Kraljevina Pruska (njem. Königreich Preußen) je bilo njemačko kraljevstvo od 1701. do 1918. Od ujedinjenja Njemačke 1871. do poraza u Prvom svjetskom ratu, Pruska je činila gotovo dvije trećine teritorija Njemačkog Carstva. Ona je dobila ime po teritoriju Pruske, iako je baza njezine snage bio Brandenburg.
Povijest Osnutak
Od 1618., Elektorat Brandenburg i Prusko Vojvodstvo su pod personalnom unijom dinastije Hohenzollern ("Brandenburg-Pruska"). Tijekom Drugog Sjevernog rata, Ugovorom iz Labiaua i Ugovorom iz Wehlau-Bromberga Hohenzollerni su dobili suverenitet u pruskom vojvodstvu. Stoga, u zamjenu za savez protiv Francuske u ratu za španjolsku baštinu, izbornik Fridrik III. okrunio se kao "kralj u Pruskoj" (König in Preußen) kao Fridrik I. godine 1701. Tehnički, nijedno kraljevstvo nije moglo postojati unutar Svetog Rimskog Carstva, osim Češke. Međutim, Fridrik se držao linijom po kojoj Pruska nikada nije pripadala Carstva i Hohenzollerni su bili potpuno suvereni nad njom, pa je on mogao uzdignuti Prusku u kraljevstvo. Naslov "kralj u Pruskoj" usvojen jer su bili samo izborni knezovi u tom dijelu Pruske koji još bio dio Svetog Rimskog Carstva. Tako je bilo do 1772. kada je naslov promijenjen u "kralj Pruske." (König von Preußen )
1701. – 1740.: Rana povijest Nova Kraljevina Pruska bila je vrlo siromašna - još uvijek nije u potpunosti oporavila se od devastacije tijekom Tridesetogodišnjeg rata-i njezin teritorij razasut preko 1200 km : od zemalja u Pruskom Vojvodstva na jugoistočnoj obala Baltičkog mora, do Hohenzollernove unutrašnjosti Brandenburga do eksklava kao što su bili Cleves, Mark i Ravensberg u Porajnju. Godine 1708., otprilike jedna trećina stanovništva Vojvodstva Pruske je bila žrtva kuge.Walker, Mack, The Salzburg transaction: expulsion and redemption in eighteenth-century Germany, (Cornell University Press, 1992), str. 74. Kuga je dosegla Prenzlau u kolovozu 1710, ali na kraju povukla prije nego što je moglo doći do prijestolnice Berlina, što je bilo samo 80 km daleko.
Švedski poraz poraz od Rusije, Saske, Poljske, Danske-Norveške, Hanovera i Pruske u Velikom sjevernom ratu (1700-1721) označiio je kraj značajne švedske moći na južnim obalama Baltičkog mora. U tijeku pomeranskog pohoda od Prusko-Švedskog Ugovora iz Stockholma (siječanj 1720), Pruska dobiva švedsko Pomorje s južne Stettinom (Szczecinom). Već godine 1529., Hohenzollerni od Brandenburga je osigurali su vraćanje Vojvodstva Pomeranije nakon niza sukoba, te dobili istočni dio nakon Vestfalskog mira.
Tijekom tog razdoblja, trendovi Velikog izbornika dosegnuli su svoj vrhunac, jer su junkeri, zemaljsko plemstvo, bili vezani za prusku vojsku. Ovo razdoblje je također zabilježilo porast obveznog obrazovanja u Njemačkoj. kralj Fridrik Vilim je sam predstavio pruski obvezni školski sustav godine 1717.
1740-1760: Šleski ratovi Godine 1740., kralj Fridrik II. (Fridrik Veliki) došaoje na prusko prijestolje. Koristeći kao izgovor sporazum iz 1537. (zabranjen od cara Ferdinanda I. ) kojim su dijelovi Šleske trebali prijeći Brandenburgu nakon nestanka svoje vladajuće dinastije Piast, Fridrik je napao Šlesku, čime je početo rat za austrijsku baštinu. Nakon vrlo brzog zauzimanja Šleske, Fridrik je ponudio svoju zaštitu nadvojvotkinji Mariji Tereziji od Austrije, ako se pokrajina predaju njemu. Ponuda je odbijena, ali Austrija se suočila nekoliko drugih protivnika, a Fridrik je je na kraju mogao dobiti formalni ustupak s Ugovorom u Berlinu iz 1742.
