Divizijun dalmatinskih konjaničkih (zemaljskih) strijelaca (k.k. Reitenden Dalmatiner Landesschützen Division) bila je elitna postrojba austro-ugarske vojske odnosno austrijskog domobranstva u Dalmaciji. Taj naziv imao je od 1910. Od osnutka do 1893. službeno se zvao Eskadron konjaničkih strijelaca u Dalmaciji (Eskadron berittene Schützen in Dalmatien). Od 1893. do 1910. postrojba je nosila naziv Jahaći zemaljski dalmatinski strijelci (Berittene Dalmatiner Landesschützen), a kraj Prvog svjetskog rata dočekali su kao Dalmatinski konjanički carski strijelci (Reitende Dalmatiner Kaiserschützen). središte|mini|415x415px|Vojarna Divizijuna dalmatinskih konjaničkih zemaljskih-strijelaca u Sinju
Povijest Prema Zakonu o nacionalnoj obrani i Zakonu o Landwehru, postojećim domobranskim streljačkim bojnama u Dalmaciji (79., 80., 81. i 82.) trebale su biti osigurane dvije konjaničke satnije za službu obavještavanja i veze. Cijela Dalmacija bio je zamišljen kao dopunski okrug. Godine 1872. u Sinju su formirane dvije satnije u zajednički odred. Odred je dobio je oznaku "Zapovjedništvo za strijelce na konjima" („Cadre-Commando für die Landesschützen zu Pferd“) i imao je mirnodopsko stanje od 28 vojnika i 21 konja. Osnovna svrha ove postrojbe bilo je obučavanje časnika i vojnika te briga o konjima. Trajanje obuke za regrute bilo je tri mjeseca, a za svaku konjaničku satniju bilo je predviđeno 185 vojnika i 161 konj.
Godine 1874. dvije satnije, analogno ostatku domobranskog konjaništva (Landwehrkavallerie), preimenovane su u eskadrone. Nakon reorganizacije Landwehra 1889., dvije eskadrile su ujedinjene u diviziju, s rezervnim odjelom koji bi se aktivirao u treći eskadron u slučaju rata. Ratno stanje divizijuna, zapovjedništvo i tri eskadrona bilo je 456 vojnika i 410 konja.središte|mini|433x433px|Smotra zadarskog eskadrona dalmatinskih konjaničkih zemaljskih strijelaca
Iako je svrha dalmatinskih konjaničkih strijelaca izvorno je bila kurirska i služba veze, intezivno se koriste za nadzor granice i borbeno izviđanje. U Prvi sjvetski rat ulaze kao laka izvidnička konjica, no vrlo zbog dinamike rata napuštaje konje i bore se kao laka odnosno brdska pješadija na talijasnkom bojištu zajedno sa ostalim postrojbama XVI. korpusa. 16. siječnja 1917. Car Karlo I. preimenovao je postrojbu u divizijun Dalmatinskih konjaničkih carskih strijelca (Reitende Dalmatiner Kaiserschützen).
Naoružanje Prvotna oprema konjaničkih strijelaca bila je samo konjanička sablja M1869 i revolver Gasser Armeer M1870/74. Sablje su bile smještene u torbici od smeđe kože s remenom za nošenje. Časničke sablje bile su identične vojničkim sabljama, ali je ručka bila vezana posrebrenom žicom, a košara je bila probijena, ukrašena i polirana. Od 1876. vojnici su nosili karabiner "System Fruhwirth". Nakon što je karabiner M90 postao dostupan, zamijenio je prethodno korištenu pušku Fruhwirth. Tijekom Prvog svjetskog rata naoružanje postaje identično naoružanju brdskih pješčkih postrojbi.
Odore
Pripadnici postrojbe nosili su "štuka-sive" tunike sa srebrnim pucetima. Imali su tamnosmeđe kapute. Nosili su sivoplave jahaće hlače, a na glavi su imali šešire s crnim perom i austrijskim carskim orlom u rogu (trubi).
Organizacija 1914.
Zapovjedništvo divizijuna – Sinj (Signo) I. eskadron – Sinj (Signo) (4. brdska brigada, 18. pješačka divizija, kasnije 58. pješačka divizija) II. eskadron – Sinj (Signo) (5. brdska brigada, 18. pješačka divizija, kasnije 58. pješačka divizija) III. eskadron - Zadar (Zara) (zapovjedništvo XVI korpusa)
Izvori
Kategorija:Austrougarske vojne postrojbe u Prvom svjetskom ratu Kategorija:Povijest Dalmacije