Templari ili punim imenom "Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama" (nazivani još i Vitezovi Templari, Hramovnici) (lat. Fratres militiae Templi), kršćanski vojni red osnovan 1118. ili vjerojatnije 1119. godine nakon prvog križarskog rata po uzoru na cistercite s namjerom da pomognu novom Jeruzalemskom Kraljevstvu da se odupre napadima muslimana iz okolice i pruže sigurnost velikom broju hodočasnika koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog osvajanja.Napier, Gordon, str. 32.Pernoud, Régine, str. 8. Red je osnovao plemić Hugo de Payens sa svojim drugovima. Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, Templum Salomonis, po čemu je i dobio ime.Vignati, Alejandro, str. 27.
Templari su, kao i ostali crkveni redovi, polagali vječni zavjet poslušnosti papi, a obavezali su se i da će svoje živote posvetiti obrani puteva do Jeruzalema.
U novije vrijeme postoji niz istoimenih suvremenih templarskih organizacija koje štuju duh viteštva i sastavljaju viteška pravila kao i ceremonije slične templarskima, međutim ni jednoj od brojnih viteških organizacija nije priznato povijesno nasljedno pravo templarskog reda.
Organizacija mini|desno|Hugo de Payens prvi veliki meštar Templarskog reda Godine 1127. Hugo de Payens i petorica njegovih suboraca otišli su u Europu kako bi zatražili službeno priznanje od Crkve i dobili zakonik na kojem bi se temeljilo djelovanje njihova reda. Zakonik je izradio Bernard od Clairvauxa, a doradio ga je Stjepan od Chartresa sastavivši tzv. Latinski pravilnik.Vignati, Alejandro, str. 28.-29. Osim zakonikom, Statutima i Razmatranjima, organizacijska struktura reda bila je utvrđena bulom Omne datum optimum pape Inocenta II. iz 1139. godine.Vignati, Alejandro, str. 32. Red se dijelio na vitezove, klerike, perjanike i služeću braću, a na čelu reda je bio Veliki meštar i Veliko vijeće. Veliki meštar stolovao je u Jeruzalemu u Vrhovnoj kući Reda ili Salomonovom hramu, a pomagalo mu je vijeće starijih i iskusnijih vitezova.
Zamjenik velikog meštra bio je senešal koji je mogao sudjelovati čak i na najtajnijim sjednicama Velikog vijeća. Treći po redu u templarskoj hijerarhiji bio je maršal, nositelj najviše vojne vlasti koji je bio nadležan za oružje i konje. Oblasni maršali bili su vojni zapovjednici u svojim regijama, ali pokoravali su se maršalu Reda.
Na vrhu hijerarhije nalazi se meštar Hrama. Vlast toga meštra potpuno odgovara onoj oca opata u redovničkim zajednicama. Rečeno slikovitim jezikom onog doba, to znači da „u ruci mora držati štap i šibu: štap kojim će podupirati slabosti i jakosti drugih, te šibu kojom treba udarati poroke onih koji će iznevjeriti“ (svoju dužnost). Pomaže mu vijeće sastavljeno od braće koju prepoznaje kao mudre i kadre pružiti dragocjen savjet. No ako je riječ o donošenju važne odluke koja se tiče cijele kuće, npr. O darivanju zemljišta, primanju novog brata, itd., „uputno je okupiti cijelu zajednicu i sazvati vijeće kapitula: meštar neka potom učini ono što ocijeni najboljim i najkorisnijim“.
Da bi se dobro razlikovali jedne od drugih, naglašava se kako samo vitezovi Hrama smiju nositi „bijelu odoru“. Bijeli će plašt biti znak raspoznavanja vitezova Hrama. Njihovi pobočnici i štitonoše imaju pravo samo na crne ili smeđe plašteve. Naposljetku, neki žele sudjelovati u duhovnim dobrima ostajući svejednako u svijetu, bilo da su oženjeni ili ne. Kao i većina vjerskih redova, i templari će dakle imati pridruženu subraću, kao što će poslije postojati i članovi trećega franjevačkog ili dominikanskog reda, ali se izričito spominje kako oni ne smiju ni nositi bijeli plašt ni stanovati u kućama braće. Jednako tako te kuće ne smiju primati sestre, jer – kao što nalaže zdrav razum – „žensko je društvo pogibelj“ za muškarce koji su položili zavjet čistoće. I Pravilo to naznačuje:Pernoud, Régine, str. 17.