Na iznenađenje mnogih, Austrija je uspješno uspjela obnoviti rat. Godine 1744. Fridrik je napao opet kako bi spriječio odmazdu i zahtijevao je, ovaj put, češku. Nije uspio, ali francuski pritisak na austrijskog saveznika Veliku Britaniju dovelo je do niza sporazuma i kompromisa, što je kulminiralo godine 1748 Ugovorom iz Aix-la-Chapelle kojim je obnovljen mir i Pruskoj ostavljena većina Šleske.
Ponižena zbog ustupanja Šleske, Austrija je radila kako bi osigurala savez s Francuskom i Rusijom ( "Diplomatska revolucija"), dok je Pruska odvučena u britanski tabora tvoreći anglo-pruski savezu. Kad je Fridrik preventivno napao Sasku i Češku tijekom nekoliko mjeseci godina 1756-1757, on je pokrenuo sedmogodišnji rat koji se također može smatrati prvim svjetski ratom, jer se vodio na kontinenta (Europa te francuske i britanske kolonije) .
Taj rat je bio očajna borba za prusku vojsku, a činjenica da je uspio uvući velik dio Europe u rat svjedočila je Fridrikovim vojnim vještinama. Suočavanje Austrije, Rusije, Francuske i Švedska, istovremeno, i to sa samo Hannoverom (bez ne-kontinentalne Britanije ) kao značajnim saveznikom, Fridrik je uspio spriječiti ozbiljnu invaziju do listopada 1760, kada je ruska vojska nakratko zauzela Berlin i Königsberg. Situacija postaje progresivno tmurnija, međutim, do smrti carice Elizabete od Rusije ( Čudo Dinastije Brandenburg).Stupanje na vlast prusofilnog Petra III. Oslobodilo je pritisak na istočnom bojištu fronti. Švedska je završio rat u otprilike isto vrijeme.
Pobijedivši austrijsku vojsku u bitci kod Burkersdorfa i oslanjajući se na nastavak britanskog uspjeha protiv Francuske u ratu u kolonijalama, Pruska je konačno mogla prisiliti na status quo ante bellum na kontinentu. Ovaj rezultat potvrđuje Prusku veliku ulogu u njemačkim pokrajinama i utvrđuje zemlju kao europsku veliku silu. Fridrik, zgrožen od skoro pa gotovog poraza Pruske, živio je svoje dane kao mnogo miroljubiviji vladar .
Pruska tijekom podjela Poljske
Na istoku i jugu Pruske, poljsko-litvanska unija je postupno oslabila tijekom 18. stoljeća. Zabrinuti zbog povećanja ruskog utjecaja u poljskim poslovima i mogućeg širenja ruskog carstva, Fridrik II. je odigrao značajnu ulogu u pokretanju prve podjele Poljske između Rusije, Pruske i Austrije godine 1772. kako bi održao ravnotežu snaga. Kraljevina Pruska je pripojila većinu poljske pokrajine "Kraljevske Pruske", uključujući Warmiju. Pripojene zemlje organizirane su sljedeće godine u pokrajinu zvanu Zapadna Pruska. Novi teritorij se priključio pokrajini Istočnoj Pruskoj (područje prethodno poznato kao Prusko Vojvodstvo) s Pomeranijom, ujedinjujući istočne teritorije kraljevstva.
Nakon što je Fridrik umro godine 1786., njegov nećak Fridrik Vilim II. je nastavio podjelu, dobivši velik dio zapadne Poljske godine 1793.
Godine 1795, Kraljevina Poljska je prestala postojati, a veliko područje (uključujući i Varšavu) prema jugu Istočne Pruske je postalo dio Pruske. Ovi novi teritoriji su bili organizirani po pokrajinama Nova Šleska, Južna Pruska i Nova Istočna Pruska.
1801. – 1815. Napoleonski ratovi
Sporazumom iz Basela (1795.) je završio Rat prve koalicije protiv Francuske. U njemu, Prva Francuska Republika i Pruska su propisale da će potonji osigurati neutralnost Svetog Rimskog Carstva neutralnost u svim njegovim područjima sjeverno od linije razdvajanja na rijeci Majni, uključujući i britanske kopnene dominione Elektorat u Hannoveru i vojvodstvo Bremen-Verden. U tu svrhu, Hannover (uključujući Bremen-Verden) su također imali osigurati postrojbe za tzv. razdvajajuću vojsku za održavanje stanja naoružane neutralnosti.
