Ruski rock je naziv za rock ruskih glazbenika na ruskome jeziku, odnosno rock-glazbu u ruskome stilu. Ruski se rock pojavio u SSSR-u u drugoj polovici 20. stoljeća pod utjecajem svjetske, prvenstveno zapadne glazbe i do danas postoji u Rusiji i zemljama Zajednice neovisnih država.
Povijest
1960-e godine
Rock se u SSSR-u pojavio 1960-ih godina. Sredinom 1960-ih u Moskvi i Lenjingradu pojavile su se prve beat grupe koje su izvodile obrade inozemnih hitova. Među tim ranim grupama bile su grupe "Sokol", "Skify", "Skomorohi" i "Slavjane" (grupe Aleksandra Gradskog). Istovremeno sa širenjem "beatlemanije" praktički je svaka škola imala svoju rock-grupu. Mnogi su od tih sastava zatim postali glavna lica ruske scene 1970-ih ("Rubinovaja ataka", "Udačnoje priobretenije", "Mašina vremeni"). Nakon završetka višega obrazovanja, glazbenici bivših nezavisnih grupa bili su prinuđeni raditi u struci ili se pridružiti profesionalnom kolektivu, kao što je tada bio VIA (vokalno-instrumentalni ansambl). No i nakon raspada većine poznatih grupa iz 1960-ih i odlaska mnogih članova u inozemstvo, rock se u SSSR-u nastavio razvijati. Godine 1972. moskovska je grupa "Olovjannyje Soldatiki" snimila magnetofonski album "Rassuždenija". Grupa je također snimila pjesmu za animirani film "Nu, pogodi!" ("U popa byla sobaka").
Osnivačem lenjingradske ere magnetofonskih albuma smatra se Jurij Morozov (1973. g.), što je opisano u knjizi Aleksandra Kušnira "100 magnetofonskih albuma sovjetskog rocka", gdje su uradci Morozova pogrešno nazvani također i prvim albumima sovjetskoga rocka načelno (tome nije tako jer mu je prethodila grupa "Olovjannyje soldatiki", a još 1969. g. i grupa "Skify"). Važna je pojava prvoga vala ruskog rocka Jerevanski festival, koji se u razdoblju od 1968. do 1972. redovito održavao svake godine i koji je okupljao najveće moskovske kolektive.
1970-e godine
Paralelno s nezavisnom rock scenom postojala je i službena (i zbog toga neusporedivo poznatija) scena sovjetske VIA-e. VIA je izvodila glazbu blisku rocku (npr. grupe "Veselyje rebjata", "Cvety", "Golubyje gitary"), što ne iznenađuje jer su na njoj nastupali cijeli sastavi bivših zvijezda rocka 60-ih. Bez obzira na to što je repertoar VIA-e morao dobiti potvrdu na umjetničkom savjetu (rus. худсовет), koji se sastojao od konzervativnih starijih političkih radnika, početkom 70-ih u milijunima su izlazile obrade Beatlesa, a na koncertima su sve grupe obavezno izvodile segment koji se sastojao od hard rock obrada. Nije bilo dopušteno izvoditi vlastite pjesme zato što se svaka pjesma unosila u program-izvještaj (rus. программа-рапортичка), za svako izvođenje koje su autoru teksta i glazbe, obavezno i članu Saveza kompozitora, isplaćivali honorar. U slučaju stranih izvođača to nije bilo potrebno. Grupe kojima to nije odgovaralo radije su se smatrale amaterskima. Međutim, to im je oduzimalo mogućnost da izdaju službene ploče. To pak nije ograničavalo mogućnost za izvođenje koncerata jer su grupe bile vezane uz pojedine visoke škole ili fakultete, što im je pružalo mogućnost da nastupaju na velikoj sceni. Najpoznatije mjesto za nastupe rock grupa 70-ih u Moskvi postao je Dom kulture "Energetik" (na Moskovskom energetskom institutu), na kojem su na jednom od koncerata iznijeli vrata od lijevanog željeza i izazivali policajce na konjima, istovremeno kad su hipiji hranili konje šećerom "koji se slučajno našao u džepovima".
U tom razdoblju su se uglavnom širile koncertne, a ne studijske, snimke koje su se smatrale samostalnim izdavanjem, tzv. samizdatom (rus. самиздат) od jednog vlasnika magnetofona – do drugog. Za moskovsku rock glazbu 70-ih bila je apsolutno netipična takva pojava lenjingradskog rocka kao što je "kvartirnik" (rus. квартирник, od rus. квартира – stan; koncert koji se održava u stanu, u kućnim uvjetima), vrlo raširen 80-ih godina.