„Držimo pogibeljnim u svakoj religiji (tj. Redovničkoj zajednici) prekomjerno promatrati ženska lica, te neka se stoga nitko ne drzne poljubiti ženu, ni udovicu, ni djevojku, ni majku, ni sestru, ni tetu, ni bilo koju drugu ženu.“
Meštar na raspolaganju ima četiri konja. Njegova se bliža pratnja sastoji od dvojice braće vitezova, brata kapelana, službenika, pobočnika i sluge. U svojoj službi treba imati još i „potkivača“, „saracenskog pisara“ ili tajnika tumača, laku konjicu i kuhara. Naposljetku još i dva momka „pješaka“, te jednog turkmenskog konja, plemenitu životinju koja se čuva za lagani kas. Za vrijeme pohoda ima pravo na dvije teretne životinje, jedan okrugli šator i jedan barjak baucent: konj baucent je pjegav, crn i bijel (tj. šarac).
Namjesnik je „na mjestu meštra“, drugim riječima, njegov zamjenik. Mijenja ga i zastupa na njegovoj odsutnosti. Njegova pratnja nalikuje manje-više na meštrovu, osim što umjesto kapelana ima „đakona pisara za molitvu časova“.
Maršal ima nadasve vojna zaduženja; on „mora pod svojim nadzorom imati sve oružje i oklope kuće … svu konjsku opremu koja se odnosi na oružje … osim luka i strijele koji su u ovlasti zapovjednika područja, te turskog oružja (turskog luka) koje zapovjednik kupuje za braću pobočnike“.
Magistar Jeruzalemskog Kraljevstva bio je ujedno i rizničar Hrama, zadužen za upravljanje imovinom, dok je magistar grada Jeruzalema bio zadužen za brigu o sigurnosti hodočasnika. Među ostalim dužnosnicima isticali su se preceptori, upravitelji templarskih središta, časnici, podređeni maršalu i drapieri, odnosno suknari koji su se brinuli za odjeću svoje braće. Među štitonošama petorica su imala istaknutiji položaj: podmaršal, stjegonoša, kuhar, kovač i turcoplier, časnik lake konjice.Vignati, Alejandro, str. 34.
Vitezovi Hrama bili su vrlo dobro organizirani i vrlo brzo su postali značajan čimbenik političke scene svog vremena. Dobili su neke povlastice od pape, između ostalog pravo na ubiranje poreza na područjima pod svojom kontrolom. Rezultat takvog položaja je bio njihov brzi uspon.
Vojni dio reda se dijelio na vitezove opremljene kao oklopno konjaništvo, i drugi dio koji su činili pripadnici iz nižih društvenih slojeva i sačinjavali su laku konjicu.
Služeća braća su se, opet, dijelila na ekonome, koji su brinuli o upravljanju imovinom reda i svećenike, koji su skrbili za duhovne potrebe pripadnika reda.
Pored svojih redovnih, uglavnom vojničkih aktivnosti, bavili su se i nekim oblikom bankarstva, jer je velik dio križara njima povjeravao svoju imovinu na čuvanje.
Veliki meštri vitezova templara
Hugo de Payens (1119.) Robert de Craon (1137.) Everard des Barres (1149.) Bernard de Tremelay (1152.) Andre de Montbard (1153.) Bernard de Blanquefort (1156.) Philippe de Millay de Naplouse (1169.) Eudes de Saint-Armand (1171.) Arnold de Torroja (1180.) Gerard de Ridefort (1187.) Robert de Sable (1191.) Gilbert Erail (1194.) Philippe du Plaissiez (1201.) Guillaume de Chatres (1210.) Pierre de Montaigu (1219.) Armand de Perigord (1232.) Richard de Bures (1244.) Guillaume de Sonnac (1247.) Thomas Berard (1256.) Guillaume de Beaujeu (1273.) Thibaud Gaudin (1291.) Jacques de Molay (1293.)
Biranje meštra Kada meštar umre, maršal preuzima njegovo mjesto i brine se za pokop. Sva braća u idućih sedam dana trebaju zajedno moliti dvije stotine Očenaša za pokojnika, te za isto vrijeme valja hraniti stotinu siromaha na ručku i večeri. Njegove osobne stvari treba podijeliti među ostalom braćom, dok se odjeća koju je nosio daruje gubavcima. Šalju se poruke svim zapovjednicima koji se moraju okupiti u Jeruzalem ili u kraljevstvu kako bi prije svega izabrali velikog zapovjednika kojem se povjerava privremena uprava. On nosi „bulu meštra“, tj. Njegov pečat. U međuvremenu se svoj braći Hrama nalaže da tri uzastopna petka poste o kruhu i vodi i mole za izbor. Na dan izbora sva braća koja mogu napustiti zapovjednika a da ga pritom ne izlažu pogibli sastaju se na mjestu što ga određuju veliki zapovjednik uz pomoć maršala i zapovjednika triju provincija kraljevstva.Pernoud, Régine, str. 40. - 41.
