Buenos Aires (špa. izgovor [ˈbwenoˈsaiɾes], hrv. Dobar zrak, službeno Ciudad de Buenos Aires, skraćeno BsAs ili Ciudad Autónoma de Buenos Aires, skraćeno CABA) glavni je grad Argentine, a ujedno i njezin najveći grad i luka te političko, gospodarsko i kulturno središte zemlje. Druga najveća metropolitanska zona u Južnoj Americi nakon São Paula, smješten na južnoj obali La Plate, na jugozapadu kontinenta, grad Buenos Aires nije dio, niti je glavni grad pokrajine Buenos Aires, već autonomni federalni distrikt. Veliki Buenos Aires (Gran Buenos Aires, GBA) četvrta je najveća konurbacija u Latinskoj Americi, s oko 13 milijuna stanovnika. Smatra se najbogatijim gradom Južne Amerike i južne hemisfere i "Alfa svjetskim gradom" prema popisu istraživačke grupe GaWC, sveučilišta u Loughboroughu (UK) iz 2008.
Nakon unutrašnjih sukoba u 19. stoljeću, Buenos Aires je 1880. izdvojen iz provincije Buenos Aires. Granice grada proširene su radi priključenja bivših gradova Belgrano i Flores, koji su sada četvrti Buenos Airesa. U Skladu s ustavnim reformama iz 1994., grad je postao autonomno područje, te službeni naziv glasi Autonomni grad Buenos Aires (Ciudad Autónoma de Buenos Aires).
Ubraja se među najljepše gradove svijeta s arhitekturom koja kombinira utjecaje Madrida, Pariza i Barcelone (neobarok, eklekticizam, francuski neoklasicizam, Art Nouveau) s geometrijski zacrtanim planom ulica i trgova ukrašenim spomenicima, te prostranim zelenim površinama.
Etimologija Grad je nazvan po svetištu Nostra Signora di Bonaria (špa. Nuestra Señora del Buen Aire) u Cagliariju na Sardiniji. Svetište, prvi primjer gotičko-katalonske arhitekture na Sardiniji, uzdiže se na brdu Colle di Bonaria, (tada nazivanom Bonarye, - "dobar zrak") gdje je kralj Alfons IV. Aragonski izgradio utvđeni dvorac.
Kada su 1324. Aragonci osvojili Cagliari, svoje glavno sjedište postavili su na brdu iznad grada. Brdo je bilo poznato kao Buen Ayre ("Bonaria" na lokalnom jeziku), jer je bilo pošteđeno neugodnog mirisa iz starog grada. Za vrijeme opsade Cagliarija, Aragonci su na brdu izgradili svetište Svete Marije. 1335., kralj Alfons IV od Aragone, poklonio je crkvu redu Mercedarijevaca, koji su izgradili opatiju koja postoji i danas. Španjolski pomorci, posebno iz Andaluzije, poštovali su kip Svete Marije koji je izvučen iz mora i postavljen u svetilištu nakon što je navodno pomogao smiriti nevrijeme u Sredozemlju. 1536., španjolski pomorac Pedro de Mendoza utemeljio je utvrdu i luku u današnjoj četvrti San Telmo, i nazvao ih Santa María del Buen Aire. Naziv je odabrao kapelan ekspedicije, posvećenik Djevice s Bonarie. Mendozino naselje ubrzo je napadnuto od urođenika, te je napušteno 1541. Juan de Garay, koji je utvrđenje obnovio 1580., sačuvao je izvorno ime, nazvavši ga Ciudad de la Santísima Trinidad y Puerto de Santa María del Buen Aire. Kraći naziv "Buenos Aires" postao je uobičajen tijekom 17. stoljeća. Biskupija je osnovana 1620. godine.Mirjana Polić-Bobić - Rađanje hispanskoameričkog svijeta, Naklada LJEVAK d.o.o., Zagreb 2007., str. 93.
Građani Buenos Airesa nazivaju se "portenos" ("ljudi iz luke"), što ističe važnost luke u razvoju grada i nacije. Od federalizacije grada 1880., Buenos Aires uključuje i bivše gradove Belgrano i Flores, te je odvojen od provincije Buenos Aires. Građani provincije nazivaju se "bonaerenses".
Od reforme ustava 1994., službeni naziv grada glasi Ciudad Autónoma de Buenos Aires (Autonomni grad Buenos Aires). Prije promjene naziva bio je često rabljen i naziv Capital Federal (Savezni glavni grad). Ponekad se rabe i kratice Bs. As. i Baires, prva u pisanim tekstovima a druga u svakodnevnom govoru. Od nadimaka ističu se La Reina del Plata ("Kraljica Plate") radi svoje pozicije u estuariju La Plate i također kao najveći grad u području, i "Pariz juga", što je aluzija na europski utjecaj.