Tijekom Rata druge koalicije protiv Francuske (1799. – 1802.) Napoleon Bonaparte je pozvao Prusku zauzeti kontinentalne britanske dominione. Godine 1801. 24.000 pruskih vojnika je napalo, iznenadivši Hannover, koji se predao bez borbe. U travnju 1801. pruski su vojnici stigli u Stade, glavni grad Bremen-Verdena i tamo ostali do listopada iste godine. Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske prvotno je ignoriralo prusko neprijateljstvo, ali kada se pridružilo pro-francuskoj koaliciji naoružanih 'neutralnih ' sila, kao što su Danska-Norveška i Rusija, Velika Britanija je počela presretanje pruski brodova. Nakon bitke kod Kopenhagena (1801.) koalicija se raspala i Pruska je opet povukla svoje postrojbe.
Na Napoleonov poticaj, Pruska je ponovno zauzela kraljevinu Hannover i Bremen-Verden početkom 1806. 6. kolovoza iste godine Sveto Rimsko Carstvo je raspušteno zbog Napoleonovih pobjeda nad Austrijom.Naslov Kurfürst (izborni knez) Brandenburga je postao besmislen, te je ispušten iz uporabe. Prije tog vremena, Hohenzollernovi suvereni su nosili brojne titule i krune, od Vrhovnog guvernera protestantskih crkava (summus episcopus) do kralja, izbornog kneza , velikog vojvode, kneževa raznih regija i teritorija pod njegovom vlašću. Nakon 1806 Fridrik Vilim III. je jednostavno bio samo kralj Pruske i summus episcopus.
Ali kad je Pruska, nakon što se okrenula protiv Francuskog carstva, bila poražen u bitci kod Jena-Auerstedta (11. studenog 1806.), kralj Fridrik Vilim III. je bio prisiljen privremeno pobjeći u udaljeni Memel. Nakon sporazuma iz Tilsita godine 1807., Pruska izgubila oko pola svog teritorija, uključujući i zemlje stečen drugom i trećom podjelom Poljske (koja je sada potpala pod Varšavsko Vojvodstva ) i sve zemlje zapadno od Elbe. Francuska je ponovno osvojila Hannover, uključujući i Bremen-Verden. Ostatak kraljevstva bili su okupirali francuski vojnici (na pruski trošak), a kralj je bio dužan napraviti savez s Francuskom i pridružiti se kontinentalnom sustavu.
Nakon Napoleonova poraza u Rusiji, Pruska je napustila savez i sudjelovala je u Šestoj koaliciji tijekom "rata za oslobođenje" (Befreiungskriege) protiv francuske okupacije. Pruski vojnici pod maršalom Gebhardom von Leberechtom Blücherom uvelike su dopridonijeli u bitci kod Waterlooa 1815. do konačne pobjede nad Napoleonom.
Nakon Napoleona mini|300px|ekspanzija Pruske 1807. – 1871. Pruska je nagrada za svoj udio u porazu Francuske došla na kongresu u Beču, gdje je Pruska dobilaa većina njegovih izgubljenih teritorija i znatno više, uključujući i 40% Kraljevine Saske i veći dio Porajnja. Velik dio teritorija dodan u trećoj podjeli Poljske dodijeljena je kongresnoj Poljskoj pod ruskom vlašću.
S tim pruskim teritorijalnim dobitcima, kraljevstvo je reorganizirana u deset provincija. Većina kraljevstva, osim provincija Istočne Pruske, Zapadne Pruske i Posena, postala je dio nove Njemačke konfederacije, konfederacije 39 suverenih država koje zamjenjuju mrtvo Sveto Rimsko Carstvo.
Fridrik Vilim III. podvrgnuo je Prusku brojnim upravnim reformama, među ostalima reorganizaciji vlade putem ministarstava, što je ostalo formativno za sljedećih stotinu godina.
Što se tiče religije, Reformirani kalvinist Fridrik Vilim III. -kao vrhovni guverner protestantskih crkava, pokrenuo je svoh dugogodišnji projekt (započet godine 1798.) da se ujedine Evangeličke i Reformirane crkve godine 1817. (tzv. Pruska unija). Kalvinistička manjina, snažno ga je podupirala a luteranska većina neršto manje te je stvorena jedinstvena protestantska Evangelička crkva u Pruskoj. Međutim, svađe koje su uslijedile uzrokovale su trajni raskol između ujedinjenih luterana i starih luterana godine 1830.
Kao posljedica revolucija iz 1848., kneževine Hohenzollern-Sigmaringen i Hohenzollern-Hechingen (kojima je vladala katolička kadetska grana dinastije Hohenzollern) su pripojena Pruskoj godine 1850., kasnije ujedinjene u provinciju Hohenzollern.
Njemački ratovi za ujedinjenje
mini|250px|nakon Austro-Pruskog rat U pola stoljeća nakon kongresa u Beču, trajao je sukob ideala u Njemačkoj konfederaciji između formiranja jedne njemačke nacije i očuvanja postojećih manjih njemačkih država i kraljevina.