranja. Životna razdoblja Kristova života odvijaju se pod vidom smrti i uskrsnuća. Djelo otkupljenja očituje se kao cilj njegova života. Zapravo tajne Isusova života, koji počinje u Utjelovljenju (Dv 101) i nastavlja se u tajnama sve do svečanog ulaska u Jeruzalem (Dv 287), primaju otkupiteljsku vrijednost silaskom utjelovljenog Boga »u donji kraj zemlje« (Ef 4, 9) i uzlaska »iznad svih nebesa da ispuni sve« (Ef 4, 10). Ritam silaska Kristova prema »dolje« postaje određujući ritam u djelu spasenja. No taj njegov »silazak« neprestano prožimlje ritam »uzlaska«, ako se njegova božanska narav očituje u »naravi sluge« (Fil 2, 6).

c) Uloga Trojstva u djelu otkupljenja

U ritmu Kristova »silaska« i njegova »uzlaska« ostvaruje se djelo otkupljenja. U njemu sve ujedinjuje volja Oca nebeskog i ljubav Duha Svetoga koja Isusa potiče na ostvarenje Očeva plana. Upravo je poslušnost volji Očevoj, od rođenja (Dv 116), Isusa usmjerila prema križu, gdje će se ostvariti Očev plan. Na taj se način tajne Kristova života, koje su svrhovito postavljene u drugom tjednu »Duhovnih vježbi«, slijevaju u tajne Kristove smrti i uskrsnuća. Krist kao »vječni Kralj« koji je pozvao na nasljedovanje, pokazao je ostvarenje božanskog poziva u svom zemaljskom životu.

IV. Tajna križa Treći tjedan »Duhovnih vježbi« govori o »muci našega Gospodina« (Dv 4). Uključuje tajne Isusove muke od Posljednje večere (Dv 191) do njegova ukopa (Dv 298). Ovaj tjedan vodi do sjedinjenja s Kristom koji trpi i ide u muku »zbog mojih grijeha« (Dv 193). Isusova muka je odlučujuće sredstvo djela otkupljenja.

a) Otkupiteljska ljubav

Svi događaji muke Kristove nose pečat Božje ljubavi. Bog je »tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nijedan koji u nj vjeruje već da ima život vječni« (Iv 3, 16). Otkupiteljska ljubav pokazuje se od početka do kraja muke. Isus se pokazuje kao Žrtva i Otkupitelj. Otkupiteljska ljubav je simbolizirana već u pranju nogu na Posljednjoj večeri, osobito se očitovala u Euharistiji i dolazi do vrhunca u smrti na križu. Ona je postala uistinu ključ Isusove muke. U otkupiteljskoj ljubavi zrcali se Trojstvo. Ono je posljednji uzrok Isusove muke. Sin je žrtvovan iz poslušnosti prema Ocu i u sjedinjenju s Duhom Svetim. Otac je darovao »Sina« (Rim 8, 32), a Sin je uz poticaj Duha darovao svoj život »za mnoge« (Mt 20, 25). Tako otkupiteljska ljubav u Isusovoj muci predstavlja božansku trojstvenu ljubav od koje sve dolazi.

b) Evo čovjeka

U Isusovoj muci »božanstvo se krije« i »pušta da presveto čovještvo trpi tako grozne muke« (Dv 196). To je trpljenje odlučujuće sredstvo spasenja. »Evo čovjeka!« (Iv 19, 5) predstavlja Isusovo čovještvo. Njegova »slabost« suprotstavlja se »moći« Židova, a njegova »ludost« suprotstavlja se »mudrosti« pogana (1 Kor 1, 22). Kroz Isusovu »deformiranost« predstavljen je Bog. U »noći« Isusova trpljenja svijetli »svjetlo« (2 Kor 4, 6), jer Krist ostaje u muci sjedinjen s Ocem. Zapravo je zadnji uzrok Isusove muke upravo nebeski Otac, a Židovi i pogani su samo sredstvo »smrti na križu« (Fil 2, 8).

c) Razmjena na križu

Otpočetka je život Isusov usmjeren prema smrti na križu, gdje se ostvarilo »novo stvaranje« (2 Kor 5, 17). Krist je »samog sebe za mene predao« (Gal 2, 20). Na križu je otkupiteljska ljubav došla do svog vrhunca.