Zajedno sa svojim suradnicima veliki zapovjednik tada odabire neke prokušane muževe reda, udaljuje ih sa skupštine, te zajedno s vijećem između njih određuje voditelja izbora. Na tom mjesto treba izabrati brata „koji ljubi Boga i pravdu, te poznaje sve jezike i svu braću; koji ljubi mir i slogu u kući“; nakon što su ga tako odabrali, biraju mu „brata viteza za sudruga“. Ta dvojica braće trebaju poći u kapelu i moliti: ondje će provest noć, a sutradan se, nakon mise, kapitul ponovno sastaje. Na zahtjev velikog zapovjednika voditelja izbora i njegov sudrug biraju još dvojicu braće, a potom sva četvorica zajedno biraju još dvojicu i tako sve dok ih ne bude dvanaest „u čast dvanaestorice apostola“. Navedena dvanaestorica potom određuju brata kapelana koji će među njima „zauzimati mjesto Isusa Krista“. Tako sastavljeno vijeće izbornika mora svakako sadržavati osmoricu vitezova i četvoricu pobočnika. Naposljetku, nakon zajedničke molitve i nagovora velikog zapovjednika, u kojem ih podsjeća kako u svojoj službi trebaju imati „pred očima jedino Boga, te ne misliti ni na što drugo doli na čast i dobrobit kuće i Svete zemlje“, izbornici se povlače i dogovaraju o vitezu kojega će odabrati, a potom se vraćaju na kapitul. Nakon što se svi prisutni zakunu na poslušnost meštru Hrama, upravitelj izbora odlazi do onoga koji je odabran kako bi mu rekao: „Mi, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, mi smo vas, brate, odabrali za meštra“, zatim, okrenuvši se ostalima: „Mila braćo, zahvalite Bogu, evo našeg meštra!“ „Nakon toga braća kapelani trebaju zapjevati Te Deum laudamus.“.
Oprema viteza Potpunu opremu viteza sačinjava oklop, odnosno žičana košulja, kaciga ili kapa od žice (prva bijaše s poklopcem, a druga s otvorom, lagana), te ostali dijelovi oklopa: ratna košulja, naramenice, željezne čizme. Njegovo oružje čine mač, koplje, malj te maleni okrugli štit. Uz to ima i tri noža: jedan bojni (neku vrstu bodeža), jedan za kruh, te jedan džepni. Vitezovi mogu imat pokrivač za konja, dvije košulje, dva para donjeg rublja i dva para obuće. S obzirom na toplu klimu, imaju pravo na jednu lanenu košulju. Imaju dva kaputa, jedan ljetni i jedan zimski, krzneni. Na sebi nose tuniku, košulju i kožni pojas. U Pravilu je naznačeno kako valja izbjegavati svaki ustupak modi, tako da su zabranjene špicaste čizme ili pak vezice. Naposljetku, posteljina im se sastoji od slamnjače, plahte i pokrivača. Uz to imaju i veliki pokrivač: crni, bijeli ili na pruge, za prekrivanje kreveta. Predviđene su i vreće potrebne za pohode; u njima se nosi bojna oprema ili pak noćna odjeća. Svaki vitez ima pravo na troje bisage: jedne za sebe i dvoje za štitonoše; ular, uprtu, viseću mrežu, bočice, jednu kapicu od pamuka i jednu od pusta, itd.Pernoud, Régine, str. 26.
Tko je ulazio u red Zabranjeno je primati djecu, bez obzira na to je li riječ o oblatima (osobe koje žive u samostanima po pravilima reda, ali bez redovničkih zavjeta) koje upućuju njihovi roditelju ili o mladima koji dolaze sami. Templari se biraju isključivo iz redova odraslih. Poznato je, uostalom, da za viteštvo nije dovoljno da su mladići dosegnuli punoljetnu dob (četrnaest godina za dječake prema većini običajnih odredaba u Francuskoj), nego da budu u dobi kada smiju nositi oružje (osamnaest godina i više).Pernoud, Régine, str. 29.
Običaji ustvrđuju da „meštar ne smije primati braću bez kapitula“; drugim riječima, nazočnost kapitula nužna je za primanje novog templara. Postoji samo jedna iznimka: ako od meštra koji se nađe na putu vitez na umoru zatraži primanje u red, on ga može primiti. No ako novoprimljeni vitez „Bog podari zdravlje, čim se ovaj nađe u našoj kući, treba se pred svom braćom očitovati i naučiti sve ono što braća trebaju činiti“.
Obred primanja potanko je opisan u jednom razmjernom kasnom tekstu koji nadopunjava zadnje dodatke Pravila, te one koji potječu iz druge polovice 13. stoljeća. Izvorno Pravilo donosi samo obrasce polaganja zavjeta, dok Običaji dodaju određene pojedinosti obreda. mini|250px|lijevo|Templari