Povijest Prvo naselje
mini|180px|Prvo naselje 1536. Pomorac Juan Díaz de Solís, ploveći u ime Španjolske, bio je 1516. prvi Europljanin koji je dosegao Río de la Plata, ali njegova ekspedicija bila je prekinuta kada je ubijen u napadu plemena Charrúa u današnjem Urugvaju.
Grad je prvi puta ustanovila kao Ciudad de Nuestra Senora Santa María del Buen Ayre, 2. veljače 1536. (prema nekim izvorima 3. veljače 1536.) španjolska ekspedicija koju je predvodio Pedro de Mendoza. Grad, koji je osnovao Mendoza vjerojatno je bio lociran u današnjoj četvrti San Telmo, južno od centra grada. Navodno, osnivačima nije bio cilj ustanoviti grad već samo stratešku utvrdu radi obrane regije.
Napadi domorodačkih naroda, ali i nedostaci hrane, bolesti i unutrašnji sukobi primorali su naseljenike na povlačenje, te je naselje 1541. napušteno, a stanovništvo preseljeno u Asunción. Drugo (i trajno) naselje osnovao je 1580. Juan de Garay, koji je stigao plovidbom niz rijeku Paraná iz Asuncióna (danas glavni grad Paragvaja). Naselje je nazvao "Santísima Trinidad" a luku "Puerto de Santa María de los Buenos Aires."
Kolonijalna povijest mini|180px|Utvrda Buenos Aires, oko 1853. Tijekom prva dva stoljeća nakon ponovnog osnivanja grada, Buenos Aires egzistirao je u vrlo skromnim uvjetima, te je od svojih najranijih dana, ovisio o trgovini. Većinu 17. i 18. stoljeća, Španjolci su radi skupljanja poreza, svu trgovinu s Europom usmjeravali kroz Limu, što je znatno frustriralo trgovce u Buenos Airesu i razvilo industriju krijumčarenja. Ta situacija usadila je duboku mržnju portenosa prema španjolskim vlastima.
Kao odgovor na takvo raspoloženje, španjolski kralj Karlo III. postepeno je ublažavao trgovačke restrikcije do konačnog proglašavanja Buenos Airesa otvorenom lukom kasnog 18. stoljeća. Utjecaj grada porastao je radi svoje zemljopisne pozicije, koja je Buenos Aires činila polaznim odredištem za veliku regiju u unutrašnjosti. Osvajanje Porto Bella u Panami od strane Britanaca, stvorilo je potrebu za razvijanjem trgovine preko atlantske rute. 1776., kao mjera protiv krijumčarenja i radi aktivnosti Portugala i Britanije u području, osnovano je Potkraljevstvo Rio de la Plata, s Buenos Airesom kao glavnim gradom. Od tada se Buenos Aires počinje razvijati, postaje važno trgovačko središte. Prosperitet je donio i liberalne ideje, te su portenosi, neki od njih upućeni u ideologiju Francuske revolucije, postajali sve više uvjereni u neophodnost nezavisnosti od Španjolske.
Nezavisnost mini|180px|1854: Ozakonjenje ustava Buenos Airesa - od 1820. do 1880., Buenos Aires je bio de facto država u državi. Za vrijeme britanskih invazija La Plate, Buenos Aires je napadnut 1806. i 1807., ali oba ih je puta odbila lokalna milicija. Konačno, 25. svibnja 1810. dok je Španjolska bila zauzeta ratom za neovisnost i nakon tjedna većinom mirnih prosvjeda, kreolski građani Buenos Airesa uspješno su zbacili španjolskog potkralja i uspostavili privremenu vladu, (Svibanjska revolucija) dok je 1816. službeno proglašena nezavisnost Ujedinjenih provincija Južne Amerike, kasnije Ujedinjenih provincija Río de la Plate, koje su se 1830. razdvojile na Argentinu i Urugvaj, a sjeverni su dijelovi su pripali Boliviji.
Povijesno, Buenos Aires je bio glavni argentinski centar liberalizma i ideja o slobodnom tržištu, dok su mnoge provincije, posebno na sjeverozapadu, zagovarale konzervativniji katolički pristup političkim i društvenim pitanjima. Većina unutarnjih tenzija u argentinskoj povijesti, započevši s centralističko-federalističkim konfliktima 19. stoljeća, može se pripisati tim suprotstavljenim pogledima. Ubrzo nakon revolucije 25. svibnja, Buenos Aires poslao je vojne izaslanike u provincije s namjerom stjecanja njihovog priznanja. Mnoge od tih misija završile su nasilnim sukobima, što je pojačalo tenzije između glavnog grada i provincija.