U Moskvi su, osim spomenutih grupa "Rubinovaja ataka", "Udačnoje priobretenije", "Mašina vremeni" posebno bile poznate grupe "Visokosnoje leto" (snimili su jedan od rijetkih za 70-e godine magnetofonskih albuma), "Avtograf", "Voskresenije". Rock grupe Lenjingrada 70-ih, kao što su "Mify", "Rossijane", "Sankt-Peterburg", također su nastupali na sceni isključivo u električnoj verziji. Za rock glazbu tog vremena, koja je trebala drive, akustični nastup nije imao smisla. U skladu s vremenom i dominacijom stilova, art rocka, hard rocka i progresivnog rocka, grupe 70-ih su imale odgovarajući zvuk: to su bili već spomenuti "Mify", "Rossijane", "Rubinovaja ataka", "Udačnoje priobretenije", "Visokosnoje leto" (u što se može uvjeriti prema dvjema sačuvanim snimkama – "Udačnoje priobretenije Live'74" i album grupe "Visokosnoje leto" "Lavka čudes" iz 1978.g.). Iznimka je zvuk grupa "Mašina vremeni", "Olovjannyje soldatiki", "Voskresenje", koji su crpili nadahnuće neposredno iz stilova 60-ih godina, te zato svirali umjerenije. To se odnosi i na lenjingradsku grupu "Akvarium" koja se nadahnjivala 60-ima.
Pogrešno je smatrati da bi bilo teško razgraničiti rock, VIA-u i autorske pjesme 70-ih godina. Obožavatelji su se jednako gnušali i VIA-e i bardovskih pjesama. Međutim, 80-ih su se godina u svjetskoj glazbi pojavili manje teški stilovi, punk, novi val, što je prema svjedočanstvu prvog novovalnog glazbenika Vasilija Šumova (frontmena grupe "Centr" koja se pojavila 1980.g.) dovodilo do mržnje mlade generacije spram predstavnika starije hard rock generacije.
1980-e godine
Krajem 70-ih – početkom 80-ih u SSSR-u je nastao punovrijedan rock pokret koji se počeo sam organizirati, ali ne bez pomoći vlasti. Da bi se stihijski pokret doveo u red 1981.g. otvoren je Lenjingradski rock klub, prvi rock klub u SSSR-u (pod neprimjetnim nadzorom KGB-a). Zahvaljujući rock klubovima grupama je prvi put pružena mogućnost da legalno snimaju i daju koncerte, a vlastima – da drže glazbenike pod nadzorom. U to vrijeme je održan prvi festival "Tbilisi-80". Neke grupe su dobile dostup radiju i televiziji zahvaljujući emisiji "Muzykaljnyj ring". To je potaklo stvaranje drugog vala ruskog rocka, posebno lenjingradskih novovalnih grupa – "Kino", "Alisa", "AukcYon", "Obermaneken", "Strannyje igry" i dr.
Ruski rock je preživio teško razdoblje od 1983. do 1985.g., kad su na inicijativu K. Černjenka počeli proganjati amaterske grupe, a organizacija koncerata bez sudjelovanja državnog monopolista izjednačena je s privatnim poduzetništvom i prijetilo se zatvorom. U tom su razdoblju od takvih mjera posebno pretrpjele štetu moskovske grupe: "Voskresenije", "Bravo", "Korrozija metalla"; njihove je koncerte prekidala milicija, a pojedini članovi su čak bili uhićeni (posebno Žanna Aguzarova iz grupe "Bravo" i Aleksej Romanov iz grupe "Voskresenije").
Tek je 1985. godine otvoren Moskovski rock laboratorij koji je omogućio moskovskim grupama da postanu legalne. A s početkom perestrojke i glasnosti 1985.g. glazbenicima se pružila mogućnost da nastupaju na koncertima ne strepeći od kaznenog progona za poduzetništvo i gotovanstvo. Popularnim su postale grupe "Nautilus Pompilius", "Zoopark" i "Brigada S".
Osamdesete godine u povijesti ruskog rocka mogu se usporediti s kasnim 60-ima i u inozemnoj rock glazbi. U gradovima SSSR-a stvoreni su rock klubovi i nastale su poznate rock grupe, od kojih neke djeluju i danas; pojavili su se ljudi koji neprekidno pišu o rock glazbi (Artemij Troickij, Aleksandr Žitinski), održani su veliki festivali ("Lituanika" – 1985-1989, "Podoljski rock festival - 1987), "SyRok" i dr. Prototipom ruske rock glazbe 80-ih postala je angloamerička rock glazba, upravo pravci kao što su hard rock, heavy metal, "novi val", a također punk rock i djelomično post punk.
