Niš je grad u Srbiji, treći najmnogoljudniji nakon Beograda i Novog Sada.
Nalazi se na rijeci Nišavi, a prema popisu stanovništva iz 2011. godine ima 260.237 stanovnika.
Jedan je od najstarijih gradova na Balkanu.
Upravna podjela lijevo|mini|Niške gradske općine. Niš je administrativni centar Nišavskog okruga.
Godine 2004. grad Niš podijeljen je na 5 gradskih općina: Medijana, Palilula, Crveni Krst, Pantelej i Niška Banja.
Svaka od navedenih općina čini dio grada Niša i u njoj se obavljaju određeni poslovi lokalne samouprave utvrđeni Statutom grada. Osim toga, svaka općina dalje se dijeli na četvrti. U sustav Grada Niša osim navedenih općina ubraja se i još 68 prigradskih naselja, najveća gradska naselja su Palilula, Ledena stena, Bubanj, Durlan, Čalije, Trošarina, Delijski Vis, Kovanluk, Duvanište i Tutanović podrum.
Površinom najveća općina je Crveni krst (181 četvorni kilometar), dok najviše stanovnika ima Medijana (88.010, prema popisu iz 2011. godine). Također, Medijana čini gradsku jezgru i u potpunosti je okružena s druge četiri općine.
Zemljopis Položaj Grad je smješten u Niškoj kotlini, s obje strane rijeke Nišave, nedaleko njezina ušća u Južnu Moravu. Okružen je brdima Hum, Vinik i Kamenički vis na sjeveroistoku, dok se na južnoj strani grada nalaze Gorica i Bubanj. Prometnice koje vode moravskom dolinom kod Niša račvaju se prema jugu (prema Solunu i Ateni) te prema istoku (prema Sofiji i Istanbulu). Uži centar grada nalazi se na 194 m nadmorske visine (kod Spomenika u centru). Najviša točka grada je Sokolov kamen (1.523 metara) na Suvoj planini, a najniža (173 metra) kod naselja Trupale, na ušću rijeke Nišave. Područje Grada Niša obuhvaća površinu od 596,71 četvornih kilometara.
Klima Niš ima umjereno-kontinentalnu klimu, pri čemu je srednja godišnja temperatura 11,4 °C. Najtopliji mjesec je srpanj, s prosječnom temperaturom od 21,3 °C, a najhladniji siječanj, s prosječnom temperaturom od -0,2 °C. U prosjeku, godišnje padne 589,6 mm kiše i snijega po kvadratnom metru. Prosječan broj kišnih dana je 123, a snježnih 43. Najveća zabilježena temperatura u povijesti iznosila je 44,2 °C, dana 24. srpnja 2007., a najniža -23,7 °C, dana 25. siječnja 1963. Maksimalna količina padalina zabilježena je 5. studenog 1954. i iznosila je 76,6 mm. Najveća debljina snježnog pokrivača iznosila je 62 cm, u vremenu od 23. do 25. veljače 1954. Klimatske promjene Niša prati meteorološka postaja koja se nalazi u niškoj tvrđavi na 202 metra nadmorske visine, a podatke o promjenama vremenskih uvjeta prikuplja još od 1889. godine.
Povijest Prapovijest mini|130px|Kameni malj pronađen u Nišavi. lijevo|mini|180px|Iskopine mozaika u Medijani. Temeljem arheoloških iskapanja može se zaključiti da je područje na kojem se danas nalazi Niš bilo naseljeno ljudskim zajednicama još od srednjeg paleolitika (100 000 – 30 000 god. pr. n. e.). Ostatci iz paleolitika, pronađeni na lokalitetu Kremenac čuvaju se u arheološkoj zbirci Narodnog muzeja u Nišu. Iz vremena brončanog doba pronađene su grobnice u Medoševcu i veliko naselje koje se nalazi pored antičkog nalazišta Medijana. Otkrića na prapovijesnom lokalitetu Bubanj i Velika humska čuka govore da je ondje postojala naseobina u vremenu do 5.800 - 5.500 godina prije nove ere. Najstariji sloj pripada neolitiku.
Naziv grada najvjerojatnije potječe iz doba kada su njime vladali Kelti. Prema najčešće navođenoj tezi o etimološkom porijeklu imena grada, Nišu su ime dali Kelti, Navisos, sa značenjem Vilin grad. Također, smatra se da je Niš jedno od mogućih mjesta na kojima se nalazila grčka mitološka Nisa, naseljena nimfama, gdje je Dionis odrastao i po kojoj je dobio ime.