U 19. stoljeću grad je dvaput bio u pomorskoj blokadi; Od strane Francuza između 1838. i 1840., i kasnije od zajedničke anglo-francuske ekspedicije od 1845. do 1848. Obje blokade nisu uspjele prisliti grad na potčinjenost, te su strane sile odustale od svojih zahtjeva.
Suvremena povijest
Većinu 19. stoljeća politički status grada bio je osjetljiva tema. Već je bio glavni grad Provincije Buenos Aires, te je između 1853. i 1860. bio i glavnim gradom odcijepljene Države Buenos Aires. Predmet je više puta bio uzrok sukoba na bojnim poljima do 1880., kada je stvar izglađena federalizacijom grada, a grad postao sjedištem vlade s gradonačelnikom kojega postavlja predsjednik. Casa Rosada, postala je sjedištem predsjednika Argentine. Kao dodatak bogatstvu kojeg je stvarala plodna pampa, izgradnja željeznica u drugoj polovici 19. stoljeća povećala je ekonomsku moć Buenos Airesa. Od kraja 19. stoljeća do prvog svjetskog rata Buenos Aires doživljava svoj najveći razvoj, te postaje multikulturalnim gradom koji se uspoređivao s najznačajnijim svjetskim prijestolnicama. U to doba su izgrađene glavne gradske avenije i tada najviše zgrade u Južnoj Americi, prvi sustav podzemne željeznice (1913.), Palača Nacionalnog Kongresa, predsjednička palača Casa Rosada, nova luka i kazalište Teatro Colón, koji je postao jedna od vrhunskih svjetskih opernih institucija.
mini|180px|Marš za ustav i slobodu, 19. rujna 1945. Do 1920-ih Buenos Aires bio je omiljena destinacija imigranata iz Europe, posebno iz Španjolske i Italije, kao i iz argentinskih provincija i susjednih zemalja. Divlja naselja (villas miseria) počela su rasti u okolici gradskih industrijskih zona, što je dovelo do značajnih socijalnih problema u oštrom kontrastu s imidžom Argentine kao bogate zemlje. Drugi nagli razvoj izgradnje od 1945. do 1980., promijenio je izgled centra i većine grada. Također, Buenos Aires je bio kolijevka Peronizma, političkog pokreta nazvanog po argentinskom predsjedniku Juanu Perónu. Tvornički radnici iz industrijskih zona velikog Buenos Airesa bili su glavna podrška peronizmu, te je Plaza de Mayo postala mjesto demonstracija i mnogih političkih skupova. 16. lipnja 1955., odvojena frakcija ratne mornarice bombardirala je područje oko Plaza de Mayo, s 364 poginulih među civilima. To je bio jedini put da je grad napadnut iz zraka, te je događaj pratio vojni ustanak koji je tri mjeseca kasnije zbacio predsjednika Peróna (Revolución Libertadora).
mini|180px|Avenija Corrientes 1950-ih. 1970-ih, grad je bio pozornica borbi između lijevih revolucionarnih pokreta (Montoneros, E.R.P. i F.A.R.) i desne paravojne grupe Alianza Anticomunista Argentina (AAA), podržavane od Isabel Perón, koja je postala predsjednica Argentine nakon smrti Juana Peróna 1974.
Vojni udar 1976., kojeg je predvodio general Jorge Rafael Videla, samo je pojačao taj konflikt; posljedica Prljavog rata koji je slijedio bilo je 30 000 otetih i ubijenih građana za vrijeme vojne hunte (desaparecidos).
Diktatura, službeno nazvana Proceso de Reorganización Nacional (Plan nacionalne reorganizacije) također je započela planove za izgradnju mreže autocesta s namjerom ublažavanja akutnih gradskih gužvi. Premda je plan predviđao osam autocesta, izgrađene su samo tri, što je često zahtijevalo rušenje stambenih zona radi nametljivo podignutih cesta koje do danas nagrđuju nekada ugodne četvrti.
Nakon povratak demokracije ranih 1980-ih, za vrijeme mandata predsjednika Raoula Alfonsina kongresu je preložen projekt preseljenja glavnog grada Argentine iz Buenos Airesa u gradove Viedma, Carmen de Patagones i Guardia Mitre. Izglasan u zastupničkom domu, prijedlog nije prošao u senatu.
17. ožujka 1992., eksplodirala je bomba u izraelskom veleposlanstvu, s 29 poginulih i 242 ozlijeđena. Još jedna eksplozija, 18. srpnja 1994. uništila je zgradu u kojoj je prostore imalo nekoliko židovskih organizacija, ubivši 85 ljudi s mnogo više ozlijeđenih.