Mnoge pjesme klasičnih ruskih rock grupa pisale su se i ponekad izvodile na akustičnoj gitari kao autorska pjesma. To se događalo prvenstveno na neslužbenim koncertima i "kvartirnicima". Na taj su način mnogi sastavi 80-ih bili, u određenom smislu, prateća grupa pjesnika-autora. Često su grupe nastajale oko takvog autora tekstova (a ponekad i glazbe), koji se obično smatrao "vođom" i, koji je, kao i grupa, postajao vrlo popularan. (Takvi autori su niže navedeni u zagradama nakon naziva grupa.)
Regionalne scene
Bez obzira na to što se oduševljenje rock glazbom raširilo cijelim SSSR-om, krajem 80-ih nastao je niz centara sovjetskog rock pokreta, vidljivo se razlikujući jedan od drugoga i stilom i organizacijskim odlikama. Prvenstveno se izdvajaju 3 velika centra ruskog rocka – Moskva, Lenjingrad (Sankt Peterburg) i Sverdlovsk (Ekaterinburg).
Lenjingrad (Sankt Peterburg). Godine 1981. u Lenjingradu je bio stvoren Lenjingradski rock klub koji je okupljao grupe kao što su "Akvarium" (Boris Grebenščikov), "Piknik" (Edmund Škljarskij), "Zoopark" (Majk Naumenko), "Sekret" (Maksim Leonidov, Nikolaj Fomenko), "Mify" (Gennadij Barihnovskij), "Sankt-Peterburg" (Vladimir Rekšan), "NOM" (Andrej i Sergej Kagadjev), "Avtomatičeskije udovletvoriteli" (Andrej "Svin" Panov), "Objekt nasmešek" (Aleksandr "Rikošet" Aksjonov), "Brigadnyj podrjad" (Nikolaj Mihajlov). Posebno kultni status među poklonicima dobile su grupe "Kino" (Viktor Coj), "Alisa" (Konstantin Kinčev), "AukcYon" (Leonid Fjodorov) i "DDT" (Jurij Ševčuk). Od ostalih značajnih sastava: "Televizor" (Mihail Borzykin), "Obermaneken" (Anžej Zahariščev fon Brauš), "Nolj" (Fjodor Čistjakov), a također rock bard Aleksandr Bašlačov. Lenjingradski rock je bio dobro organizirana zajednica čijim je centrom bio rock klub i čija se većina članova međusobno dobro poznavala. Posebno velik utjecaj u klubu imali su Andrej Tropillo, koji je stvorio prvi u SSSR-u privatni tonski studio, te Boris Grebenščikov, centralna figura peterburškog rock kretanja. Glazba većine grupa u pravilu je bila akustična obrada pjesama, što je omogućavalo da se bez posebnih problema izvode na „kvartirnicima“, te približavalo peterburške grupe „tradicionalnom“ rocku 60-ih. U to je vrijeme za lenjingradsko rock kretanje bio karakterističan velik interes za ostale oblike umjetnosti – književnost, kazalište i filmsku umjetnost. Moskva, u kojoj je 1985. stvoren „Moskovski rock laboratorij“ u Domu kulture „Gorbunov“. Najpoznatije moskovske grupe: „Mašina vremeni“ (Andrej Makarevič), „Voskresenije“ (Aleksej Romanov), „Karnaval“ (Aleksandr Barykin), „Zvuki Mu“ (Pjotr Mamonov), „Vežlivyj otkaz“ (Roman Suslov), „Brigada S“ (Garik Sukačov), „Va-Bank“ (Aleksandr F. Skljar), „Krematorij“ (Armen Grigorjan), „Bravo“ (Jevgenij Havtan). U Moskovskom rock laboratoriju također su se počele pojavljivati prve elektroničke rock grupe: „Centr“ (Vasilij Šumov), „Nočnoj prospekt“, „Biokonstruktor“ i druge. Za rock glazbu prijestolnice (posebno njezinog prvog vala) bila je karakteristična rana komercijalizacija. To se djelomično objašnjavalo time što je „Gorbuška“ bila prvenstveno centar neformalne rock kulture, a ne neka centralna organizacija za glazbenike. Većina moskovskih rock grupa postojala je sama za sebe i oblikovale su svoj vlastiti stil koji nije ni na što nalikovao, koji se redovno isticao naglašenom neozbiljnošću i pokroviteljskim odnosom prema realnosti. Te su osobine doživjele procvat 1990-ih i doprinijele su popularnosti grupa kao što su „Tajm-Aut“, „Nesčastnyj slučaj“, „Mango-Mango“, „Nogu svelo!“ i dr. Osim grupa koje su izvodile „klasičan rock“, 80-ih godina se u Moskvi pojavio niz sastava koji su izvodili „metal“ (heavy metal): „Arija“, „Master“, „Černyj kofe“ (Dmitrij Varšavskij), „Kruiz“ (Valerij Gaina), „Černyj obelisk“ (Anatolij Krupnov) i „Korrozija Metalla“ (Sergej „Pauk“ Troickij).