Stari vijek Rimljani su osvojili grad tijekom Dardanijskih ratova, u 1. stoljeću prije nove ere. Grad se razvio kao strateška raskrsnica te vojno i trgovačko središte u ondašnjoj provinciji Gornjoj Meziji. U vrijeme Rimskog Carstva grad nosi ime Nais (Naissus), što je romanizirani naziv grčkog imena Naisos (Naissos). Već u 2. stoljeću nove ere Nais je bio dovoljno poznat grad da ga Klaudije Ptolemej u svojoj Geografiji spominje kao jedan od četiri najveća grada Dardanije. 33. godine nove ere Rimljani su izgradili put Via militaris koji je prolazio kroz Nais.
Kasnije, u rujnu 268. godine rimska vojska predvođena carem Galijenom te dvojicom budućih careva, glavnim zapovjednikom Markom Aurelijem Klaudijem te zapovjednikom konjice Aurelijanom sukobila se s Gotima kod Naisa u najkrvavijem okršaju 3. stoljeća, poznatom pod imenom bitka kod Niša. Tom prilikom ubijeno je između 30.000 i 50.000 Gota, a smatra se i da je tom pobjedom osigurano postojanje Zapadnom rimskom carstvu još dva naredna stoljeća.
U antičkom je gradu Naisu 27. veljače u razdoblju između 271. i 273. godine (nije moguće točno utvrditi podatak) rođen sin vojnog zapovjednika Konstancija Klora i krčmareve kćeri Flavije Julije Helene budući car Konstantin Veliki. U rodnom gradu car Konstantin I. izgradio je carsku vilu Medijana, oko koje su pripadnici tadašnje aristokracije podigli svoje vile. Danas je taj prostor važno arheološko nalazište, koje je 1979. godine proglašeno za arheološko nalazište od izuzetnog značaja. Mozaični podovi i drugi ostaci carskog luksuza čuvaju su u muzeju na Medijani.
Godine 284., kada je car Dioklecijan odvojio Dardaniju od Gornje Mezije i učinio je zasebnom oblašću, Nais je postao glavni grad ove rimske provincije.
Tijekom 4. stoljeća osnovana je eparhija u Naisu, čime je Nais postao jedan od važnih vjerskih centara u Rimskom Carstvu. Bazilika iz 4. stoljeća u Naisu jedna je od najstarijih kršćanskih spomenika na svijetu. Također, tijekom 4. i 5. stoljeća episkopi iz Naisa: Gaudencije, Bonos, Markijan, Gajan i Projekt, ostavili su trag u kršćanskom učenju.
Odličan strateški položaj i bogatstvo Naisa učinili su ga čestom metom napada mnogih naroda. Iako je car Julijan Apostat ojačao zidove oko Naisa i pretvorio ga u dobro utvrđen grad, Nais je često osvajan, spaljivan i razaran. Huni su Nais zaposjeli 442. godine i potpuno ga uništili. Sljedeće razaranje je bilo 448., a zatim i 480. godine.
Srednji vijek, razdoblje do osmanske vladavine Prokopije u svom djelu O građevinama piše kako je car Justinijan I. obnovio Nais, sagradio 32 nova utvrđenja, koja navodi s nazivima, i obnovio 7 utvrđenja. Pored ovoga, Prokopije u dijelu O ratovima izvještava i o prvim provalama Slavena preko Dunava u okolinu Naisa oko 550. – 551.
Prve seobe Slavena i Avara dogodile su se u drugoj polovini 6. stoljeća. Tijekom 6. i 7. stoljeća slavenska plemena su osam puta pokušala zauzeti Nais. Konačno, u napadu 615. godine napadači su zauzeli grad i većina romanskog stanovništva je pobjegla ili je nestala. Tragovi romanskog stanovništva Naisa ostali su u lokalnom vlaškom stanovništvu.
U 9. stoljeću gospodar Niša postao je bugarski car Simeon.
Osmanska vladavina Osmanlije su pod Muratom osvojile i opljačkale Niš 1386. godine, nakon 25 dana opsade.
Godine 1443. Niš se ponovo našao u rukama Srba i despot Đurađ Branković predao ga je Đorđu Mrnjavčeviću. Kršćanske vojske predvođene ugarskim vojskovođom Janošem Hunjadijem zajedno sa srpskim despotom Đurađ Brankovićem pobijedile su Turke i potisnule ih do Sofije tijekom tzv. Duge vojne. Važna bitka odigrala se kod Niša, koji je ostao slobodan grad još godinu dana nakon ovih događaja.
Niš pod osmansku vlast ponovno je pao 1448. godine i ostao u Osmanskom Carstvu sljedećih 245 godina. Tijekom ovog vremena Niš je bio jedno od sjedišta turske vojne i civilne vlasti, a najduže se nalazio u Smederevskom pašaluku.
Tijekom Velikog turskog rata 24. rujna 1689. godine kod Niša se dogodila bitka u kojoj je turska vojska teško poražena, nakon čega su Austrijanci, pod zapovjedništvom kneza Badenskog, prvi put ušli u Niš. Oni su 1690. godine na ostacima srednjovjekovnog utvrđenja izgradili dvije jake utvrde po projektu talijanskog inženjera Peronija te im dali imena car Leopold i carica Leonora. Nakon neuspjeha u daljim pohodima austrijske snage su se povukle u Niš. Ipak, 8. rujna 1690. godine, nakon 25 dana borbi, austrijski grof Guido Schtremberg kapitulirao je i predao grad Turcima.
Nakon tursko-austrijskog rata 1717. godine i gubitka Beograda, Niš dobiva dodatnu važnost. Sultanovom poveljom od 19. veljače 1719. godine započela je izgradnja velike tvrđave u Nišu. Niš postaje središtem Beglerbegluka Rumelije, tj. turskih posjeda u Europi. Niška tvrđava, koja je tada sagrađena (1719. — 1723.), a i dalje predstavlja jednu od najljepših i najbolje očuvanih građevina takve vrste u jugoistočnoj Europi.
Godine 1737. Niš je zauzela i okupirala austrijska vojska. Turci su se, također bez borbe, 18. listopada 1737. godine ponovno vratili u Niš. Oba austrijska poraza i povlačenja iz Niša praćena su velikim odmazdama nad kršćanskim stanovništvom, uništavanjem crkava i manastira, masovnim pogubljenjima, mučenjem i odvođenjem u roblje. Godine 1737. izgrađena je Hasan-begova džamija.
19. stoljeće lijevo|mini|170px|Jedan od zidova Ćele-kule Tijekom Prvog srpskog ustanka, ustanička vojska doprla je do Niša tek 1809. godine, krećući se prema Kosovu. Karađorđe je predlagao da se na Niš krene s cjelokupnom vojskom, ali su ostali vojskovođe tražili da se Niš napadne s četiri bojišta, kako je na kraju i bilo, a 31. svibnja iste godine dogodila se i bitka na Čegru. Poslije krvavih borbi, po nalogu Huršid-paše, tadašnjeg zapovjednika Niša, od glava srpskih vojnika poginulih na Čegru izgrađena je kula, po čemu je jedinstvena u svijetu. Nazvana je Ćele-kula, a u nju su uzidane 952 lubanje srpskih vojnika kao opomena Srbima. Nad kulom je 1892. podignuta kapela koja danas čuva 58 preostalih lubanja.
Početkom travnja 1841. godine u niškom, leskovačkom, pirotskom i vranjskom kraju izbila je buna protiv Turaka, poznata kao Milojeva i Srndakova buna, koju su predvodili Miloje Jovanović i Nikola Srndak. Središte ustanka nalazio se u selu Kamenica kraj Niša. Buna je ugušena u krvi, nakon samo 20-ak dana.
Administrativnom podjelom Osmanskog carstva 1846. godine stvoren je Niški pašaluk, a 1864. pripojen je Dunavskom pašaluku kada je Niš postao centar Niškog sandžaka.
Borbe za oslobođenje Niša od turske vlasti počele su 29. prosinca 1877. godine. Knez Milan Obrenović ušao je u grad 11. siječnja 1878. godine. Člankom 3. Sanstefanskog sporazuma Niš je pripojen Kneževini Srbiji. U vremenu od oslobođenja do Majskog prevrata Niš je često nazivan druga prijestolnica Srbije.
Nakon mnogih godina sukoba stanje se stabiliziralo i grad se postupno počeo razvijati. Godine 1884. izgrađena je željeznička pruga između Niša i Beograda. Prva telefonska govornica u Nišu otvorena je 1901., a 1908. godine izgrađena je hidroelektrana snage 670 kW (900 konjskih snaga) na rijeci Nišavi u Ostrovici.
20. stoljeće Dana 7. prosinca 1914. godine Narodna skupština je na zasjedanju u Nišu donijela tzv. Nišku deklaraciju o ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca. Prva bugarska armija zauzela je grad 6. studenog 1915., a samo dva dana kasnije Bugari su formirali Moravsku vojno-inspekcijsku oblast. U siječnju 1918. godine razvojem situacije na terenu postaje očito da je bugarska okupacija kratkog vijeka i da će se srpska vojska vratiti u želji da zauzme grad, što se i dogodilo 18. listopda iste godine, a provele su ga snage Prve srpske armije na čelu s vojvodom Petrom Bojovićem.
Od 1929. do 1941. godine Niš je bio sjedište Moravske banovine.